Osman Softić nuklearno
Autor ovog teksta se bavi istraživanjem savremenih islamskih pokreta, međunarodnih odnosa, Bliskog istoka i islama u Jugoistočnoj Aziji.
PISjournal – Prije nekoliko dana, Victor Gilinsky, bivši američki povjerenik Komisije za nuklearnu regulativu u nekoliko američkih administracija i Leonard Weiss, dugogodišnji pomoćnik senatora Johna Glenna (poznati američki astronaut i dugogodišnji senator iz države Ohio) i autor prve verzije Glenovog amandmana, objavili su kratki prikaz sadžaja jedne važne televizijske emisije koja je nedavno prikazana u Izraelu.
Obojica se pojavljuju u spomenutoj izraelskoj tv emisiji. Sadržaj emisije ne samo da je iznimno važan i zanimljiv već je, čini se, objavljen u pravom trenutku. U normalnim okolnostima, da kojim slučajem živimo u svijetu istinske vladavine pravde i poštivanja međunarodnog prava, program o kojem je riječ trebalo bi da potakne ozbiljne rasprave na međunarodnom planu o tome da li Izrael posjeduje nuklearno oružje i zašto ni jedna međunarodna institucija nije pokrenula pitanje preispitivanja izraelskog nuklearnog arsenala i njegove prijetnje miru i stabilnosti Bliskog istoka uslijed genocida u Gazi koji traje već 18 mjeseci, i izraelskih ekspanzionističkih ratova i ilegalnog prisvajanja teritorija susjednih zemalja putem sile.
Da ne živimo u šizofrenom svijetu poremećenih vrijednosti i duplih aršina bilo bi to dovoljno da evropski parlamentarci, evropski i američki politički dužnosnici, diplomati, novinari i analitičari saberu hrabrosti i postave prava pitanja na koja bi morali odgovoriti svjetski moćnici u Washingtonu, Briselu i drugim evropskim i svjetskim prijestolnicama, Moskvi, Pekingu, New Delhiju, Islamabadu i drugim centrima.
Pitanje koje bi se moralo postaviti trebalo bi da glasi: Zašto niko iz reda tzv. međunarodne zajednice ne smije zatražiti odgovor na pitanje ima li Izrael nuklearno oružje, zašto Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) nikada nije provjeravala ovu državu da li posjeduje nuklearno oružje i kako je moguće da se, kada je u pitanju iranski nuklearni program, koriste potpuno drugi aršini, pa čak i prijetnja agresijom što je dakako u suprotnosti sa međunarodnim pravom?
Radi se o emisiji “Atom i ja”, koja do u tančine objašnjava kako je Izrael došao u posjed nuklearnog oružja – činjenica pred kojom žmiri čitav zapadni svijet. Pomenuta serija otkriva puno više od geneze i puke rasprave o prirodi i metodama izraelskog puta do posjedovanja nuklearnog oružja. Štaviše, serija potvrđuje nevjerovatnu odlučnost koju su pokazale izraelske vlasti da se, po svaku cijenu, domognu atomske bombe, bez obzira na sve što je na tom putu trebalo učiniti, uključujući i krađu nuklearnog eksplozivnog okidača i drugih važnih komponenti za izradu atomske bombe, koje su izraelski operativci ukrali i prokrijumčarili iz Sjedinjenih Američkih Država.
Pritom, Izrael je ne samo prekršio sporazum o kontroli nuklearnog naoružanja koji je prije toga potpisao (ne radi se o NPT-u iz 1970. čiji Izrael nije potpisnik, već o jednom ranijem sporazumu iz 1963.), čiji je Izrael zemlja potpisnica, već o tome da su izraelski i američki dužnosnici sistematski lagali.
Budući da Trumpova administracija proteklih sedmica ozbiljno prijeti Iranu mogućnošću združenog američko-izraelskog zračnog napada na iranska nuklearna postrojenja ako, nedaj Bože, propadnu novopokrenuti iransko-američki pregovori o iranskom civilnom nukleranom program koji su započeli u Omanu i koji su nastavljeni u Rimu, i koji, barem za sada, prema zvaničnim izjavama obje strane, ulijevaju optimizam. Američki predsjednik Donald Trump je izjavio da ni po koju cijenu neće dopustiti da Iran dođe u posjed nuklearnog oružja, opetujući mantru koju kao papagaji ponavljaju izraelski zvaničnici, posebno vođa genocidnog izraelskog režima Benjamin Netanyahu i evropski lideri, posebno britanski, njemački i francuski šefovi vlada, koji su ovoga puta marginalizirani u pregovorima.
