PISjournal – Kada je Washington najavio početak operacija presretanja plovila koja prevoze iransku naftu, tržišta su jedva reagovala.
Taj izostanak uzbune nije bio znak ravnodušnosti, niti tek posljedica naviknutosti trgovaca na krize; prije je ukazivao na to koliko se suzio jaz između washingtonskog jezika blokade i materijalne stvarnosti Perzijskog zaljeva.
Najava je predstavljena kao demonstracija snage, kao da sama deklaracija o presretanju može preusmjeriti pomorske rute u skladu s američkom voljom. Ono što je uslijedilo bilo je manje teatralno, ali mnogo rječitije: pokazalo je – što u Washingtonu nije lako prihvatiti – strukturna ograničenja američke moći u regiji gdje geografija ne poštuje sankcije i gdje je politička ekonomija nafte odavno naučila kako da zaobiđe pritisak.
Taj neuspjeh počinje i prije nego što je prva patrola isplovila. U sedmicama koje su prethodile operaciji, značajan dio iranske sirove nafte već je bio premješten iz ranjivih terminala i raspoređen na rute izvan neposrednog dometa presretanja. Dio tereta prebačen je na tankere koji su čekali u manje izloženim vodama; drugi dio uklopljen je u pomorsku arhitekturu zastava, registara i posrednika koja otežava utvrđivanje vlasništva i čini provedbu mjera skupom i dugotrajnom. To nije bila panika, već anticipacija. Teheran je situaciju pravilno pročitao: stvarni sukob nije oko jedne luke ili jedne pošiljke, već oko infrastrukture cirkulacije koja povezuje terminale, pravne režime i tržišta. U trenutku kada je Washington djelovao, mjesta na koja je ciljao već su bila djelimično ispražnjena, a blokada se suočila s geografijom koja se već pomjerila.
Problem nije samo u iranskoj strategiji, kao da je Teheran tek smislio domišljat način da izbjegne pritisak, već u upornom odbijanju Washingtona da prizna kako je prisila u Perzijskom zaljevu već izmijenila strateško polje u korist Irana. Što Sjedinjene Države više pokušavaju silom nametnuti pomorski poredak, to više potvrđuju ključnu činjenicu na kojoj se iranska politika odavno zasniva: da je američka moć u regiji stvarna, ali ne i suverena, te da njene granice postaju vidljive ondje gdje politički troškovi eskalacije nadmašuju simboličnu vrijednost demonstracije kontrole. Hormuški moreuz nije prolaz koji se može zatvoriti apstraktno. To je uzak i nezamjenjiv koridor kroz koji prolazi značajan dio svjetske trgovine energentima upravo zato što ne postoji jednostavna alternativa u potrebnim razmjerama. Govoriti o „selektivnom“ zatvaranju već razotkriva iluziju. Nije moguće blokirati samo iransku naftu, a da se ne dotakne promet drugih proizvođača i kupaca, niti da se ne poremete pomorski, osiguravateljski i pretovarni aranžmani koji omogućavaju funkcionisanje tržišta. Perzijski zaljev nije prazan vojni teatar, već gusto naseljen komercijalni prostor u kojem svaki pokušaj prisile proizvodi lančane efekte daleko izvan ciljanog objekta.
Kina je to odmah shvatila. Nije bilo potrebe za grandioznim izjavama o suverenitetu ili svjetskom poretku. Jednostavno je nastavila s kupovinom energije i jasno, kroz diplomatske i komercijalne kanale, stavila do znanja da bi se ometanje tih tokova smatralo neprijateljskim činom. Suzdržanost kineskog jezika ne bi trebala prikriti suštinu problema. Za Peking, energetska sigurnost nije periferno pitanje, već dio političke arhitekture države. Ne može sebi dopustiti da djeluje kao da se pokorava američkom pokušaju nadzora rute od koje zavisi značajan dio azijskog rasta. Da bi Washington zaustavio iransku naftu u većem obimu, bilo bi potrebno mnogo više od pomorske moći. To bi zahtijevalo spremnost na konfrontaciju s Kinom oko uskog grla koje održava ne samo iranski izvoz nego i širu cirkulaciju energije u Aziji. To je rizik koji nijedna američka administracija ne želi preuzeti, bez obzira na retoriku pritiska.
