Saeid Abedpour
Pojava revizionističkih sila u svijetu i slabljenje unutrašnjih ideoloških
američkih struktura izazvalo je poraz i zalazak doktrine novog globalnog sistema na
čijem su čelu bile SAD u međunarodnom poretku. Danas Amerika niti je
hegemonistička globalna sila niti ima snage da očuva status „velesile“ među
novonastalim globalnim silama.
Ključne riječi: globalni sistem, SAD, međunarodni poredak, hegemonizam,
velesila
Većina mislilaca se slažu da je „novi globalni poredak“ pod američkim
liderstvom u povlačenju i da se tu ne radi ni o kakvoj taktici jer je od 2008.
godine jasno da se radi o zalasku američke hegemonije. Najvažnije pitanje koje
se nameće u vezi sa ovim jeste: kakav će globalni sistem uslijediti nakon poraza
novog globalnog sistema pod američkim liderstvom?
Devedesete godine prošlog stoljeća smatraju se „zlatnom prilikom“ za
aktivni američki upliv u svijetu s ciljem ispunjenja „svetih“ američkih ciljeva, tj
ušvršćenja, stabiliziranja i prodiranja američke hegemonije u međunarodni
poredak. Promjene potkraj 80-ih i početkom 90-ih godina u izvjesnoj mjeri su
bile brze i korjenite te je Fukuyama nagovijestio kraj povijesti. Kraj „hladnog
rata“ te opsežna saradnja zemalja u međunarodnoj koaliciji pod vođstvom
Amerike a protiv Iraka ponovo je u vladi Georgea Busha pokrenula pitanje
idealističkih američkih vrijednosti iz prošlosti i pojam „novog globalnog
poretka“. Kada se govori o „novom globalnom poretku“ pod tim se misli na
poredak koji je aktualizirao i predočio bivši američki predsjednik Bush. Premda,
ovaj je izraz prvi upotrijebio Mihail Gorbačov u svom govoru pred Generalnom
skupštinom UN-a, 26. decembra 1988. godine.
Bush senior je smatrao da nova situacija iziskuje novi poredak u okviru
kojeg će se uspostavljati i trajati poželjne relacije među narodima. Amerika je u
tom kontekstu istakla ciljeve i interese kao što je istrajavanje na temeljnim
vrijednostima liberalizma, liderstvo u globalnoj ekonomiji, uspostava zdravih
relacija utemeljenih na boljoj političkoj suradnji sa prijateljskim i zemljama
saveznicama te uspostava sigurnog i stabilnog svijeta u kojem će se poštivati
političke i ekonomske slobode kao i principi i kriteriji ljudskih prava i
demokracije. Kako bi imali kontinuitet globalne hegemonije Amerikanci su išli
za širenjem američkih nacionalnih ciljeva koristeći se pri tome svim mogućim
opcijama, kao „uplitanje“ (masovno uplitanje – obično vojno – u unutrašnja
pitanja zemalja); širenje saradnje sa saveznicima a sve s ciljem očuvanja i
sprovođenja novog globalnog poretka i smanjenje jednostranih koraka kroz
jačanje strateških koraka.
Pisanja istaknutih međunarodnih teoretičara
Opadanje političke, ekonomske i sigurnosne moći Amerike posljednjih
godina nagnalo je zapadne i nezapadne mislioce na promišljanje o prihvatanju
kraja globalnog poretka utemeljenog na američkoj moći. John G. Ikenberry,
Gideon Rachman, Noam Chomsky, Michael Cox, Joseph Nye, Fareed Zakaria,
Alfred McCoy, William Norman Grigg i Steven A. Cohen su istaknuti mislioci i
teoretičari u oblasti međunarodnih odnosa koji su u svojim pisanjima razmatrali
načine propasti globalne američke imperije.
John G. Ikenberry teoretičar u oblasti međunarodnih odnosa i američke
vanjske politike u članku pod naslovom „Budućnost globalnog liberalnog
poretka“ objavljenom 2014. godine ukazao je na zalazak američke moći i
promjenu globalne moći iz koncentrirane moći u višeblokovski sistem.
Ikenberry smatra da je svijet u nekoj vrsti promjene globalne moći iz
koncentrirane moći u sistem više blokova a što bi se moglo nazvati „sistem
raspršivanja moći“ pri čemu bi u takvom sistemu prenosa moći mogla najviše
profitirati Kina.