Izraelsku mantru također ponavljaju i brojni američki neokonzervativni i proizraelski dužnosnici (poznati kao Israel firsters Trumpove administracije), te brojni američki kongresmeni i senatori i dakako proizraelski mediji u Americi, posebno Fox News, uključujući i većinu ultra proizraelskih dužnosnika iz najužeg kruga u Trumpovoj administraciji za koje pristalice antiratne opcije u Trumpovom taboru koje obično posprdno opisuju kao izolacioniste, a koji se smatraju umjerenim. Među njih spadaju i Steve Witkoff, defacto Trumpov stvarni šef diplomacije, iako ovu funkciju formalno obavlja Marco Rubio, jedan od najvećih jastrebova nove Trumpove administracije. Među umjerene spada i Tulsi Gabbard, šefica američke nacionalne obavještajne zajednice (DNI).
Nezavisni ali Trumpu bliski komentator Scott Ritter, bivši američki vojni obavještajac i inspektor za WMD pri UN-u, koji je svojevremenu djelovao u Iraku prije agresije i invazije SAD-a na ovu arapsku državu 2003. tvrdi da Amerikanci planiraju Iran napasti daleko ozbiljnije nego su to činili protiv Somalije, Iraka, Libije, Sirije, Jemena i drugih arapskih država čije je nepoželjne režime Washington svrgnuo. Prema Ritteru, Pentagon ima spremne planove za napad na Iran koji čak predviđaju korištenje taktičkog nuklearnog oružja, kako bi probili debeli kameni planinski sloj i eliminirali centrifuge za obogaćivanje urana koje se nalaze duboko skrivene pod zemljom.
Štaviše, tvrdi Ritter, u više razgovora sa iranskim analitičarem Muhamedom Marandijem, bivšim savjetnikom iranskog pregovaračkog tima koji je bio uključen u pregovore koji su proizveli raniji sporazum (JCPOA), iz kojeg je Trump 2018. povukao Ameriku na nagovor Izraela, Washington će, ako nuklearni pregovori propadnu, ne samo napasti Iran tako snažno da će eliminirati nuklearni program, već će također uništiti skladišta ali i fabrike balističkih raketa i dronova i pokrenuti ćelije spavača unutar Irana kako bi izazvao haos i potaknuo na unutrašnju pobunu iranske opozicije.
To bi, navodi ovaj američki analitičar, koji se predstavlja kao pijatelj Irana i protivnik upotrebe sile, uslijed dugogodišnjih ekonomskih sankcija i duboke ekonomske krize u Iranu, moglo dovesti do kolapsa ove države i smjene režima u Teheranu. Ako bi se to zaista desilo, bilo bi to potpuno uništenje Islamske republike u Iranu, instaliranje novog, proameričkog i proizraelskog režima u Teheranu i praktično stavljanje ove najznačajnije muslimanske zemlje u zapadnoj Aziji pod kontrolu SAD-a i Izraela.
Kako bi izvršili pritisak na Iran, Amerikanci su poslali 6 (trećinu flote) svojih strateških bombardera B2 u vojnu bazu na otok Diego Garcia koji se nalazi oko 3,900 km udaljen od Irana, duboko u Indijskom okeanu. Pored toga, raniji napadi američke avijacije na snage pokreta Ansarullah u Jemenu, također je bila demonstracija sile i poruka Iranu da se “ne igra sa Trumpovom administracijiom”.
Pentagon je također razmjestio druge strateške i logistički važne transportere i zračne tankere iz vojne baze Al-Udeid u Qataru na otok Diego Garcia. Ovaj otok je u sastavu otočja Chagos i pod suverenitetom je Mauricijusa. Otok je etnički očišćen a njegovo je autohtono stanovništvo protjerano u genocidu kako bi Britanci na njemu mogli iygraditi vojnu bazu koju su kasnije ustupili Amerikancima radi efikasne dominacije značajnim dijelom zapadne i južne Azije i istočne Afrike, kao doprinos Londona Washingtonu u projektu očuvanja američke globalne hegemonije.
