PISjournal – Ruski vojni brodovi ponovo su stigli u Siriju, što pokazuje da je Moskva praktično osigurala nastavak svog vojnog prisustva u toj zemlji, objavio je The Wall Street Journal. Prema izvještaju, brod sa specijalnom opremom isplovio je iz Sankt Peterburga u martu i pristao u luku Tartus u maju.
U raspoređenoj floti nalazili su se teretni brod Sparta, u vlasništvu kompanija SC South i Oboronlogistics, ruska fregata Admiral Kasatonov i još jedan ratni brod, koji se svi nalaze pod američkim sankcijama. Oboronlogistics se opisuje kao kompanija specijalizirana za logističke usluge za rusko Ministarstvo odbrane.
Sparta je dio male flote teretnih brodova koje Rusija koristi za transport oružja i vojne opreme u regiji. Prema pisanju WSJ-a, tim brodovima upravlja mreža kompanija povezanih s ruskom državom, a koriste se za zaobilaženje ograničenja koja trenutno sprečavaju prolazak ruskih ratnih brodova kroz Crno more.
Tokom većeg dijela putovanja, brod su pratili ruski ratni brodovi. Ova operacija, prva misija dopune zaliha od pada Bašara al-Asada krajem 2024. godine, dolazi u trenutku kada nova sirijska vlada, predvođena Ahmadom al-Šaraom, poznatijim po ratnom nadimku Abu Mohammad al-Džolani, ne samo da nije pokazala namjeru da se suprotstavi ruskom prisustvu uprkos historiji direktnih sukoba s ruskim snagama, već djeluje kao da želi očuvati pa čak i produbiti vojnu saradnju s Moskvom.
Ovakav paradoksalan pristup otvara ozbiljna pitanja: zašto bi lider koji se nekada borio protiv Rusije sada želio da njene vojne baze ostanu na sirijskom tlu? Koji su skriveni motivi al-Šare i kakve složene kalkulacije stoje iza njegove politike?
Aaron Lund, istraživač Sirije pri Švedskoj agenciji za odbrambena istraživanja, rekao je: „Mislim da su Rusi uspjeli efektivno zadržati svoje baze.“ Prema njegovim riječima, Moskva je koristila kombinaciju „mrkve i štapa“, ali se više oslanjala na uvjeravanje Sirijaca da zadržavanje Rusije u zemlji može služiti interesima obje strane.
Unutrašnji aspekt: Rusija kao garant opstanka protiv haosa
Nova sirijska vlada naslijedila je zemlju razorene infrastrukture i, što je još važnije, vakuum vlasti u velikim dijelovima države. U takvim okolnostima, glavni strah al-Šare nije strani neprijatelj, već povratak haosa i potpuni kolaps države. U tom kontekstu Rusija može igrati ulogu sigurnosnog stabilizatora.
Uprkos dvama sporazumima između njihovog lidera Mazlouma Kobanija i al-Šare, postignutim uz američko posredovanje radi predaje oružja i integracije u regularnu vojsku, sirijski Kurdi i dalje insistiraju na zadržavanju naoružanja i određenog stepena autonomije. Time praktično izbjegavaju puno uključivanje u procese izrade novog ustava i organizacije parlamentarnih izbora. Rusija je ranije održavala bliske veze s Kurdima i može igrati ulogu garanta bilo kakvog budućeg dogovora, posebno u trenutku kada kurdsko povjerenje u Washington slabi.
Ruska kontrola sirijskog neba: S obzirom na izrazitu slabost ratnog zrakoplovstva nove sirijske vlasti, prisustvo ruskih borbenih aviona u bazi Hmejmim predstavlja jedino efikasno sredstvo odvraćanja od mogućih zračnih napada, bilo da dolaze od Izraela ili drugih naoružanih aktera.
Osiguravanje osnovnih potreba: Kako navodi WSJ, Rusija i dalje isporučuje Siriji pšenicu i naftu po povlaštenim cijenama. Dok zapadne sankcije ostaju na snazi, taj kanal predstavlja vitalnu vezu za sprečavanje gladi i ekonomskog sloma.
Upravljanje ostacima bivšeg režima: Često se kaže da se ispod krhkog mira u Siriji krije veliki sigurnosni problem, a jedno od njegovih najvažnijih pitanja jeste buduća uloga manjina poput alavita. Početni odnos vlade al-Šare prema alavitima i Druzima bio je izrazito prisilan i brutalan, zbog čega je malo vjerovatno da će uskoro steći njihovo povjerenje. Istovremeno, hiljade vojnih lica lojalnih bivšoj Asadovoj vlasti i dalje predstavljaju prijetnju konsolidaciji novog režima. U tom kontekstu Rusija, kao nekadašnji glavni zaštitnik Asada, može igrati posredničku ulogu u obuzdavanju tih snaga ili, kako se nada al-Šara, pomoći u njihovom razoružavanju.
