Linah Alsaafin
PISjournal – Genocid u Pojasu Gaze koji podržava Zapad ušao je u svoju najsmrtonosniju fazu, a svijet i dalje spava.
Ovo ljeto obilježio je porast dnevnih ubijanja Palestinaca – u prosjeku dnevno bude ubijeno 100 ljudi,dok se većina njih već bori s glađu usred kampanje masovnog izgladnjivanja koju sprovodi Izrael.
Mala obalna teritorija, koju su Egipat i Izrael blokirali uz saučesništvo međunarodne zajednice, sada je najopasnije mjesto na svijetu za djecu, koja čine oko polovinu stanovništva.
Već 31. oktobra 2023. godine, UNICEF je opisao Gazu kao “groblje za djecu, živi pakao za sve ostale”. To su ponovili brojni zvaničnici UN-a, a posljednji put prošlog petka i šef agencije UN-a za izbjeglice, Philippe Lazzarini, koji je upozorio na izraelski “makijavelističan plan ubijanja” u Gazi.
Projektili i šrapneli paraju krhka tijela djece na otvorenim tržnicama, na mjestima gdje čekaju hranu,vodu i ostalu humanitarnu pomoć.
Djeca ginu u bombardovanim šatorima, živa su spaljena u školskim skloništima i zakopana pod ruševinama svojih domova. Čak i prije nego što se rode, fetusi bivaju izbačeni iz majčine utrobe od udara bombi.
Prošle sedmice, obezglavljeno tijelo osmomjesečnog fetusa Saeeda Samera al-Laqqe – dokumentovano na snimku koji je široko dijeljen na društvenim mrežama – nije ni spomenuto u glavnim medijima.
Njegovo odsustvo s naslovnica dio je institucionalne šutnje koja održava izraelski genocidni projekat više od 21 mjeseca.
Čak i kada se njihova smrt prizna, djeca Gaze svedena su na tek nešto više od brojki žrtava.
Ali njihovo ubijanje nikada nije bilo kolateralna šteta: to je namjeran napor da se ugasi budućnost koje se Izrael boji: generacija Palestinaca rođenih pod opsadom, čiji opstanak, sjećanje i urođena ljudska želja za slobodom i dostojanstvom prijete temeljima kolonijalne države izgrađene na njihovom brisanju.
U tom cilju, Izrael je bio dosljedan. Od osnivanja kolonijalne kolonijalne zajednice 1948. godine, etničko čišćenje Palestinaca nikada nije prestalo. Genocid više nije samo namjera; to je zvanična strategija. ” Prorjeđivanje ” stanovništva Gaze sada je formalna vladina politika.
Društveni kolaps
Zašto djeca Gaze? Milion djece u Gazi predstavlja rastuću populaciju mladih – demografski izazov za izraelsko društvo koje duboko u sebi zna da ne pripada zemlji koju je natopilo palestinskom krvlju.
U suprotnom, zašto bi ih država ubijala? Kakva izopačena psiha se hvali ubijanjem djece i to vidi kao božansko pravo? Ko slavi ubistvo nevinih i njihovo postojanje vidi kao prijetnju?
Ciljanje djece služi još jednoj zlokobnoj svrsi: proračunatom napadu na društvenu reprodukciju autohtonog stanovništva.
Cilj je urušiti komunalne veze i društvene strukture. Tu je brzi genocid bombama i projektilima, te spori genocid izgladnjivanjem, masovnim interniranjem i uništavanjem zdravstvene zaštite – stvarajući Petrijevu zdjelicu bolesti gdje su djeca najranjivija.
Iz ovog haosa – osmišljenog da slomi duh oslobođenja i pravde – kolonijalne sile iskorištavaju vakuum za širenje ilegalnih naselja i pljačku prirodnih resursa.
Tokom ustanka Mau Mau u Keniji, Britanci su zatvorili 1,5 miliona Kenijaca u pritvorske logore i strogo kontrolisana sela u kojima su vladale bolesti, glad, mučenje, silovanje i ubistva.
„Samo pritvaranjem gotovo cijele populacije Kikuyua od 1,5 miliona ljudi i fizičkim i psihološkim atomiziranjem njihovih muškaraca, žena i djece mogla se obnoviti kolonijalna vlast i ponovno uspostaviti civilizacijska misija“, napisala je historičarka sa Harvarda Caroline Elkins.
I u Alžiru , kao odgovor na antikolonijalni otpor FLN-a, Francuzi su prisilno pohapsili hiljade seljaka pod prijetnjom oružjem i preselili ih u čuvana naselja poznata kao kampovi za pregrupisanje.
Cilj je bio iscrpiti javnu podršku FLN-u izolacijom ruralnog stanovništva, kontrolom njihovog kretanja i ograničavanjem pristupa resursima.
Do kraja Alžirskog rata 1962. godine, oko dva miliona Alžiraca bilo je zatočeno u ovim logorima, pativši od bolesti i neuhranjenosti.
Budući borci za slobodu
Od Britanaca, preko Francuza, do Izraelaca, taktike kolonizacija i kolonijalizma slijedile su istu brutalnu logiku – čak i dok su se njihov obim i okrutnost mijenjali.
Kroz vrijeme i geografiju, doseljenički-kolonijalni projekat se oslanjao ne samo na fizičko osvajanje, već i na brisanje identiteta, fragmentaciju zajednice i suzbijanje budućeg otpora.
Ponovo pitam: zašto djeca Gaze?
Oni predstavljaju upravo tu budućnost – onu ukorijenjenu u znanju i historijskom pamćenju.
U društvu s jednom od najviših stopa pismenosti u regiji, uprkos decenijama opsade i bombardiranja, obrazovana omladina nije samo simbol opstanka; ona je pokretač oslobođenja.
Za nasilnu kolonizatorsku silu, dijete s knjigom, snom ili sjećanjem je opasnije od bilo kojeg oružja.
Ciljanje djece, dakle, nije kolateralna šteta. To je strategija. To je dio šire kampanje za uništavanje nade, prepisivanje budućnosti i održavanje mašinerije okupacije kroz strah i brisanje.