Da se vratimo emisiji o genezi izraelskog nukleranog oružja, u čijem je središtu ključnu ulogu imao izvjesni Benjamin Blumberg, bivši šef izraelske naučne obavještajne agencije (LAKAM), odgovorne za nuklearnu misiju Izraela, koja je djelovala čak i tajnije od samog Mossada od kojeg je LAKAM krio neke informacije. (Mossad, što u prevodu znači Institut, izraelska je tajna služba koja se bavi prikupljanjem vanjskih obavještajnih podataka i tajnim djelovanjem u inostranstvu). Blumberg je bio narušenog zdravlja ali je 2018. pristao razgovarati za pomenutu emisiju pod uvjetom da njegov intervju bude emitiran tek nakon njegove smrti. Značaj pomenute emisije nije u tome što je otkrila nešto što ranije nije bilo poznato, već u činjenici da je na izraelskoj državnoj televiziji i to uz odobrenje izraelske režimske cenzure, prikazano ono što pristalice Izraela u Sjedinjenim Državama, uključujući i američku vladu, uporno i sistematski decenijama uporno negiraju.
Nekoliko događaja o kojima se govori u televizijskoj seriji direktno se bave vezom izraelskog nuklearnog programa sa Sjedinjenim Državama (npr. krađa 1960-ih količine uranijuma 235 iz postrojenja NUMEC u Pensilvaniji), kao i nezakonita kupovina stotina brzih okidača (krytrona) za aktiviranje nuklearnog oružja i njihovo krijumčarenje iz SAD-a tokom 1980-ih od strane izraelskog špijuna i trgovca oružjem, a do tada holivudskog producenta Arnona Milchana. U emisiji se govori i o zraelskom nuklearnom testu iz 1979. u okeanu nedaleko od Južne Afrike, što se smatra početnom fazom fizije za termonuklearno oružje. Naravno, ova nuklearna proba prekršila je Ugovor o ograničenoj zabrani testiranja iz 1963. čiji je Izrael potpisnica.
Zanimljivo je da nijedan američki predsjednik nije niti pokušao spriječiti izraelski nuklearni program, barem ne od smrti Johna F. Kennedyja, za kojeg se smatra da je ubijen, između ostalog, i zbog njegovog navodnog protivljenja izraelskom nuklearnom programu. Njegov nasljednik, Lyndon Johnson, kako tvrde pomenuti autori, nije se želio zamjeriti Izraelcima po nuklearnim pitanjima. Štaviše, Johnson je pokušao prikriti incident koji se dogodio tokom šestodnevnog rata 1967., kada je Izrael namjerno potopio američki špijunski brod Liberty u Sredozemnom moru.
Karakteristično je da niko u Americi nikada nije optužen za nestanak nuklearnog materijala iz NUMEC-a. Kada se 1976. godine ponovo pojavilo pitanje o umiješanosti Izraela u ovu aferu, državni tužilac predsjednika Geralda Forda predložio je predsjedniku mogućnost da se američki zvaničnici iz Komisije za atomsku energiju pozovu na odgovornost za neprijavljivanje krivičnog djela.
Međutim, budući je Ford izgubio izbore od Jimmyja Cartera, stvar je zataškana. Pomenuti filmski producent i trgovac Milchan nikada nije optužen za krijumčarenje kritrona iako se on kasnije, navodno, hvalio da je trgovao oružjem i špijunirao za Izrael. Jimmy Carter i drugi američki predsjednici nakon njega nisu poduzeli nikakve mjere glede izraelskog tajnog nuklearnog testiranja iz 1979. Povlađivanje Sjedinjenih Država izraelu kada je riječ o nuklearnom oružju nije izbjeglo međunarodnu pažnju. Američki dupli aršini neminovno su narušili integritet američke politike neširenja nuklearnog oružja (nonproliferation). Zanimljivo je da je i danas zvanični stav američke vlade da ne zna ništa o izraelskom nuklearnom oružju. Takav odnos Washingtona, očigledno je, nastavit će se sve dok su u SAD-u na snazi tajne odluke koje prijete disciplinskim mjerama svakom američkom zvaničniku koji se usudi javno priznati postojanje izraelskog nuklearnog oružja.
