PISjournal – U Sjedinjenim Državama, svaka odluka predsjednika o ulasku u rat velikih razmjera predstavlja odlučujuću prekretnicu. Kada je riječ o Donaldu Trumpu, čini se da neki od njegovih domaćih i međunarodnih kritičara ne samo da nisu zabrinuti zbog takve odluke, već je čak oprezno iščekuju.
Analiza stavova tih kritičara otkriva surovu stvarnost: oni vjerovatno jasnije od samih ratobornih pristalica Trumpa sagledavaju opasno političko-vojno minsko polje koje je pred njima. Oni predviđaju da takav rat ne bi ojačao, već bi oslabio Trumpovu administraciju i ubrzao relativni pad SAD-a na svjetskoj sceni.
Demokrati
Na domaćem planu, glavni Trumpovi protivnici, posebno Demokratska stranka, čekaju priliku da iskoriste njegovu političku ranjivost. Skupa, dugotrajna vojna avantura u Iranu mogla bi upravo predstavljati tu priliku. Ova stranka dobro zna da rat može brzo urušiti popularnost predsjednika zbog ogromnih ljudskih i finansijskih troškova.
Čak bi se i Trumpovi ključni MAGA pristalice, koji su žestoko kritikovali Bijelu kuću zbog potencijalnog napada na Venezuelu, mogli podijeliti zbog nepredvidivih tereta sukoba s Iranom, što bi potencijalno stvorilo duboki rascjep u njegovoj vlastitoj bazi.
Izborna strategija: Dugotrajan, skup i neodređen sukob vjerovatno bi dominirao vijestima, zasjenjujući sve domaće uspjehe. Demokrati bi mogli iskoristiti ratnu iscrpljenost javnosti, ekonomske pritiske poput rasta cijena nafte i povećanja deficita, te moguće žrtve kako bi oslabili izglede republikanaca na predstojećim izborima.
Iskorištavanje promjene politike: Kritičari koji su dugo osuđivali Trumpovu politiku „maksimalnog pritiska“ i povlačenje iz JCPOA-e kao neodgovornu mogli bi predstaviti rat kao katastrofalni završetak iste neuspjele strategije, direktno potkopavajući kredibilitet Trumpa i njegovog tima za vanjsku politiku.
Ustavna kriza: Rat započet bez jasnog odobrenja Kongresa mogao bi izazvati veliki sukob između administracije i Kongresa, dodatno polarizirajući SAD i slabeći administraciju. Za Demokrate, neuspješan ili dugotrajan rat bio bi ultimativno oružje za marginalizaciju suparnika i povratak na vlast.
Kina i Rusija
Na međunarodnoj sceni, geopolitički rivali SAD-a, Kina i Rusija, mogli bi takav rat vidjeti kao historijsku priliku.Dugotrajni sukob u Zapadnoj Aziji odvratio bi američke vojne resurse, diplomatsku pažnju i finansijski kapital od ključnih pozornica poput Indo-Pacifika i Istočne Evrope, gdje Peking i Moskva aktivno nastoje proširiti svoj uticaj.
SAD zaglavljene u teškom ratu imale bi manje resursa da zaustave uspon Kine ili suzbiju napredovanje Rusije. Nadalje, dalja erozija prestiža i moći SAD-a direktno pomaže ovim akterima u ostvarenju vizije multipolarnog svjetskog poretka. Jasno prepoznaju da pobjeda nad Iranom, s njegovom geografijom, populacijom i sposobnošću za mobiliziranu odbranu, ne bi bila brza niti zajamčena, ostavljajući Washington uvučenim i iscrpljenim godinama.
Osim toga, rat koji dovodi u pitanje decenije američke vojne primarnosti u Zapadnoj Aziji vjerovatno bi ubrzao trend smanjenja zavisnosti regionalnih arapskih država od zapadne sigurnosti, čime bi se otvorila vrata za povećan uticaj Kine i Rusije u regionu.
Evropa, razočarani saveznik
Čak bi i tradicionalni američki evropski saveznici, razočarani i ogorčeni Trumpovim unilateralizmom, napuštanjem međunarodnih sporazuma i percipiranim nepoštivanjem NATO-a, mogli biti suočeni s ozbiljnom dilemom. Njegov pristup Ukrajini i čak usputne opaske o kupovini Grenlanda posijali su duboko ukorijenjeno nepovjerenje.
Dok bi Evropljani javno osuđivali novi rat kao katastrofu za region i svijet, neki bi ga privatno mogli promatrati kroz prizmu transatlantske realpolitike kao potencijalnu prekretnicu. Drugim riječima, neki evropski stratezi mogli bi cinično procijeniti da bolan, neodređen sukob može „poniziti“ SAD, prisiljavajući Washington da se vrati multilateralnijoj politici oslonjenoj na saveze i preokrene Trumpov transakcijski pristup NATO-u.
Iran i asimetrično ratovanje
Ključni faktor koji ujedinjuje ovu raznoliku grupu kritičara vjerovatno je realističnije shvatanje protivnika, naime Irana i Osovine otpora. Oni su dobro naučili lekcije iz prošlih američkih neuspjeha u asimetričnom ratovanju, od Vijetnama do Iraka i Afganistana.
Razumiju da geografija Irana, njegova unutrašnja kohezija i sposobnost vođenja dugotrajne ratne iscrpljujuće kampanje mogu oživjeti najgore političke noćne more ambicioznog lidera.
Štaviše, scenarij koji se široko razmatra među globalnim posmatračima jest da bi Iran, u punom ratu, mogao izazvati više simultanih kriza ciljajući američke interese, saveznike i globalnu energetsku infrastrukturu.
To bi dovelo do ozbiljnih poremećaja u globalnoj opskrbi naftom, naglog rasta cijena i potencijalne recesije koja bi mogla izbrisati domaće ekonomske uspjehe Trumpove administracije.
Dakle, dok neki od Trumpovih savjetnika mogu vršiti pritisak na njega da uđe u sukob s Iranom, njegovi protivnici u Washingtonu, Pekingu i Moskvi mogli bi ostati tihi, čekajući da on zakorači u močvaru koja će preplaviti ne samo njegovu administraciju, već i globalni položaj SAD-a narednih godina.
Ekskluzivno PISjournal