Zato se operacija, čim je najavljena, brzo suzila na nešto uže i neodređenije. Čak je i ta ublažena verzija naišla na isti problem: luke više nisu fiksne i čitljive mete kakve retorika blokade pretpostavlja. Iranski pomorski promet odavno je postao disperziran sistem zaobilaznica. Tereti su skriveni na očigled i kreću se u oblicima koji otežavaju praćenje vlasništva. Dio nafte jednostavno čeka na moru, formalno „u potrazi za kupcem“, a u praksi služi kao plutajuće skladište izvan neposredne jurisdikcije. Svaki put kada Amerikanci identifikuju jednu tačku pritiska, sistem se premješta drugdje. Ono što izgleda kao izbjegavanje zapravo je standardna logika pomorskog poretka izgrađenog da rizik raspoređuje, a ne da ga eliminiše.
Ključno pitanje stoga glasi: da li su Sjedinjene Države spremne gurnuti ovu logiku do tačke sudara s vlastitim interesima? U strogo tehničkom smislu, američki ratni brod može zaustaviti tanker. Ali politička moć nije isto što i tehnička sposobnost. Provođenje blokade iranske nafte u većem obimu značilo bi suočavanje s teretima vezanim za kinesku i širu azijsku trgovinu, što bi sankcijsku operaciju pretvorilo u nešto mnogo nestabilnije: konfrontaciju s komercijalnim arterijama čitave regije. Južnokinesko more, Malajski prolaz, vode Malezije i Singapura, lanci osiguranja, lučke uprave, pretovarni čvorovi – sve bi to postalo dio jedne eskalacije. Ne postoji „čist“ način da se to izvede. Blokada ne proizvodi kontrolu; proizvodi trenje, a u visoko međuzavisnom sistemu trenje se vrlo brzo pretvara u krizu.
Iranska pozicija ne mjeri se samo konvencionalnim vojnim kapacitetima. U Hormuškom moreuzu Iran je već osigurao važniju pobjedu: učinio je američku silu uvjetovanom, skupom i politički kontraproduktivnom. Teheran je godinama gradio upravo takav oblik odvraćanja: protubrodske rakete, mine, brze napadne čamce, bespilotne letjelice, političku spremnost da ih koristi, te duboko razumijevanje geografije u kojoj djeluje. Ništa od toga ne mora biti spektakularno. Moreuz je na pojedinim mjestima plitak, zagušen i okružen obalama koje pogoduju prikrivanju i iznenađenju. U takvom okruženju i skromni kapaciteti mogu imati nesrazmjerno velike efekte. Poenta nije da Iran može uništiti američku mornaricu, već da može podići cijenu prolaza dovoljno da blokada izgubi smisao.
Upravo to daje Hormuzu njegov politički značaj. To nije samo plovni put, već instrument pregovaranja, mjesto gdje geografija još uvijek može prekinuti tok moći. Iran to razumije već dugo. Tokom rata s Irakom, tankeri su bili napadani u Perzijskom zaljevu. U novije vrijeme, plovila su zapljenjivana ili uznemiravana, a energetska infrastruktura u regiji bila je meta napada koji ponavljaju istu poruku: Perzijski zaljev nije neutralan kanal koji se može kontrolirati izvana bez posljedica. Washington takve poteze često tumači kao izolirane provokacije. Oni to nisu. Njihov značaj je u obrascu koji uspostavljaju. Teheran je decenijama demonstrirao da moreuz nije mirna linija na karti, već prostor u kojem se prisila može uzvratiti.
