Ali Eidipour
Zašto Iran i Amerika ne trebaju ratovati- Obično rat izbija onda kada je jedna od strana iscrpila sve diplomatske puteve, i kada, sa druge strane, od toga bude imala više koristi nego troškova. A ovo je u suprotnosti sa trenutnom stvarnošću međunarodnog sustava i trenutnom situacijom između dvije zemlje, Irana i Sjedinjenih Država.
Od maja 2017. kada je Amerika istupila iz Sporazum-a i počela primjenjivati politiku ‘maksimalnog pritiska’ na Iran, Iran je u okviru politike ‘strateške strpljivosti’ stalno nastojao, čuvajući ono na šta se obavezao Sporazum-om, za sebe očuvati jedan ‘most povratka nazad’. U situaciji kada se za nekoliko dana okončava Trumpov predsjednički mandat, i kada je Biden objavio kako se namjerava vratiti Sporazum-u, ‘očuvanje mosta povratka nazad’ posredstvom Irana moglo bi biti od koristi objema stranama, a u značenju otvaranja poglavlja dijaloga. U ovakvim uvjetima primjereno je da se i Iran i Sjedinjene Države suzdrže od svakog koraka koji bi vodio ka rušenju ovoga’mosta’ i zatvorio put diplomaciji.
U slučaju atentata na general pukovnika Soleimanija, Iran je tokom protekle godine izbjegavao eskalaciju sa Amerikom zauzimajući kurs proračunate politike i svođenje računa vezano za ovo dešavanje doveo je u vezu sa povlačenjem američkih trupa iz regiona, što je naravno bilo učinkovito za ublažavanje tenzija između dviju zemalja. U slučaju izbijanja rata, možda bi se pretpostavilo da bi jedna strana bila dobitnik, a ona druga gubitnik. Ali realnost je ta da bi u slučaju izbijanja sukoba između ove dvije zemlje glavni gubitnici bili i Iran i Amerika, a da bi, zapravo, dobitnici u ovome regionalnome ratu bili Saudijska Arabija i Izrael, a izvan regiona Kina. Drugim riječima, Iran i Sjedinjene Države ušli bi u rat u kojem bi dvije strane (Iran i Amerika) pretrpjele troškove, a korist polučili drugi (Saudijska Arabija, Izrael i Kina).
U slučaju izbijanja rata, sa jedne strane Iran bi bio gubitnik stoga što iranska politika ‘strateške strpljivosti’ nakon američkog istupanja iz Sporazum-a, a nakon toga i atentata na generala Soleimanija, ne bi polučila rezultate, a Iran bi samo imao nepovratne troškove. A sa druge strane, prepustio bi regionalno rivalstvo svojim davnašnjim neprijateljima Saudijskoj Arabiji i Izraelu, jer bi se upustio u iscrpljujući rat i smanjio bi mogućnosti za očuvanje svoga regionalnog utjecaja.
Kada bi se dogodio rat, nedvojbeno ne bi ostali sigurni ni Saudijska Arabija ni Izrael, ali to nema nikakve koristi za Iran jer očuvanje i širenje regionalnog utjecaja Irana ovisi o uspostavi mira u regionu. Saudijska Arabija i Izrael znaju da mirno regionalno ozračje vodi ka širenju iranskog utjecaja te stoga nastoje da huškajući Sjedinjene Države na rat sa Iranom ostvare svoj cilj, a to je upravo smanjenje regionalnog utjecaja Irana. Sa druge strane, i Amerika bi bila gubitnik u ovome ratu, s tom razlikom što bi američki poraz bio povezan sa dvije ravni, regionalnom i međunarodnom. Kad se tiče regionalne ravni Amerikanci još uvijek nose gorke uspomene na rat s Irakom. U slučaju rata između Irana i Sjedinjenih Država, ovaj bi rat za Sjedinjene Države postao močvara iz koje se, vjerovatno, ne bi lahko izvukle. Američko sigurnosno iskustvo u Iraku prisililo bi ih da koriste modele ‘niskog intenziteta protiv Irana. Pri tome, slanje američkih vojnih strateških snaga u region treba značiti uspostavu ravnoteže naspram prijetnje cjepkanja, a ne kao započinjanje rata. Oni koriste strategiju odvraćanja.
I Iran koristi metod odvraćanja. Iranske odbrambene snage su ustrojene na ovim osnovama. Riječ je o metodi odvraćanja balističkih projektila s dometom većim od 2000 km., koji bi mogli oštetiti američke ciljeve na Bliskom Istoku ili naftna postrojenja. Iran je u regionu, posebno u Iraku, formirao gerilsku mrežu. U Libanonu održava strateške veze s Hezbollahom.
Dodatna prisutnost američkih snaga na Bliskom Istoku i u Perzijskom zaljevu daje Kini više prilika da proširi svoj utjecaj u svijetu s Europe na Bliski Istok. Stoga je najbolja opcija za Kinu dugoročna prisutnost SAD-a na Bliskom Istoku, posebno vojni sukob ove zemlje u ovome regionu, jer bi vojni sukob Amerike u bliskoistočnom region značio utiranje puta kineskoj velesili što je najgora moguća opcija za Sjedinjene Države.
Uprkos sankcijama, maksimalnom pritisku, atentatu na general pukovnika Soleimanija i atentatu na iranske znanstvenike, IR Iran slijedi filozofiju kineskog filozofa Sun Tzua prema kojoj je “pokoravanje i pobjeđivanje neprijateljske vojske bez borbe s njima umijeće”. Svi pokušaji Trumpa i Pompea da isprovociraju Iran na vojni odgovor, propali su a iranski Pearl Harbor nikada se neće ponoviti.