Ukratko, al-Šara je shvatio da vojna pobjeda nije isto što i upravljanje državom. U ovoj fazi Rusija je prestala biti prijetnja i postala je važan oslonac za opstanak njegove vlasti.
Regionalni aspekt: sredstvo pritiska prema Izraelu i susjedima
Možda najvažniji motiv al-Šare jeste korištenje Rusije kao svojevrsne „odvraćajuće sile“ protiv Izraela. Izrael, pod različitim izgovorima, kontroliše velike dijelove sirijske teritorije, uključujući Golansku visoravan i tampon-zone, te kontinuirano izvodi zračne udare na sirijsku vojnu infrastrukturu.
U prošlosti je Moskva uglavnom šutjela na izraelske napade u Siriji. Danas, međutim, al-Šara može poslati jasnu poruku Izraelu i Sjedinjenim Državama: „Ako želite da ruske baze napuste Siriju, morat ćete platiti određenu cijenu.“ To je karta „okretanja Istoku“ kojom želi balansirati odnose sa Zapadom.
Iako Rusija vjerovatno ne bi direktno ulazila u sukob s izraelskom vojskom, samo njeno vojno prisustvo i tvrdnja da štiti sirijski zračni prostor komplikuju kalkulacije Tel Aviva. Ako bi se izraelski napadi intenzivirali, Moskva bi mogla aktivirati sisteme protuzračne odbrane poput S-400 i učiniti dijelove sirijskog neba znatno teže dostupnim za neprijateljske operacije, što Turska, glavni saveznik al-Šare, nije pokazala da može ostvariti. Također, ukoliko bi odnosi između Turske i Izraela postali ozbiljnije zategnuti, Rusija bi mogla biti u boljoj poziciji od zapadnih sila da Damask drži podalje od regionalnih sukoba.
Međunarodni aspekt: pritisak na Zapad prijetnjom okretanja Istoku
Al-Šara nastoji podsjetiti Zapad da Damask još uvijek ima mogućnost oslanjanja na istočne sile. Tokom nedavnog telefonskog razgovora s Donaldom Trumpom pozvao je Washington da ubrza ukidanje sankcija. Međutim, američka administracija djeluje oprezno, što pokazuje da, uprkos medijskim narativima, Washington još uvijek nema puno povjerenje u novu sirijsku vlast i želi zadržati instrumente pritiska prema al-Šari.
Aaron Lund smatra da Rusija može poslužiti kao sredstvo pritiska nove sirijske vlade prema SAD-u, posebno zato što američka podrška pod Trumpovim predsjedništvom „nije nimalo zagarantirana“.
Približavanjem Rusiji, al-Šara zapravo poručuje SAD-u i Evropi da, ukoliko žele rusko povlačenje iz Sirije ili očekuju da se Damask suprotstavi iranskom i kineskom utjecaju, moraju u potpunosti ukinuti sankcije, pružiti značajnu ekonomsku pomoć i priznati njegovu vlast. U suprotnom, Rusija i Kina će zauzeti njihovo mjesto.
Šta Moskva želi i šta nudi?
Zračna baza Hmejmim i pomorska baza Tartus predstavljaju stubove ruskog vojnog prisustva u inostranstvu. Rusija te objekte koristi kao polazne tačke za operacije u drugim regijama i za očuvanje svog vojnog prisustva u Sredozemnom moru.
Očuvanje baze Tartus: Kako navodi WSJ, Tartus je jedina ruska stalna i direktna tačka pristupa Sredozemlju. Značaj luke daleko nadilazi njenu veličinu. Smještena je u regiji velikih geopolitičkih napetosti. Gubitak Tartusa značio bi kraj ruske pomorske moći u Zapadnoj Aziji i Africi te bi ozbiljno ugrozio njen status globalne sile. Zbog toga se ova baza često opisuje kao najvažnija i najosjetljivija ruska baza izvan prostora bivšeg Sovjetskog Saveza.
Očuvanje prisustva u bazi Hmejmim:** Ova baza predstavlja centar ruskih zračnih operacija za podršku saveznicima u Africi, uključujući Libiju, Sudan i Centralnoafričku Republiku.
Na kraju, može se reći da je dogovor između al-Šare i Rusije kratkoročno „win-win“ aranžman. Obje strane trebaju jedna drugu i obje su spremne promijeniti kurs ako se okolnosti promijene. Al-Šari je ruska pomoć potrebna kako bi njegova vlast opstala, dok je Rusiji Sirija neophodna za očuvanje statusa globalne sile.
Dugoročno gledano, međutim, al-Šara hoda po ivici noža. Raznolika mreža velikih i malih oružanih frakcija koje predvodi mogla bi prije ili kasnije izgubiti strpljenje prema njegovoj pragmatičnoj politici zasnovanoj na interesima. Te grupe bi se jednako lako mogle okrenuti protiv vođe koji je od pobunjenika postao političar. Samo će vrijeme pokazati da li je njegova politika balansiranja strateški genijalan potez ili hod kroz minsko polje.
Ekskluzivno PISjournal
