Nikolas K. Gvosdev
Jesmo li ušli u „novu eru“ u međunarodnim odnosima? Hoće li mart 2020., – konkretno 11.3. u kojem su Sjedinjene Države počele rekonfigurirati svoje domaće društvene i ekonomske strukture kako bi se mogle nositi s pandemijom koronavirusa – postati 11.septembar ove generacije? Odgovor je vjerovatno „ne“.
Da li smo ušli u „novu eru“ u međunarodnim odnosima? Hoće li mart 2020., – konkretno 11.3. u kojem su Sjedinjene Države počele rekonfigurirati svoje domaće društvene i ekonomske strukture kako bi se mogle nositi s pandemijom koronavirusa – postati 11.septembar ove generacije?
Proteklog mjeseca imali smo navalu diskusija u kojima se tvrdilo da je kriza izazvana koronavirusom promijenila sve i da ova savremena kuga označava jasnu razdjelnicu između neizvjesne sadašnjosti i prethodne ere „post-9/11“. Baš kao što su Derek Chollett i James Goldgeier skovali ono “od 9.11. do 11.9.”, opisujući tako razdoblje između pada Berlinskog zida (kraj Hladnog rata) i onoga što je George Will famozno opisao kao kraj američkog “odmaranja od historij“. Označava li koronavirus sličan oštar prekid? U budućnosti, na primjer, kada nastavimo letjeti, na aerodromu će biti manje zabrinuti zbog tri dece tečnosti i gelova a više usredotočeni na to nosimo li maske, sa skenerima koji ći biti napravljeni tako da otkrivaju temperaturu i zdravstveno stanje, a ne oružje?
U tjednima nakon napada 11. septembra, uključujući specijalni simpozij održan tim povodom u National interest, postavilo se pitanje hoće li borba protiv Al Kaide i međunarodnog terorizma postati novi središnji organizacijski princip američke vanjske politike. Uostalom, žestok udar Osame bin Ladena i njegova sklonost stvaranju neprijatelja proizveli su rijetku konvergenciju gdje su u ostalim mjesecima 2001. godine Sjedinjene Države, njeni NATO saveznici i partneri u istočnoj Aziji, ali i Iran, Rusija, Kina, Indija i Saudijska Arabija bili na istoj strani u vezi s prijetnjom koju je predstavljala Al-Qaida. Bar je jedno vrijeme poboljšana kompeticija velikih sila.
Dok govori o pandemiji, Bill Gates bi komotno mogao koristiti izjave predsjednika Georgea W. Busha i jednostavno riječ „terorizmam“ vzamijeniti “koronavirusom”. Gates vjeruje da prijetnja ove pandemije ujedinjuje sve zemlje u zajedničkoj borbi i da bi iskorjenjivanje ove pošasti trebalo postati središnji zadatak vanjske politike svake zemlje. Znajući da je u posljednjih nekoliko godina borba protiv terorizma izgubila na sjaju, a post-11.9. teza da SAD-u više prijete problemi koji dolaze od slabih država nego onih jakih, zamijenjena je povratkom na nadmetanje među velikim silama – hoće li, onda, koronavirus dovesti do toga da države odbace politiku moći i veći naglasak stave na zdravlje i humanu sigurnost?
Da ne bude zabune, koronavirus ima uticaja. On testira postojeće savezničke odnose i uzrokuje lomove u trenutnim postavkama globalizacije. On poziva na propitivanje koliko je mudro pretjerano se oslanjati na jedinstveni kontinuum velikog globalnoga tržišta roba i usluga potrebnih i za prosperitet i za sigurnost. Ali sada ipak nemamo onaj jedinstveni šok koji dovodi do zastoja, kao 11. septembra. Koronavirus nije doveo do toga da Sjeverna Koreja prestaje s provokacijama u demilitariziranim zonama ili da zaustavi testiranje raketa; to nije natjeralo Islamsku Republiku Iran da odustane od svog nuklearnog programa; virus nije zaustavio kineske napore za stvaranjem „nove normalnosti“ u Južnom kineskom moru, niti je Rusiju nagnao na vraćanje Krima. Koronavirus ne postaje središnje načelo organiziranja, već je još jedan od faktora s kojima se države moraju suočiti u planiranju svoje vanjske politike.
To, također, ne znači ni da će sve zemlje jednako posmatrati štetu uzrokovanu pandemijom. Ono što vidimo na sceni više je mješavina saradnje i konfrontacije, zasnovana na tome kako svaka država procjenjuje svoje interese. Kina i Rusija neće se ustručavati iskoristiti bilo koji procjep koji nastane trenjem koje je koronavirus stvorio u odnosima SAD-a sa svojim saveznicima, dok Sjedinjene Države neće biti razočarane ako izazovi suočavanja s pandemijom stvore ozbiljne poteškoće za Xi Jinping ili Vladimir Putin na unutarnjem planu upravljanja državom. Kina je dala svoju početnu ponudu kako bi potaknula Europu da se distancira od Sjedinjenih Država, dok se SAD nadaju da će posljedice pandemije dodatno ojačati pozive na razdvajanje između Zapada i Kine.
Dakle, sumnjam da smo na pragu masovnog pomaka u međunarodnim odnosima. Koronavirus je bio „sivi labud“ – godinama smo očekivali da će se dogoditi velika epidemija sa globalnim dosegom, premda su nam specifičan uzročnik i vrijeme pojave bili nepoznati. Ako se nalazimo u novom razdoblju globalnih odnosa i ako više nismo u post-11.9. svijetu, tada se ta promjena događa postepeno. Pandemija neće okončati konkurenciju unutar anarhičnog globalnog sistema – jednostavno će postati samo još jedan faktor.