Gideon Rachman je američki politički analitičar koji smatra da su
društveno-ekonomski izazovi izazvani krizom iz 2008. godine faktor slabljenja i
pada globalne američke pozicije te ocjenjuje kako ekonomski i vojni napredak
Kine predstavlja ozbiljnu i dugoročnu prijetnju za američku hegemoniju.
Rachman vjeruje kako danas postoje različiti aspekti nadmetanja između
novonastale Kine i slabe Amerike te ističe da novonastale sile kao što su Kina,
Brazil, Turska, Indija i Iran – svaka prema svojim vanjskopolitičkim prioritetima
– ograničavaju organiziranje globalnog sistema, napose u odnosu na činjenicu
američkog slabljenja.
Noam Chomsky istaknuti je kritičar američke vanjske politike koji na ovu
zemlju gleda kao na „imperiju“ na zalasku. On smatra da je u izvjesnom obliku
došlo do promjene američke imperijalističke dominacije te je opseg njene
primjene u praksi uočljivo opao. Amerika je u opadanju i na unutrašnjoj i na
vanjskoj sceni.
Alfred McCoy, profesor Univerziteta Wisconsin, smatra da će se zalazak
Amerike kao globalne velesile dogoditi prije nego bilo ko može i zamisliti. To
će se u potpunosti i dogoditi do 2025. godine smatra ovaj američki povjesničar i svijet će svjedočiti prelasku bogatstva i ekonomske moći sa Zapada na Istok.
McCoy smatra da je američki imperijalizam najveći faktor američkog pada.
McCoy vjeruje da će globalni poredak u budućnosti, preciznije između
2020. i 2024. godine, biti suočen sa pojavom novih sila kao što su Kina, Rusija,
Brazil i Indija koje će međusobno sarađivati a da će sile kao što su Engleska,
Njemačka, Japan i Amerika nazadovati i da će se njihovo partnerstvo okončati.
McCoy također smatra da postoji još jedna opcija za budući globalni poredak a
to je „Neovestfalijanski globalni poredak“ u kojem će se uspostaviti regionalna
hegemonija i da će svaka hegemonija dominirati nad svojim regionom. Primjera
radi, Brazil u Južnoj Americi, SAD u Sjevernoj Americi, Kina u Južnoj Aziji,
Rusija na Kavkazu, Južna Afrika u Africi. U takvoj konstelaciji odnosa, prostor
virtualni, te morska prostranstva će izaći izvan kontrole dosadašnjeg „policajca“
tj Amerike a formirat će se nova globalna društva.
William Norman Grigg i Steven A. Cohen smatraju da je Amerika
zemljama Trećeg svijeta donijela siromaštvo, kriminal, nepismenost i sve bolesti
kojima je danas izložen ovaj region te da je standard života u zemljama Trećeg
svijeta znatno niži u odnosu na ostale razvijene zemlje i zemlje u razvoju. Grigg
ističe da su korijeni američkog pada u bogatstvu bez truda, u uživanjima bez
savjesti, u znanju bez karaktera, biznisu bez etike, znanju bez humanosti,
pobožnosti bez požrtvovanja i politici bez principa.
