Eldar Mamedov
Zašto Azerbajdžan ne kritikuje Izrael?- Saradnja Bakua sa Tel Avivom otvara rane na relaciji sa Turskom i pokazuje licemjerstvo.
Nasilje koje je eskaliralo između Izraela i Palestinaca stavilo je islamske zemlje koje su ranije ostvarile saradnju sa Izraelom u diplomatsku zagonetku.
S jedne strane,ovi odnosi im donose konkretne koristi ali s druge strane ,što je dugotrajniji i brutalniji krug nasilja,posljedice saradnje sa Izraelom postaju veće.
Jedna od zemalja koja se našla u ovoj neprilici jeste Azerbajdžan.
Nacija koja nije arapska,ostvarila je bliske veze sa Izraelom puno prije Ujedinjenih Arapskih Emirata,Bahreina,Sudana i Maroka.
Izraelska podrška je bila ključna u pobjedi Azerbejdžana u ratu sa Armenijom 2020.godine.
Zauzvrat Izrael dobija uporište u ovoj kaspijskoj državi gdje može doći do vrijednih obavještajnih podataka o svom najvećem neprijatelju-Iranu.
Stoga nimalo ne iznenađuje to što Azerbejdžan nije uputio ni najmanju kritiku prema Izraelu,čak ni nakon napada na 3.svetu džamiju u Islamu-Al Aksu u Jerusalemu i raketiranja Gaze.
Zvaničnici također nisu komentarisali ni raketiranja od strane Hamasa na izraelske gradove.
Međutim,mediji pod uticajem države su u potpunosti prihvatili narative Likuda (Nacionalni liberalni pokret-najveća politička stranka desnice u Izraelu) i njegovih krajnje desničarskih partnera.
Stranica koja je navodno u vezi sa sigurnosnim agencijama i koja predstavlja “duboku državu” Azerbejdžana piše naslove poput ovih: “Biden i Hamas podrivaju Izrael” ili “Krvavi kraj Bliskog Istoka” i sadržaje u kojima su Palestinci predstavljeni kao ovisnici o terorizmu ili kako je Bidenova administracija nesposobna.
Prihvatanje ovakvih narativa pokazuje nešto više od zahvalnosti Izraelu za pomoć u ratu sa Armenijom ili potrebe za pobjedom nad Vašingtonom.Postoji određena ideološka povezanost između režima u Azerbejdžanu i desnog krila u Izraelu u smislu etno-nacionalizma,militarizma,negiranje ljudskih i međunarodnih humanitarnih prava,uživanje u vrijeđanju međunarodnog javnog mišljenja i dehumanizacija protivnika-u izraelskom slučaju Palestinaca a u azerbejdžanskom slučaju Armenaca.
Ovakvo slaganje,međutim ima i negativne posljedice za Azerbejdžan.
Kao prvo,razotkriva fundamentalno cijepanje odnosa sa najbližim saveznikom-Turskom.
Turski predsjednik Redžep Tajjip Erdogan,poznat po svojoj žestokoj anti-izraelskoj retorici,nazvao je Izrael terorističkom državom.Njegov savjetnik za vanjsku politiku Ibrahim Kalin se zavjetovao da će se boriti protiv te “maligne sile” sve dok Palestina ne bude oslobođena.
Predanost palestinskom cilju je jedna od stvari koja definiše politički identitet vladajuće partije u Turskoj-AKP.
Također,to je i glavni izvor lahke moći Turske u islamskom svijetu i kao takav neće izblijediti.
Predsjednik Azerbajdžana,Ilham Aliyev pokazuje jako malo interesa za politički Islam i probleme islamskog svijeta kao što je Palestina.
Samo je bila potrebna kriza u Palestini da ove duboke razjedinjenosti izađu na vidjelo.
Erdogan,koji je mnogo toga uložio u azerbajdžansku pobjedu nad Armenijom,bio bi bez sumnje razočaran u neuspjeh svog “turkijskog brata” da ga podrži u pitanju koje je od velikog političkog značaja za njega.
Ovakva situacija samo približava Tursku i Iran i gasi bilo kakve iredentističke apetite koje bi Baku mogao imati oko “južnog Azerbajdžana” tj.sjeverne provincije Irana u kojoj živi značajna Azerska populacija.
Neuspjeh Azerbajdžana da osudi napade Izraela,posebice na Al Aksu razotkriva njegovo licemjerstvo u širem islamskom svijetu:djelomično zbog toga što Azerbajdžan tvrdi da su Armenci oskrnavili džamije tokom svoje vladavine u okupiranim azerskim teritorijama.Saradnja sa Tel Avivom će također udaljiti rastući broj muslimanskih vjernika ,sunnija i šija u samom Azerbajdžanu.
Kao i njihova braća u ostalim zemljama i oni su kritički okrenuti prema postupcima Izraela.
Prema riječima Altaya Goyushova sa Istraživačkog instituta u Bakuu,za sada svoj gnjev nisu usmjerili prema Aliyevoj vladi ali ako se sukobi prodube to bi moglo predstavljati pravi problem za predsjednika Aliyeva.
Izrael svakako neće prestati da lobira za režim predsjednika Aliyeva u Vašingtonu sve dok im Azerbajdžan pruža pogodno tlo za obavještajni rad protiv Irana.
Međutim ni pro izraelski lobi nije svemoćan.
Naprimjer Bidenova administracija je odlučna da se povrati nuklearnom sporazumu sa Iranom uprkos izraelskom neslaganju.
Također,pro izraelski lobi ne može zaštiti Azerbajdžan od kritike za ljudska prava .
Trampov odnos prema ovoj državi je bio čisto transakcijski.Međutim Bidenova administracija je borbu za ljudska prava proglasila glavnim načelom svoje vanjske politike.
Američki državni sekretar Anthony Blinken je u telefonskom razgovoru sa predsjednikom Aliyevom naglasio važnost ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Azerbajdžan neće ugroziti svoje odnose sa Izraelom zbog Palestine.
Međutim,nasilje koje traje potvrđuje da Palestina ostaje srž problema na Bliskom Istoku.Nijedna većinski muslimanska zemlja ne može ovaj problem ostaviti postrani.
Kakvi god da su kratkoročni dobici,savez sa izraelskom desničarskom vladom može odvesti Azerbajdžan u probleme,kako diplomatske tako i unutar države.