Kakvog li paradoksa, na drugom kraju svijeta, Izrael se hvali svojim nuklearnim oružjem, aludirajući na njegovo posjedovanje kad god smatra da je to oportuno za interese Tel Aviva. Tako se Benjamin Netanyahu u jednom svom govoru 2016., prilikom primopredaje najnovije podmornice (Rahav), koju je za Izrael proizvela Njemačka pohvalio, kako prenosi The Times of Israel opisavši podmornicu “sposobnom isporučiti nuklearni teret”. Netanyahu je tada kazao kako “pored ostalog, izraelska podmornička flota djeluje kao sredstvo odvraćanja od naših neprijatelja…
Oni moraju znati da Izrael može napasti, velikom snagom, svakoga ko pokuša da mu naudi.” Vještom semantikom, Bibi je izbjegao korištenje riječi “nuklearna”, ali, kako drugačije nego nuklearnim oružjem podmornica može biti sredstvo odvraćanja? Krstareće rakete dugog dometa ove podmornica ne samo da mogu gađati glavni grad Irana, Teheran, glavni sigurnosni izazov Izraela, već mogu pogoditi i bilo koju europsku prijestolnicu. Krstareće rakete sa ove vrste podmornica mogle bi biti opremljene termonuklearnim bojevim glavama, koje se također mogu dobaciti avionima ili raketama zemlja-zemlja.
U trećoj epizodi, novinar Meir Doron, koji je pisao o sigurnosnim tajnama Izraela, naveo je kako su nakon prvog nuklearnog testa, po prvi put, šefovi izraelskog nuklearnog programa, Blumberg, Shimon Peres i drugi, mogli konačno mirno zaspati, znajući da ono što grade dobro funkcionira. Iako Izrael nije potpisnica Ugovora o neširenju nuklearnog oružja (NPT) iz 1970. godine, Tel Aviv je potpisao i ratificirao raniji sporazum, Ugovor o ograničenoj zabrani nuklearnih proba iz 1963., koji potpisnice ugovora obavezuje da neće vršiti eksploziju nuklearnih naprava u atmosferi ili u okeanima.
Takav test također pokreće odredbu američkog zakona o neširenju, tzv. Glennov amandman iz 1977., na Zakon o kontroli izvoza oružja koji nameće ozbiljne sankcije bilo kojoj zemlji (osim pet odobrenih u NPT-u) koja se usudi eksplodirati nuklearnu napravu nakon 1977. Iako je Izrael to učinio, sankcije nisu uslijedile. Nakon što je američki satelit 22. septembra, 1979. godine detektirao karakteristični signal nuklearne eksplozije (sa dvije grbe), nakon čega su američke obavještajne agencije bile uvjerene da se radilo o nuklearnom testu Izraela, predsjednik Carter ipak nije želio riskirati političke napore njegove vlade na Bliskom istoku, koji su u tom trenutku bili usmjereni ka postizanju mira između Izraela i Egipta. Bijela kuća je tada zatražila od grupe znanstvenika iz domena atomske energije da daju svoje mišljenje o tome da li je otkriveni svjetlosni bljesak na neki način mogao biti nepovezan s nuklearnom eksplozijom.
Američki naučnici su tada došli do zaključka da je takva mogućnost bila realna. Istovremeno, Bijela kuća je pomno čuvala povjerljive izvještaje američke mornarice o okeanskim zvučnim valovima od eksplozije koji su potvrđivali satelitske podatke. Predsjednik Carter je tada u svom dnevniku zapisao: “Među našim znanstvenicima postoji rašireno uvjerenje da su Izraelci zaista izveli nuklearnu probnu eksploziju u okeanu nedaleko od od Južne Afrike.” Drugim riječima, Bijela kuća je praktički bila aktivno uključena u sistematsko zataškavanje i čuvanje leđa Izraelu, koji je demonstrirao svoje nuklearne sposobnosti, čime je tajno ušao u klub nuklearnih sila iako to nikad javno nije obznanio, koristeći se doktrinom tzv. ambiguiteta (ne priznaje niti negira posjedovanje nuklearnog oružja), budući da nije potpisnik NPT-a.
