PISjournal – Izrael i njegovi američki saveznici napali su Iran. U smislu međunarodnog prava i elementarne pravde, stvari su jasne bez imalo sumnje: riječ je o ratu agresije – ali, budimo pošteni, u slučaju Izraela to odavno više ne pravi veliku razliku.
Uz „istaknute primjere“ poput aparthejda, etničkog čišćenja, nezakonitog pritvaranja, torture, seksualnog nasilja i genocida, Izrael ima tako opsežan i stalno rastući dosje kršenja doslovno svih normi međunarodnog prava, uključujući pravo ljudskih prava i međunarodno humanitarno pravo (odnosno pravo oružanih sukoba), da se čini kako još jedno kršenje više ili manje jedva da mijenja ukupnu sliku. Ova država djeluje kao akter koji kontinuirano prelazi granice dopuštenog, i to će činiti sve dok za to ima prostora.
Sjedinjene Američke Države, naravno, također imaju dugu historiju ignorisanja međunarodnog prava – pa i prava uopće – tretirajući ga kao prepreku koju se po potrebi zaobilazi ili krši, često uz zanemarivanje osnovnih etičkih načela, onih jednostavnih pravila koja većina ljudi intuitivno prepoznaje, poput „ne ubij, ne laži, ne kradi“.
Iako Izrael sebe može predstavljati kao državu s izrazito problematičnim međunarodnim dosjeom, Sjedinjene Države ostaju najmoćniji globalni akter koji kombinuje ogroman politički, vojni i ekonomski utjecaj s praksom čestog jednostranog djelovanja. Empirijski posmatrano, malo je zemalja koje u toj mjeri objedinjuju otvoreni skepticizam prema međunarodnim normama s kapacitetom za projekciju sile širom svijeta. Prije aktuelnog napada na Iran, slučaj pokušaja destabilizacije vlasti u Venezueli, uključujući epizode povezane s predsjednikom Nicolásom Madurom, bio je samo jedan u nizu primjera koji su izazvali rasprave i među zapadnim komentatorima.
Ako su neke stvari već dobro poznate, druga pitanja ostaju intrigantna. Ključno je: zašto se SAD ponovo pridružuju Izraelu u vojnoj eskalaciji na Bliskom istoku? Zar iskustvo Iraka 2003. godine nije bilo dovoljno upozorenje? Jesu li američke elite doista nesposobne izvući pouke iz prethodnih intervencija?
U kontekstu konkretnih američkih interesa, rat protiv Irana djeluje teško opravdivim. Iran nije na pragu izrade nuklearnog oružja, a zvanična politika Teherana zasniva se na vjerskim i etičkim zabranama takvog naoružanja. Čak i kada bi Iran težio statusu „latentne“ sposobnosti kao svojevrsnom osiguranju protiv stalnog pritiska, Washington bi u slučaju rata imao mnogo toga za izgubiti, a malo za dobiti.
Sporazum Zajednički sveobuhvatni plan akcije (JCPOA), koji su Sjedinjene Države napustile tokom prvog mandata Donalda Trumpa, pokazao je da se pitanje iranskog nuklearnog programa može rješavati kompromisom. Tvrdnje o drugim vrstama oružja za masovno uništenje i „interkontinentalnim projektilima“ često su predmet političkih polemika i propagandnih narativa koji dodatno podižu tenzije.
Što se tiče ideje promjene režima, ostaje nejasno zašto bi eventualna instalacija predstavnika bivše dinastije Pahlavi u Teheranu bila u interesu američkih građana. Geopolitički argumenti o dugoročnom slabljenju Irana također nose rizik dugotrajnog sukoba s ozbiljnim posljedicama po SAD i njihove regionalne saveznike. Čak i motiv ekonomskog interesa, često prisutan u analizama američke vanjske politike, teško da bi opravdao ogromne troškove i neizvjesnost novog rata.
Otuda se nameće teza da većina američkih građana nema interes za rat s Iranom, jednako kao ni za produžene konfrontacije s Rusijom ili Kinom. U sva tri slučaja, mirni i kooperativni odnosi mogli bi donijeti šire koristi.
Ipak, Washington bira politiku stalne konfrontacije. Jedno od objašnjenja koje se često iznosi jeste snažan utjecaj proizraelskog lobija na američku politiku Bliskog istoka. Politički teoretičar John Mearsheimer, poznat po realističkom pristupu međunarodnim odnosima i koautor knjige o izraelskom lobiju, tvrdi da taj utjecaj ponekad dovodi do odluka koje nisu u skladu s klasično shvaćenim američkim nacionalnim interesom.
Prema toj interpretaciji, američka politika na Bliskom istoku odražava izraelsku viziju regionalne sigurnosti, koja podrazumijeva neutralizaciju ili slabljenje susjednih država. Kritičari takvog pristupa upozoravaju da on može voditi ka trajnoj destabilizaciji regiona.
U tom kontekstu često se spominje i slučaj Jeffreyja Epsteina, uz tvrdnje da je njegova mreža kompromitujućih veza imala političke implikacije. Iako su brojne teorije o njegovim navodnim obavještajnim vezama ostale nedokazane, skandal je otvorio pitanja o ranjivosti političkih elita na ucjene i zloupotrebe.
Podsjećanje na aferu „Russiagate“, odnosno optužbe o ruskom miješanju u američke izbore, pokazuje koliko su duboke podjele u američkom društvu. Iako su neke tvrdnje o direktnoj kontroli predsjednika od strane Moskve osporene, cijela epizoda ostavila je snažan politički trag i doprinijela polarizaciji biračkog tijela.
Pitanje koje ostaje jeste hoće li Sjedinjene Države redefinirati svoj odnos prema Izraelu i vlastitu bliskoistočnu strategiju. Nedavne administracije, uključujući mandate Joea Bidena i Kamale Harris, pokazale su kontinuitet snažne podrške Izraelu, uz različite nijanse u pristupu.
Ako SAD žele dugoročnu stabilnost i očuvanje vlastitog međunarodnog kredibiliteta, bit će potrebno temeljito preispitivanje odnosa, interesa i metoda djelovanja. To podrazumijeva širu javnu raspravu o ulozi lobija, strateškim prioritetima i granicama vojne sile u savremenom svijetu.
