Zorana Šuvaković separatizma
Autorica je vanjskopolitička novinarka i komentatorka latinoameričkih zbivanja. Izvještavala je iz SAD-a, Ujedinjenih naroda, Velike Britanije, Francuske, Španije, Portugala, Skandinavije, sa suđenja pred Haškim tribunalom.
PISjournal – Da je u Kataloniji nastupio zamor i da među stanovnicima prosperitetne španske regije nema više tog nacionalističkog žara koji je 2017. podstakao političare na jednostrano proglašenje nezavisnosti, o tome već nekoliko godina svjedoče mnoge ankete i analize.
Ali, rezultati nedeljnih izbora i činjenica da posle više decenija nacionalističke stranke nisu uspjele da obezbjede većinu u regionalnom parlamentu, konkretan je dokaz da je Katalonija na prekretnici. Separatizam više nije pitanje nad svim pitanjima, kao što je to bilo do nedavno. Birači su velikom većinom podržali socijalistu Salvadora Illu, bivšeg ministra zdravlja i pokazali zanimanje za socijalne probleme kojima se pobjednik ovih izbora svesrdno posvetio u kampanji.
Najveći gubitnik je aktuelna stranka na vlasti, Republikanska ljevica Katalonije(ERC), koju su birači kaznili zbog haotičnog rukovanja javnim službama usred dugotrajne suše u Kataloniji. Birači koji se zalažu za nezavisnost umjesto toga su se udružili oko separatističke ikone Karlesa Pudždemona (Carles Puigdemont), koji je postigao impresivno drugo mjesto iako je vodio kampanju iz Francuske.
U Španiji bi vlasti još uvijek mogle da ga “privedu pravdi”, a zakon o amnestiji tek ovih dana treba da prođe kroz Parlament i da stupi na snagu. Do tada Pudždemon je bjegunac, optužen za ključnu ulogu u organizovanju nelegalnog referenduma, i proglašenje takozvane nezavisne republike Katalonije 2017. kada je separatistički proces dostigao svoj krizni vrhunac.
Važnije su škole i bolnice
Frakcije koje se zalažu za nezavisnost nemaju predvidivu smjernicu da formiraju vladu, i ta realnost se tumači kao kraj takozvanog “procesa”, odnosno pokreta koji se posvetio jednom jedinom cilju: da se od ovog regiona u Kraljevini Španije izgradi nezavisna republika Katalonija.
Po mišljenju analitičara separatističke snage suštinski su potkopane odlukom premijera Pedra Sančeza da pomiluje a potom i amnestira katalonske političare procesuirane zbog njihove uloge u organizovanju referenduma, ili proglašenja nezavisnosti.
Iako amnestiju tek treba da odobri španski Parlament, njena neminovnost ostavila je separatiste bez mučenika koji su spremni da robijaju za svoj “slobodarski cilj”, a željena Katalonska Republika sada nije bliža stvarnosti nego što je bila prije jedne decenije.
Čini se, sugeriše uvodničar El Paisa, da su glasači koji su podržavali separatističke stranke u prošlosti, na ovim izborima prednost dali “pitanju kvaliteta života”
Konstatuje se da “rezultati u nedelju odražavaju široko rasprostranjenu želju za boljim školama, bolnicama i stambenim opcijama, a ne za nezavisnu državu”.
Sančezova pobjeda bez učešća na izborima
Iako se Sančez nije kandidovao na ovim izborima, ipak je postigao veliku pobjedu. Ni španski ni mediji iz zemalja Evropske Unije ne spore da je jedan od rijetkih socijalista unutar EU uspio da neutrališe tešku i zaraznu boljku separatizma, koja već četrdesetak godina unosi veliku napetost u cjelokupno društvo.
Samo prije dvije nedjelje Sančez je zaprepastio svijet prijetnjom da će podnijeti ostavku ako se društvo ne ujedini protiv laži, manipulacija i otrovnih insinuacija ultradesnice. U pitanju je bila Sančezova supruga, profesorka na jednom univerzitetu, koju je desnica optuživala da je koristila svoj uticaj kako bi pridobila sredstva za projekte na njenom fakultetu.
Pokazalo se da su optužbe bile lažne, hiljade građana izašle su na ulice i trgove kako bi uputili podršku premijeru. “Ne ostavljaj nas, Pedro”, poručivale su njegove pristalice, dok su ga desničari optuživali da samo hoće da zadrži svoju poziciju i da “prekraja demokratiju” kako njemu i njegovoj porodici lično odgovara.
Posle ovih scena obojenih “jeftinom patetikom” Sančezov kandidat i socijalistička partija Katalonije, ostvarila je historijsku pobjedu i to na jednom od najtrusnijih terena u Evropi.