Otuda i unutrašnja kontradikcija američke operacije. Washington želi koristiti Hormuz kao polugu protiv Irana, ali time podsjeća da se poluga može okrenuti u oba smjera. Ako pritisak poraste, Teheran može odgovoriti podizanjem cijene samog prolaza. Ako se brodovi zadržavaju, pregledaju ili zapljenjuju, premije rastu, rute se preusmjeravaju, a Perzijski zaljev prestaje biti koridor i postaje zona neizvjesnosti. Sjedinjene Države mogu proglasiti blokadu, ali ne mogu lako upravljati lančanom reakcijom koju ona pokreće. U tom smislu, blokada nije rješenje za iransku moć, već njeno priznanje. Što više Washington pokušava pretvoriti moreuz u instrument discipline, to više pokazuje da je on već instrument iranske poluge.
Šire posljedice su predvidljive. Države Perzijskog zaljeva, koje zavise od stabilnosti plovidbe, ne žele dugotrajnu konfrontaciju. Azijski uvoznici ne mogu priuštiti trajni prekid tokova. Evropske vlade, već izložene volatilnosti energetskih tržišta, znaju da poremećaj u Hormuzu ne bi ostao ograničen na regiju. Ipak, čini se da je američka politika zasnovana na pretpostavci da se pritisak može lokalizirati, da je moguće izolirati Iran bez diranja šireg komercijalnog poretka. Ta pretpostavka više ne vrijedi. U sistemu plovidbe, finansija i osiguranja ove gustoće, poremećaj na jednoj tački širi se kroz cijelu mrežu. Blokada stoga ne cilja samo Iran; ona reorganizira rizik na globalnom nivou.
Tu se najjasnije očituje političko značenje operacije. Ona treba signalizirati kontrolu, ali prije svega razotkriva zavisnost. Sjedinjene Države i dalje posjeduju značajnu moć, ali ne u starom imperijalnom smislu u kojem se sila mogla primjenjivati s relativnom nekažnjivošću. U Hormuzu djeluju unutar strukture koju ne kontroliraju u potpunosti. Mogu nadzirati, odvraćati, pregledati i prijetiti, ali ne mogu jasno odvojiti Iran od ostatka pomorskog svijeta bez nanošenja štete i tom svijetu. Blokada je stoga manje tehnika zatvaranja, a više pokušaj demonstracije autoriteta nad sistemom čije su unutrašnje kontradikcije već vidljive.
Američka politika često polazi od pretpostavke da će navodno nadmoćna sila na kraju proizvesti poslušnost ako se pritisak održava dovoljno dugo. Ali pritisak djeluje samo kada cilj nema alternative. Iran ih ima: mreže skladištenja, rute preusmjeravanja, regionalna partnerstva, i iznad svega sposobnost da Hormuz pretvori u problem koji nijedna vanjska sila ne može riješiti pukom naredbom. Blokada može usporiti određeni izvoz i zakomplicirati pojedine transakcije, ali ne može slomiti širi sistem koji iransku naftu čini tako teškom za izolaciju.
Stoga je neuspjeh strukturne, a ne samo taktičke prirode. Sjedinjene Države pokušavaju uspostaviti kontrolu nad uskim grlom ugrađenim u svjetsku ekonomiju koja je previše gusta i politički isprepletena da bi se upravljala silom. Zato se operacija može najavljivati, revidirati, narativno oblikovati i produžavati, ali ne i jasno dovršiti. Tržište je to odmah prepoznalo. Ne zato što vjeruje da je Perzijski zaljev stabilan, već zato što razumije razliku između prekida i zatvaranja, između performansa kontrole i same kontrole.
Ono što ostaje jeste poznati američki kompromis: politika koja želi izgledati čvrsto, a da ne plati punu cijenu te čvrstine. Ona može i dalje remetiti plovidbu i podizati troškove osiguranja. Ali ne može učiniti ono što tvrdi da može. Ne može zatvoriti Hormuz bez otvaranja šire krize, niti može izvršiti pritisak na Iran bez razotkrivanja krhkosti sistema kroz koji taj pritisak mora proći. Privid ne leži u pomorskim kapacitetima ili pravnoj retorici, već u uvjerenju da se svijet može komandovati nakon što su ga geografija, trgovina i politička volja već oblikovali drugačije.
