Jeremy R. Hammond
Zašto Izrael nema “pravo na postojanje” -Apologeti izraelskih zločina nad Palestincima tvrde da država ima “pravo na postojanje” u nastojanju da legitimiše etničko čišćenje Palestine.
Zionisti koji preuzimaju na sebe pokušaj odbrane izraelskih zločina nad palestinskim narodom često iznose optužbu da njeni kritičari pokušavaju da „delegitimiziraju“ samoopisanu „jevrejsku državu“. Izrael, suprotstavljaju im se, ima “pravo na postojanje”. Ali varaju se.
Ovo nije izdvajanje Izraela. Ne postoji država kao „pravo na postojanje“, tačka. Takvo pravo nije priznato međunarodnim pravom. Niti bi logično moglo postojati takvo pravo. Sam koncept je apsurdan. Pojedinci, a ne apstraktni politički subjekti, imaju prava.
Pojedinačna prava mogu se ostvariti i kolektivno, ali ne prejudicirajući prava pojedinaca. Relevantno pravo u ovom kontekstu je prije pravo na samoopredeljenje , koje se odnosi na pravo ljudi da kolektivno ostvaruju svoja individualna prava kroz političku samoupravu. Kolektivno vršenje ovog prava ne smije kršiti njegovo pojedinačno vršenje. Jedina legitimna svrha vlade je zaštititi pojedinačna prava, a vlada nema legitimitet bez pristanka vladajućih. Samo u tom smislu pravo na samoopredeljenje može se ostvariti kolektivno, od strane ljudi koji sami biraju kako će se njima upravljati i pristaju na to upravljanje.
Pravo na samoopredjeljenje, za razliku od apsurd pojam “pravo na postojanje” jedne države, je priznata u međunarodnom pravu. To je pravo koje je izričito zagarantovano, na primjer, Poveljom Ujedinjenih nacija, čiji je država Izrael stranka.
I ne izražava se samo u trenutnoj okupaciji palestinske teritorije. Ovo odbijanje palestinskih prava očitovalo se i na sam način kojim je uspostavljen Izrael.
Uvriježeno je mišljenje da je Izrael osnovan nekom vrstom legitimnog političkog procesa. Ovo je netačno. Ovaj mit zasnovan je na ideji da je čuvena rezolucija Generalnog zbora Ujedinjenih nacija o “planu podjele” – Rezolucija 181 od 29. novembra 1947 – pravno podijelila Palestinu ili na drugi način dodijelila pravne ovlasti cionističkom rukovodstvu zbog njihove jednostrane izjave o postojanju Izraela dana 14. maja 1948.
Zapravo, upravo u toj deklaraciji, izraelskom osnivačkom dokumentu, cionističko se rukovodstvo oslanjalo na Rezoluciju 181 za svoj zahtjev za pravnom vlašću. Istina je, međutim, da Rezolucija 181 nije učinila tako nešto . Generalna skupština nije imala ovlasti podjeliti Palestinu protiv volje većine njenih stanovnika. Niti je to tvrdio. Suprotno tome, Skupština je samo preporučila podjelu Palestine na odvojene jevrejske i arapske države, o čemu bi se morala složiti oba naroda kako bi imala bilo kakav pravni učinak. Skupština je stvar proslijedila Vijeću sigurnosti, gdje je plan umro uz izričito priznanje da UN nije ovlašten provesti takvu podjelu.
Jednostrana deklaracija cionista često se opisuje kao „Deklaracija o nezavisnosti“. Ali to nije bila takva stvar. Deklaracija o nezavisnosti pretpostavlja da su ljudi koji proglašavaju svoju nezavisnost suvereni nad teritorijom na kojoj žele ostvariti svoje pravo na samoopredeljenje. Ali cionisti nisu bili suvereni nad zemljom koja je postala teritorija države Izrael.
Suprotno tome, kada su proglasili postojanje Izraela, Jevreji su posjedovali manje od 7 posto zemlje u Palestini. Arapi su posjedovali više zemlje nego Jevreji u svakom pojedinom dijelu Palestine. Arapi su takođe činili brojčanu većinu u Palestini. Uprkos masovnoj imigraciji, Jevreji su i dalje bili manjina koja je činila otprilike trećinu stanovništva.
Čak i na teritoriji koju su UN predložili za jevrejsku državu, kada se brojalo beduinsko stanovništvo, Arapi su činili većinu. Čak su i na toj teritoriji Arapi imali više zemlje nego Jevreji.
Jednostavno rečeno, cionističko rukovodstvo nije imalo legitimnu pretenziju na suverenitet nad teritorijom koje je na kraju steklo ratom .
Značajno je da je stjecanje teritorija ratom zabranjeno prema međunarodnom pravu .
Daleko od toga da je uspostavljen bilo kakvim legitimnim političkim procesom, Izrael je uspostavljen nasiljem. Cionisti su veći dio teritorije za svoju državu stekli etničkim čišćenjem većine arapskog stanovništva , više od 700.000 ljudi, iz svojih domova u Palestini. Stotine arapskih sela doslovno su izbrisane s karte.
Dakle, kada cionisti tvrde da Izrael ima „pravo na postojanje“, ono što zapravo govore je da su cionisti imali „pravo“ etnički očistiti Palestinu kako bi uspostavili svoju „jevrejsku državu“.
Očigledno je da takvo pravo ne postoji. Suprotno tome, još jednom je prema međunarodnom pravu etničko čišćenje priznato kao zločin protiv čovječnosti.
Cionisti optužuju da kritičari izraelskih zločina nad Palestincima žele „delegitimizirati“ „jevrejsku državu“, ali važno je da jednostrana deklaracija cionista 14. maja 1948. godine nije imala legitimitet. Važno je da se zločin etničkog čišćenja ne može opravdati ili ozakoniti.
Kada se ova optužba uputi izraelskim kritičarima, ono što se stvarno događa jest da izraelski apologeti pokušavaju delegitimizirati pravo Palestinaca na samoodređenje, zajedno s međunarodno priznatim pravom izbjeglica iz rata da se vrate u svoju domovinu.
Bez obzira na nelegitimnost sredstava kojima je uspostavljen Izrael, on postoji. Ovo je sadašnja stvarnost. Međutim, zahtjev države Izrael da Palestinci priznaju njeno „pravo“ ne samo na postojanje, već i na postojanje „kao jevrejska država“ jednostavno je zahtjev da Palestinci predaju svoja prava i pristanu na to da jednostrana deklaracija cionista i etničko čišćenje Palestine bilo je legitimno.
I zato nije bilo mira. Neće biti mira dok prava Palestinaca ne budu priznata i poštovana. Problem cionista je u tome što bi ostvarivanje njihovih prava za Palestince značilo kraj postojanja Izraela kao „jevrejske države“ .
Ali šta bi bilo loše u ukidanju fundamentalno rasističkog režima koji trajno krši međunarodno pravo i ljudska prava Palestinaca? Šta bi bilo pogrešno ako se ona zamijeni vladom koja poštuje jednaka prava svih stanovnika teritorije na kojoj vrši politički suverenitet i vlada uz saglasnost vladajućih?