I Michael Cox, istaknuti univerzitetski profesor i analitičar u oblasti
međunarodnih odnosa, pisao je o ovoj temi te je početak XXI. st. označio kao
početak jedne nove realnosti pod imenom „promjena moći“. Cox smatra da ovaj
proces znači zalazak američke hegemonističke moći i uspostavu novog
međunarodnog poretka posredstvom nove globalne realnosti nazvane „BRICS“
u koju ulaze Brazil, Rusija, Indija Kina i Južnoafrička Republika (Cox, 212: pp
369). „BRICS“ je naziv za uniju zemalja koje su posljednjih godina doživjele
ubrzani ekonomski i industrijski razvoj. „BRICS“ je termin koji je nastao od
prvih slova naziva država koje ulaze u ovu uniju, tj. Brazil, Rusija, Indija, Kina i
Južnoafrička Republika, a koje su se kao potencijalna globalna snaga ujedinile
prije otprilike jednog i po stoljeća. Zemlje članice „BRICS-a“ čine grupu
novonastalih globalnih ekonomija. Na tragu toga, zemlje koje čine „BRICS“ u
političkom smislu imaju slične stavove u pogledu globalnih pitanja i ne
prihvataju politiku pritisaka, upotrebu sile, kršenje suvereniteta drugih zemalja,
jednostranost i Fareed Zakaria koji na međunarodne pojave gleda sa neorealističkog
stajališta vjeruje kako je svijet u tranziciji iz američkog ka postameričkom
periodu. Zakaria smatra da u svijetu koji je pred nama Amerika ne samo da neće
imati ekonomsko i geopolitičko liderstvo niti kulturnu dominaciju, nego će
njene vrijednosti biti poljuljane. Nalazimo se u stanju „rastakanja drugih“ što će
donijeti novu globalnu perspektivu u kojoj se mijenjaju pozicije moći i
bogatstva. Moć odlazi iz američkih ruku i mi smo već zakoračili u postamerički
svijet, smatra Zakaria, čiji pravac i suštinu određuje „veliki broj ljudi i veliki
broj prostora“.
Fareed Zakaria u svom je tekstu, između ostalog, napisao: „Američka
demokracija je postala neliberalna“. U tom tekstu je također analizirao uzroke
koji su doveli do prelaska iz američkog u postameričko doba. On smatra da su
političke stranke izgubile moć i da je Kongres pocijepan. Ekspertni timovi
nemaju vlastitih stavova a mediji pravih informacija, finansijeri posežu za
falsificiranjem, a u uredima punim dima se donose zaprepaštujuće odluke. „Sada
vidimo kako je američka demokracija bez ikakvih realnih zapreka zauzela kurs
čistog populizma i obmanjivanja puka“, ističe Zakaria.
Imajući u vidu stajališta međunarodnih eksperata i realnu situaciju u
današnjem svijetu može se kazati da je globalna Američka imperija na zalasku, i
to usljed unutrašnjih faktora (slabljenje političko-ekonomske strukture) i
vanjskih faktora (pojava izazovnih regionalnih i globalnih sila). Svijet je sada
spreman za ulazak u postameričku eru. Doba u kojem se više ne može govoriti o
velesilama i globalnom liderstvu. Američki neuspjeh u sučeljavanju sa Rusijom
oko ukrajinskog pitanja, ćorsokak u koji su zapali diplomatski pregovori sa
Rusijom i Iranom u vezi Sirije, rat sa terorizmom u Afganistanu kome se ne
nazire kraj, eskalacija djelovanja antiameričkih fundamentalističkih skupina, kao
što je Daeiš, jačanje regionalnih međunarodnih sila kao što su Kina, Rusija,
Brazil, Indija i Turska te poljuljani temelji EU kao jedne od glavnih američkih
saveznica s ciljem očuvanja globalnog poretka utemeljenog na američkoj moći,
glavna su obilježja globalnog zalaska američke imperije.
Trumpa treba smatrati posljednjim američkim pokušajem za povratkom
kredibiliteta i izgubljene ili nestajuće američke moći u svijetu. Trump će uložiti
sve svoje napore da Americi povrati međunarodni kredibilitet i globalnu
hegemonističku stabilnost ali je već prekasno za tako nešto. Trenutačna moć
Amerike daleko je od toga da može drugima naturati liderstvo prema američkim
vrijednosnim obrascima. Sadašnja Amerika nema tu snagu da drugim međunarodnim silama govori šta je „crno“ a šta „bijelo“. Svijet danas više
nalikuje jednom „lebdećem neustaljenom selu“ negoli svijetu pod dominacijom
neke sile slične Americi. Ovo odsustvo liderstva i anarhizam će vladati
međunarodnim poretkom sve dotle dok svijet ne proizvede jednu novu velesilu
kakva je bila Amerika početkom XXI. st. kada je mogla preuzimati velike
međunarodne odgovornosti. Trenutačno nema nikakve globalne sile koja
posjeduje one karakteristike liderstva kakve je imala Amerika 90-ih godina
prošlog stoljeća. Svijet je sada podijeljen na nekoliko blokova (kontinentalne
sile). Ovo je doba najnestabilnije pozicije međunarodnog poretka u kojem se
svakog trena može dogoditi nešto novo što bi svijet moglo odvesti u još veću
nestabilnost.