Glennov amandman dozvoljava američkom predsjedniku odgađanje sankcija iz razloga nacionalne sigurnosti ili da ih se u potpunosti ukine uz pomoć Kongresa. Zakon, pak, ne dozvoljava predsjedniku da ga ignorira. Ignoriranje tog zakona upravo je modus operandi po kojem su svi predsjednici postupili glede Izraela. Podmukla šutnja američke vlade o postojanju izraelskog nuklearnog oružja značila je šutnju o njemu i u raspravama o iranskom mirnom i civilnom nuklearnom programu. Iako je javna rasprava suštinska karakteristika koja prethodi svakoj značajnijoj američkoj politici, u slučaju Irana i prava ove zemlje na posjedovanje legitimne civilne nuklearne tehnologije, uključujući i pravo na obogaćivanje urana u medicinske svrhe kao zemlja potpisnice NPT-a, takva je rasprava onemogućena. Izrael i njegov nuklearni arsenal naprosto su tabu tema koju je zabranjeno spominjati.
Postojanje nuklearnog oružja u rukama Izraela možda se nekad i moglo razumjeti i tolerirati kao sredstvo odvraćanja od drugog holokausta. Međutim, danas stvari izgledaju potpuno drukčije. Naime, posjedovanje nuklearnog oružja u izraelskim rukama pretvorilo se u instrument agresivnog i ekspanzionističkog Izraela koji želi uspostaviti potpunu hegemoniju i dominaciju zapadnom Azijom, središtem arapsko-islamskoga svijeta. O tome svjedoči regionalno agresivno širenje Izraela, genocid u Gazi, agresija na Libanon, zločini na okupiranoj Zapadnoj obali koja u Izraelu sve više postaje internalizirana kao Judeja i Samarija, zahtjevi za razoružavanjem Hizbullaha u Libanu, izraelska invazija Ii okupacija Sirije i uništenje odbrambenog arsenala ove države, pritisci na Jordan koji je upravo zabranio najveći demokratski politički pokret Muslimansko bratstvo, pod optužbama za planiranje pobune, ali zapravo kako bi oslabio svaku mogućnost pružanja podrške Palestincima.
Neki izvori u Izraelu tvrde da američka obaveza ili zavjet šutnje o izraelskom nuklearnom arsenalu proizilazi iz navodnog “dogovora” koji su predsjednik Richard Nixon i Golda Meir, premijerka Izraela, sklopili na sastanku 1969. tokom famoznih 15 minuta razgovora u četiri oka. William Quandt, Kissingerov pomoćnik u to vrijeme, kazao je da “na američkoj strani do danas ne postoji niti jedan zapis koji to potvrđuje.
Obzirom da niko drugi tada nije bio u prostoriji, niti se pojavio bilo kakav izraelski zapis o tome, proizlazi da bez ikakve evidencije ne može postojati ni trajna obaveza Amerike na šutnju o izraelskom nuklearnom arsenalu. Izraelski politički i vojni establišment naprosto je toliko samouvjeren u svojoj aroganciji da vjeruje da je ono što misli da je najbolje za Izrael važnije od svega drugog. Benjamin Blumberg naveo je i prijateljske odnose Izraela sa Južnom Afrikom iz doba aparthejda. Ova država je Izraelu isporučila uran za gorivo za reaktor Dimona a kasnije dala i dozvolu za izvođenje nuklearnog testa 1979. Za uzvrat, Izrael je Pretoriji dao tritijum za unapređenje južnoafričkog nuklearnog oružja.
Dok pregovarači Irana i Sjedinjenih Država, Abbas Araghchi i Steve Witkoff, i njihovi timovi, barem u početku novih nuklearnih pregovora izražavaju stanoviti, reklo bi se čak neočekivani optimizam, medijsko izvještavanje o pregovorima uglavnom je fokusirano na tehničke i taktičke detalje pregovora (ekonomske sankcije i uvjete njihovog ukidanja, nivoe obogaćivanja urana ili izmještanja istog u Rusiju i slično).
