Ramzy Baroud
PISjournal – Na nedavnom događaju u New Yorku, Ian Williams, predsjednik Asocijacije stranih novinara, rekao je publici da je vrijeme “da se povrati narativ o Palestini”.
Izraz “vraćanje naracije” relativno je nov u palestinskom diskursu. Prije mnogo godina, sam koncept, a kamoli njegova provedba, bio je prilično stran. Proizraelska gomila odbijala je, i još uvijek odbija, priznati da su Palestinci, njihova historija i politički diskurs važni, dok su neki u propalestinskom pokretu odbacivali palestinske glasove kao da su jednostavno nesposobni artikulirati koherentan narativ.
Dugi niz godina ja sam, zajedno s drugim palestinskim intelektualcima, bjesnio protiv krivog predstavljanja i marginalizacije Palestine i Palestinaca, ne samo od strane Izraela i njegovih saveznika u vodećim medijima, već i kroz elitizam koji je postojao unutar samog palestinskog pokreta.
Čuti Williamsa kako izgovara ove riječi bilo je prilično zadovoljavajuće. Važniji je bio kontekst u kojem su te riječi korištene. Događaju „Nema više glasa iz daljine? Dajte krila novoj generaciji palestinskih novinara”, domaćin je bila nedavno osnovana Palestine Deep Dive uz saradnju Asocijacije stranih novinara. The deep dive formiran je kako bi se osporio zajednički narativ o Palestini i Izraelu koji je decenijama dominirao korporativnim medijima. Ova nova organizacija obavila je impresivan posao u prilično kratkom vremenskom razdoblju.
Među prisutnima bio je i rock zvijezda Roger Waters, koji je postao ikona palestinskog međunarodnog pokreta solidarnosti na isti način na koji su mnoge njegove pjesme, uključujući “Another Brick in the Wall”, simbolizirale globalnu podršku anti-aparthejdu pokreta u Južnoj Africi.
Na istom događaju, profesor Sveučilišta Columbia i palestinski autor Rashid Khalidi pokrenuo je svoju knjigu “Stogodišnji rat protiv Palestine” i govorio o historiji Palestine i značaju ličnih iskustava u palestinskom diskursu. Njegov govor bio je uglavnom usmjeren na njegovu ciljnu publiku – mlade palestinske intelektualce i aktiviste.
Mladi Palestinci bili su u središtu cijele rasprave, uključujući Mohammeda al-Kurda, Muninog brata, koji obojica nastavljaju voditi narodni otpor protiv etničkog čišćenja četvrti Sheikh Jarrah u okupiranom istočnom Jeruzalemu.
Zapravo, svijest o značaju palestinskog narativa godinama raste. Prije nego što razmotrimo razloge za ovu promjenu stava, trebali bismo se sjetiti zašto su Palestinci uopće bili izbrisani iz vlastite historije i političke stvarnosti.
Gledano sa historijske tačke, palestinski narativ bio je u potpunosti negiran, jer palestinski narod – prema riječima bivše izraelske premijerke Golde Meir – “nije postojao”. Kada narod ne postoji, nestaje i njegova historija, briše se njegova kultura, a time i političke težnje postaju nevažne. Samo je Izrael postojao – i bio je važan – unutar zapadnih političkih i akademskih krugova.
Međutim, kada su se Palestinci počeli registrirati u globalnoj svijesti kao narod s legitimnim zahtjevom za slobodom, nisu odmah dobili sva prava i poštovanje koje je zaslužila nacija tako ukorijenjene kulture, impresivne historije i neusporedive hrabrosti. I dalje su bili izbačeni i dodijeljena im je uloga “terorista”, a povremeno i nesretne žrtve.
Potonji je pojam posebno uticao na način na koji su mnogi simpatični historičari pisali o Palestini, kvareći čak i percepciju mnogih istinskih aktivista koji su vjerovali da su oni, a ne Palestinci, sposobniji razbiti izraelsku cionističku propagandu. Prema ovakvom mišljenju, Palestinci mogu služiti samo u ulozi gledatelja, pružajući beskrajne tokove fotografija, videa i tragičnih brojeva koji ilustriraju njihovu viktimizaciju.
Naravno, bilo je izuzetaka. Moćni palestinski glasovi, kao što su pokojni Edward Said, Hisham Sharabi, Ghada Karmi i sam Khalidi, insistirali su na središnjoj poziciji Palestine u palestinskom diskursu.
U glavnim zapadnim medijima Palestinci su se također povremeno pojavljivali, ali samo u prihvatljivim granicama i usred restriktivnog jezika. Dužnosnici Palestinske uprave, nazvani “umjereni”, predstavljali su “dobrog Palestinca” gledateljima CNN-a i čitateljima The New York Timesa. Svi ostali su smatrani teroristima, radikalima i ekstremistima i, stoga, potpuno zanemareni, iako su, očito, bili puno bliži istinskim težnjama Palestinaca, posebno u usporedbi s korumpiranim elitama Palestinske uprave.
Međutim, čak je i onih nekoliko odabranih na kraju poništeno, posebno tokom ere Donalda Trumpa, ali još uvijek pod Bidenovom administracijom. Sve dok nema mirovnog procesa o kojem bi se moglo govoriti, simbol Palestinac Palestinske uprave nije od interesa za američku vladu, a time ni za američke medije.
Međutim, promjena prema istinskom palestinskom intelektualcu i medijskom predstavljanju je stvarna. Ne događa se zbog dobronamjernosti korporativnih medija ili nekog moralnog buđenja političara, već zbog samog palestinskog naroda.
Dok se palestinske frakcije nastavljaju svađati, boreći se za svoje političke interese, ujedinjena palestinska generacija intelektualaca je u usponu, inspirirana jedinstvom palestinskog naroda kod kuće. Za ove intelektualce, prava palestinskog naroda imaju prioritet nad frakcijama, ideologijama i političkim privilegijama, ne samo na okupiranim teritorijima već i u cijeloj Palestini i svijetu.
Potresni događaji u Palestini u maju ne smiju se jednostavno klasificirati kao samo još jedan izraelski rat i još jedna “runda nasilja”. Oni su predstavljali promjenu paradigme u historiji Palestine, gdje su Palestinci postali manje frakcijski i ujedinjeniji nego ikada prije. Ovo se jedinstvo također može pronaći u novom političkom diskursu koji zagovaraju palestinski intelektualci diljem svijeta.
O promjeni paradigme koja je u toku dovoljno govori činjenica da sada iskreno govorimo o potrebi da se “povrati narativ o Palestini” i da nas ne dočekaju zbunjeni pogledi već gromoglasni pljesak. Sada je odgovornost mladih palestinskih aktivista da preuzmu kormilo i istinski prenesu poruku palestinskog naroda dok se nastavljaju boriti za slobodu i pravdu.
Ovo nije puka intelektualna vježba. Bez pravih i angažiranih palestinskih intelektualaca, svjetski prioriteti i dalje će gravitirati prema izraelskim prioritetima, prema interesima SAD-a i kasnijem lažnom jeziku o “miru”, “sigurnosti” i slično. Ova pogrešna priča mora se u potpunosti ukloniti iz rasprave o Palestini.
Doista, da bi Palestina bila slobodna, da bi palestinski narod ostvario svoja puna prava i da bi se poštovalo pravo na povratak palestinskih izbjeglica, priču o Palestini moraju ispričati sami Palestinci.