Amnestija razbistrila usijane glave
Amnestija – riječ koja je već u najavi izazivala masovne otpore građana, najoštrije protivljenje renomiranih pravnika, poznatih historičara, čak su i istaknuti predstavnici Sančezovih socijalista javno pisali tekstove protiv poništavanja krivice onih koji su htjeli da nezakonito razbiju domovinu.
Posle izbora u Kataloniji, zavladao je konsenzus: Sančez je igrao na pravu kartu. Njegov dugoročni pomirljiv pristup prema Kataloniji i, što je najvažnjije, njegova kontroverzna odluka da amnestira separatiste donijela je dobitak.
Pedro Sančez već ima mnogo materijala za jačanje svog političkog diskursa u suočavanju sa opozicijom koja je kritikovala amnestiju ne samo zato što je smatra nepravednom, već i zato što su bili ubjeđeni da će takva mjera ojačati front separatista. A dogodilo se upravo suprotno.
Malo je vjerovatno, međutim da će se katalonska vlada sastaviti prije izbora za Evropski parlament 9. juna. Upravljanje u Kataloniji složenije je pitanje, i ne može se svesti na pobjedu i poraz. Sastavljanje vlade biće moguće samo uz miješanje separatista sa braniteljima cjelovitosti Španije, ili će pod zastavom španskog patriotizma u koaliciju stupiti ljevica sa desnicom.
Dvije partije ekstremne desnice
Kako to obično biva kad se u regionu pomiješaju nacionalističke i ideološke karte, nastaje konfuzija koju je teško razriješiti. U Kataloniji je, kako se smatra španska desnica postigla također neočekivano visok rezultat.
Narodna partija (Partido Popular) koja je bila na vlasti u Španiji, kada je posle referenduma zavedena centralna uprava a na regionalnim izborima tada je osvojila samo tri mjesta za katalonski parlament, sada će imati 15 svojih predstavnika.
Španija je duže od drugih evropskih zemalja odoljevala pojavi partije ekstremne desnice. Sada se u Kataloniji dvije stranke mogu zakititi tim epitetom. Voks je zadržao 11 mjesta u katalonskom parlamentu a ova stranka je oštar protivnik regionalnih autonomija i zalaže se za centralizam u svim oblastima. Za razliku od Voksa, krajnje desna Katalonska Alijansa (obezbijedila dva mjesta u novom katalonskom parlamentu) ekstremno je separatistička, i zalaže se za etnički čistu Kataloniju ma šta to moglo da znači u ovo vreme migracija.
I dok se čekaju evropski izbori, kako bi se vidjelo da li će starim kontinentom desničarski cunami otpuhati ono malo istinskih socijalista, među kojima se Pedro Sančez odlično drži, Salvador Illa, mogući mandatar katalonske regionalne vlade, ostao je vjeran svom blagom karakteru.
Šta je razumio Salvador Ila o zdravlju demokratije
U kratkom profilu Salvadora Illa, Viktor Lapuente ( u madridskom El Paisu) vrlo zanimljivo konstatuje da je “manjak začina” ljekovit za demokratsko zdravlje, a posebno u političkom tijelu poput katalonskog koje već neko vrijeme pati od visokih napetosti”. Govori naravno o pobjedniku Salvadoru Illi kad kaže da ne znamo ko će i kako upravljati Katalonijom, ali će biti potrebno da se “izgrade mostovi, ne samo između različitih stranaka, već i između društvenih snaga koje se u Kataloniji odavno raspadaju”.
Među podijeljenostima nabraja da je oduvijek postojala „kulturološka distanca između kosmopolitske Barselone, prijestonice iberoameričke književnosti, i organizacija koje podržavaju katalonsku kulturu i jezik. Postoje ekonomske razlike „između jedne od najprilagodljivijih buržoazija u Španiji i jedne od najzahtjevnijih radničkih klasa na Zapadu“.
Ali postojala je i želja da se te razlike smanje, dodaje, da se „jedni sa drugima rukujemo“, i da se „izgradi osjećaj zajedništva“. Cilj je bio da se pronađe zajednički imenitelj višestrukih društveno političkih individua u Kataloniji krajem 20. vijeka.
A onda je došlo neko sasvim drugo vrijeme. I vrijedi ga opisati, jer nije ono porušilo samo Kataloniju.
Ujedinjenje nije bilo više isplativo, već podjele, piše Lapuente. Lideri iz svih sfera odlučili su da prekinu veze. Prestali su da plešu zajedno, nisu više prisustvovali na istim konferencijama, proces osamostaljivanje nije bio uzrok već kulminacija tog društvenog raspada.
Raspad zajednice ne može se izliječiti amnestijom ili promjenom vlade. Lapuente je među onima koji vjeruje da je Illa to razumio. Kao i oni koji su glasali za njega.
