PISjournalNa letu kojeg organizuje Pentagon putuju članovi porodica žrtava 11. septembra, advokati, sudije, vojnici, članovi nevladinih udruga, studenti prava i četiri novinara.   Guantanamo

Sa sobom nose osjećaj nepravde i nefunkcionalnosti, dosadu, očaj i kofer pun sumnji: za šta su im služile dvije decenije mučenja, zlostavljanja i beskrajnog zatočenja u ime osvete? Ko je pobijedio u ratu protiv terorizma? Kada će ovo mračno poglavlje američke historije završiti?

Avion polijeće iz baze Andrews u Marylandu i kreće prema Karibima. U sljedeća tri sata kružit će kubanskim zračnim prostorom kako bi ušao na otok s jugoistoka. U Guantánamu ih čeka detaljno pripremljen program kojim će ih uvjeriti da u ovoj pravnoj rupi prevladava zakon. Službeni razlog putovanja je početak 50. predrasprave o predmetu najvišeg nivoa na vojnim sudovima koje je administracija Georgea Busha uspostavila u ovom zaljevu nakon 11. septembra: onog koji planira suditi, u optimističnom scenariju da će jednog dana mozgovi najvećeg napada u historiji SAD-a doći pred sud.

No, kontrola selfija snimljenih tokom boravka, zabrana posjeta najskupljem zatvoru na svijetu, stalna potreba za pratnjom koja se kreće pomorskom bazom i netransparentnost njihovih pitanja pokazat će im da ono što je uistinu ono što prevladava nije savezni zakon, niti ustav, pa čak ni međunarodno pravo, već tajnost.

Od dolaska prvih dvadeset zatvorenika 2002. godine kroz ovaj zatvor je prošlo 780 muškaraca, gotovo svi muslimani. Danas ih ima oko tridesetak. Većina je puštena u druge zemlje nakon što su proveli godine  zatočeni bez podizanja optužnice i potpuno nekažnjeno mučeni u ovom pravnom paklu 3000 kilometara od Vrhovnog suda u Washingtonu. Samo jedanaestorica su osuđena, ostali još uvijek čekaju formalnu optužbu ili su u pretkrivičnoj fazi, ili su spremni biti pušteni na slobodu kada ih prihvati treća država.

Održavanje ovog zatvora košta oko 500 miliona dolara godišnje i, iako bi ga većina Amerikanaca željela zatvoriti, čini se da ništa ne ukazuje da će se to dogoditi u skorije vrijeme. Ujedinjeni narodi su prvi put pozvali na njegovo zatvaranje 2006. godine. Na kraju Bushove administracije 540 zatvorenika pušteno je bez optužnice i prebačeno u druge zemlje, ali bivši predsjednik ga je odbio zatvoriti. Drugog dana u Bijeloj kući Barack Obama je 2009. potpisao izvršnu naredbu o pražnjenju i zatvaranju zatvora u roku od godinu dana. Iako je uspjela prebaciti još 200 zatvorenika, zatvaranje nije uspjelo zbog nemogućnosti postizanja dogovora sa zemljama porijekla zatočenika. U svom drugom mandatu Obama je pokušao suđenja premjestiti na teritoriju SAD-a, ali su ga republikanci u Kongresu spriječili.

Zatim je došao Donald Trump, koji je obećao da će ga držati otvorenim i napuniti ga “zločestima”, čak je predložio slanje pacijenata oboljelih od koronavirusa i imigranata bez dokumenata. Ni to se nije dogodilo: za vrijeme njegovog predsjednikovanja broj stanovnika ostao je na 41 zatvoreniku. Naposljetku, nakon što je izabran 2020. godine, Joe Biden odlučio je zatvoriti centar prije kraja svog mandata. Šest mjeseci prije izbora nema pomaka u izručenju 30 pritvorenika koji su ostali u zatvoru, od kojih je polovina oslobođena optužbi i još čeka da ih neka država primi.

Tri sedmice nakon napada na SAD 2001. godine Washington je pokrenuo veliku vojnu intervenciju u Afganistanu, kojoj se pridružilo nekoliko zemalja NATO-a, koje su se prvi put pozvale na svoj član 5. za kolektivnu odbranu. U manje od dva mjeseca zauzeli su Kabul i porazili talibanski režim koji su optuživali da pruža utočište i zaštitiu vođi Al Qaide.