Ono, pak, što ostaje nejasno i zamagljeno a što se krije ispod diplomatskih rasprava, a što je daleko važnije za razumjevanje odnosa dviju zemalja, zapravo je prije svega filozofska distanca koja razdvaja Teheran i Vašington. Pregovori, kako to lucidno primjećuje iranski komentator Peiman Salehi, nisu samo vezani za neslaganje između dvije vlade koje se spore oko tehničkih detalja. Radi se, zapravo, o razilaženju između dva različita pogleda na svijet koji se suštinski odupiru konvergenciji. Naime, od vremena Islamske revolucije 1979. Iran se pozicionirao ne samo kao respektabilna i autonomna regionalna sila (regional power) već također i kao ozbiljan civilizacijski izazov zapadnom liberalnom poredku. Iran kao država, stoga, predstavlja alternativnu viziju svijeta, ukorijenjenu u islamskoj političkoj misli. Radi se o viziji svijeta koja odbacuje moralni relativizam, sekularni individualizam i sistem imperijalne hijerarhije ugrađen u zapadni model filozofskog poimanja i geopolitičke organizacije svjetskog poredka.
Stoga, Amerika na Iran ne gleda samo kao na još jednog geopolitičkog aktera ili rivala. Štaviše, Washington Iran posmatra kao tvrdoglavu ideološku anomaliju, u svijetu kojim želi dominirati i oblikovati ga u skladu sa svojoim vrijednostima. U njihovim odnosima Iran se tokom proteklih pola stoljeća pokazao žilavim i otpornim na asimilaciju i pritom je imun na bilo koju vrstu pritiska, kojem podliježe bilo koja arapska država regije. Upravo zbog toga, čak i nakon niza godina uporne diplomatije u pozadini, posredovanja trećih strana i povremene taktičke fleksibilnosti obje države, američko-iranski dijalog ostaje zarobljen u stanovitom metafizičkom ćorsokaku.
Liberalne ideje i imaginacija (doduše to više nije temeljna odlika Trumpove administracije), i mašta koja pokreće američku vanjsku politiku, naprosto nije sposobna i spremna u potpunosti prihvatiti legitimitet Islamske Republike koja svoj suverenitet i raison d’être ne definira kroz prizmu zapadnih “demokratskih” normi, već kroz vjersku autentičnost i otpor zapadnom vojnom ali i kulturnom hegemonizmu. Upravo zbog dijametralno suprotstavljenih filozofskih i vrijednosnih pogleda, pristup Teherana nuklearnim pregovorima nikada nije bio maksimalistički.
Iran je spreman praviti kompromis u pogledu vremenskih rokova, tehničkih okvira ili mehanizama inspekcije nuklearnog programa, ali, ono što Iran teško može prihvatiti je promjena vrijednosti koje definiraju njegov nacionalni identitet. Ono gdje Washington pravi najveću grešku je nastavljanje tretiranja identiteta kao varijable koja je podložna promjenama, pogotovo ako se izvrši dovoljno snažan pritisak ili prijetnja. Washington identitet vidi tek kao jednu od varijabli a ne kao konstantu. Pritom, Amerikanci se nadaju da će ekonomski pritisak na Iran ili postepeno uvlačenje Irana (engagement) na kraju Iran “normalizirati” i kooptirati ga u liberalni sistem vrijednosti. U tom kontekstu, ma koliko obje strane izražavale optimizam glede pregovora u Muscatu i Rimu, pregovori neće postići stvarni cilj sve dok Washington ne shvati da se neslaganje Washingtona i Teherana ne odnosi samo na centrifuge ili ublažavanje sankcija, već također na civilizacijsku autonomiju Irana koju će ova država željeti da očuva po svaku cijenu.
Stoga, moguće je da će kratkoročni dogovor biti moguć. Ali, ono što je potrebno radi očuvanja dugoročnog mira i stabilnosti i prosperiteta u regiji zapadne Azije i šire u svijetu, je trajni sporazum i veliki dogovor (great bargain) između dvije države, na koji je ukazao ugledni naučnik, bivši iranski diplomat i specijalist za sigurnost Bliskog istoka i nuklearna pitanja na univerzitetu Princeton u Americi. Seyed Hossein Mousavian, više puta je aludirao i nudio praktičnu mapu puta kako doći to tog velikog dogovora za cijelu regiju.