Zatim je došla invazija na Irak i CIA-ine obavještajne operacije u drugim zemljama – Pakistanu, Jemenu i Siriji, između ostalih – u potrazi za teroristima. U tom su procesu hiljade osumnjičenih militanata ubijene, zarobljene ili prodane CIA-i u zamjenu za 5000 dolara. Rat protiv terorizma tek je počeo: Osama Bin Laden, osnivač i vođa Al Qaide, uspio je pobjeći i bit će uhvaćen tek desetljeće kasnije.

Istog dana kada su američke trupe zauzele Kabul, Bush je izdao vojnu naredbu za “pritvaranje, liječenje i suđenje” navodnim teroristima. Naredba je ovlastila SAD da zadrži strane državljane bez optužnice na neodređeno vrijeme i spriječila ih je u pokretanju bilo kakvog pravnog postupka za osporavanje svog hapšenja. Mjesto odabrano za ova pritvaranja bila je stoljetna američka pomorska baza na Kubi, koju su SAD okupirale 1898. nakon poraza španskih trupa u ratu za nezavisnost.

U januaru 2002. počeli su prisilno premještati prve zatvorenike, nakon što su zarobljeni i uglavnom mučeni s Bushevim ovlaštenjem u tajnim CIA-inim pritvorskim centrima, u potrazi za informacijama o lokaciji terorista. Stigli su okovanih ruku i nogu, odjeveni u narandžaste kombinezone, s povezima na očima te su bačeni u kaveze, gdje se nastavilo mučenje u obliku utapanja, premlaćivanja, uskraćivanja sna, seksualnog zlostavljanja, izolacije i ekstremnih temperatura… U nešto više od godinu dana, centar je brojao 700 zatvorenika, svi su bili zatočeni bez optužnice ili suđenja na vidiku.

Pentagon je rekao da se sa zarobljenicima postupalo “na način koji je u skladu s načelima Ženevskih konvencija”, koje diktiraju prava ratnih zarobljenika. Međutim, na istoj press-konferenciji tadašnji načelnik Združenog štaba Richard Myers rekao je da se te konvencije “ne odnose na sukob s Al Qaidom”, budući da ih Bushova administracija ne smatra “ratnim zločincima”, već “ilegalnim borcima”. Terminološko pitanje koje je, u biti, uskratilo njihova prava.

Četiri godine kasnije, 2006. godine, Vrhovni sud će presuditi da su pritvori na neodređeno vrijeme zapravo kršili Ženevske konvencije. Odluka je navela upravu da potraži alternativu i stiglo je odobrenje u Kongresu Zakona o vojnim komisijama, koji bi služio za izvođenje zatvorenika pred vojne sudove i davao dojam zakonitosti. Godine 2009. Obamina administracija promijenila je zakon, rekavši da de facto uskraćuje pritvorenicima habeas corpus, pravni institut koji sprječava neograničeno i proizvoljno pritvaranje.

Otprilike u to vrijeme advokatu Jamesu Connellu ponuđeno je da vodi odbranu Ammara Al-Baluchija, jednog od petorice optuženih za planiranje zavjere i napada u kojima je 11. septembra 2001. ubijeno 2977 ljudi. Kada ju je prihvatio, bio je svjestan nemogućnosti pravednog suđenja u Guantánamu. Međutim, “da nisam istupio, nikada ne bih imao priliku stati na stranu u jednoj od glavnih nepravdi našeg vremena”, kaže on u intervjuu za La Vanguardiju.

Otkako je njegov klijent službeno optužen 2012., gotovo svake sedmice leti istim letom kako bi prisustvovao ročištima prije suđenja. Više od desetljeća njegov je rad bio usmjeren na pokušaj isključivanja dokaza koje je vlada predstavila protiv Al-Baluchija, jer se temelje na priznanjima koja je dao CIA-i nakon mučenja.

Parnični proces se odužio jer se većina dokaza tužiteljstva temelji na povjerljivim podacima, dostupnim odbrani tek nakon što prođu odobrenje vlade. Također, zbog otežanog dovođenja svjedoka na otok, zbog odugovlačenja uzrokovanih pandemijom koronavirusa te zbog čestih promjena sudija koji vode postupak. Ni žrtve ne vide jasan pravosudni horizont. “Prošlo je puno vremena, a mi još uvijek nemamo pravde, cijeli proces je bio poražavajući za našu porodicu”, kaže 26-godišnjakinja koja je s bratom prvi put došla u Guantanamo i želi ostati anonimna. Njen otac je 11. septembra bio u sjevernom tornju Svjetskog trgovačkog centra i preživio je udar prvog aviona, ali je evakuiran u južnu zgradu, gdje nije preživio drugi napad. “Vjerujem u pravnu državu i želim da ova suđenja završe, ali ništa mi ne može dati život kakav sam mogla imati.”

Izvor