Taj veliki dogovor se ne može uređivati samo po mjeri Abrahamovog sporazuma, koji Izrael i njegove interese i washington stavljaju u epicentar dogovora i koji Izrael kao nuklearnu silu pokušava nametnuti kao dušebrižnika i hegemona cijeloj regiji. Na žalost, taj koncept, po kojem je Iran outsajder koji smeta, a koji je prihvatila i koji provodi američka administracija, dugoročno je neodrživ. Toga su itekako svjesne i vlasti Saudijske Arabije, što najbolje potvrđuje nedavna posjeta saudijskog ministra odbrane, princa Halida bin Salmana Teheranu, koji je s porukom kralja Salmana bin Abdulaziza vrhovnom vođi Irana ajatolahu Seyedu Aliju Khameneiju posjetio Iran. Globalne elite, uključujući i elite brojnih muslimanskih zemalja, tokom proteklih decenija postale su ovisne o takvoj američkoj poziciji u svijetu i teško se mogu od nje odviknuti.
Profesor Hossein Mousavian je nedavno odlično primjetio u svojoj analizi da je dugoročni sporazum između Washingtona i Teherana moguć, ali samo pod uvjetom da Amerikanci konačno počnu učiti lekciju iz povijesti. Mousavian navodi kako su tokom 1950-ih godina, na inicijativu Eisenhowerove administracije “Atom za mir“, Sjedinjene Države postavile su temelje za nuklearni Iran, gledajući na šaha kao na regionalnog saveznika i garantora provedbe zapadnih interesa na Bliskom istoku.
Godine 1967. SAD su izgradile prvi iranski nuklearni reaktor u Teheranu. CIA je 1974. izvijestila predsjednika Geralda Forda da bi šah potencijalno mogao ovladati nuklearnim oružjem do 1984. godine. Međutim, Washington je promijenio svoj stav nakon Islamske revolucije u Iranu 1979. Od tog trenutka, nastojao je spriječiti Iran da dobije čak i miroljubivu nuklearnu tehnologiju, unatoč iranskim pravima prema članu IV Ugovora o neširenju nuklearnog oružja (NPT), koji garantira pravo na razvoj i korištenje miroljubive nuklearne energije za sve potpisnice sporazuma. Ipak, kako navodi ovaj ekspert, Iran se odrekao šahovih nuklearnih ambicija velikih razmjera i uzdržao se se od obogaćivanja i proizvodnje tzv. teške vode, ako bi Sjedinjene Države obezbijedile gorivo za reaktor u Teheranu, a europske zemlje poštovale svoje prijerevolucionarne ugovore i osigurale takvo gorivo. Pregovori o tome su propali uglavnom zbog protivljenja SAD-a. Da je Washington tada pristao na takav dogovor, Iran vjerovatno nikada ne bi težio obogaćivanju urana.
Da bi jedan novi i pravedniji sporazum bio moguć, Washington mora odustati od zahtjeva za promjenama filozofsko-vrijednosnog ustrojstva na kojem počiva Islamska republika Iran. Washington mora prihvatiti Iran kao ravnopravnog partnera i kao ključni faktor budućeg poredka na Bliskom istoku. Iran se ne može i ne smije izolirati. Izolacija Rusije od zapada nakon raspada Sovjetskog Saveza dovela je do velikog nepovjerenja i sukoba u Evropi koji danas prijeti da poprimi nuklearnu dimenziju.
Sukob tzv. kolektivnog zapada i Rusije (koji odnedavno poprima obilježje fragmentacije zbog neslaganja Washingtona i Brisela), ne smije se replicirati na Bliskom istoku. Dakle, radi se o neophodnosti radikalne promjene američkog poimanja i percepcije svijetskog poredka. To zahtjeva fundamentalnu transformaciju u američkoj strateškoj vanjskopolitičkoj mašti. Bez obzira koliko to možda nekima (čak opravdano) izgledalo paradoksalno, Trumpova vizija svijeta i nova pozicije SAD-a u tom svijetu, nudi se kao povoljnija klima za mogućnost postizanja trajnog dogovora na Bliskom istoku, bez obzira na kontradiktornosti. Tome u prilog ide rastuća svijest da ekskluzivna i jedinstvena američka uloga u svijetu (American exceptionalism) više ne može služiti kao osnova vođenja vanjske politike na Bliskom istoku.
nuklearno nuklearno nuklearno nuklearno nuklearno nuklearno nuklearno nuklearno nuklearno nuklearno nuklearno nuklearno nuklearno nuklearno nuklearno nuklearno nuklearno nuklearno nuklearno nuklearno nuklearno nuklearno nuklearno nuklearno nuklearno
Ekskluzivno PISjournal
