PISjournal – Trilateralni odbrambeni pakt između Saudijske Arabije, Turske i Pakistana, nedavno potpisan u Mekki, dolazi u trenutku kada su sigurnosne krize i ratovi u Zapadnoj Aziji nagrizli povjerenje regionalnih zemalja u sigurnosne strukture koje su oblikovale Sjedinjene Američke Države, pa se mnoge regionalne sile sada kreću ka uspostavljanju nezavisnijih mehanizama za vlastitu sigurnost.
Ankara, Islamabad i Rijad su, zapravo, odlučili definisati dio svoje sigurnosti u okviru odbrambenog pakta izvan američkog okvira. Prema novom okviru, svaki vojni napad na jednu članicu novog bloka smatrat će se napadom na sve tri članice.
Ovaj sporazum, zapravo, ima svoju pozadinu. Pakistan i Afganistan potpisali su 2025. godine sporazum o uzajamnoj odbrani, a novi sporazum zapravo dodaje Tursku širem okviru. Međutim, ovdje jedna strana izgleda veoma nedostaje: Egipat, zemlja s velikom vojnom i političkom težinom koja je godinama bila jedan od sigurnosnih partnera Saudijske Arabije. Ali zašto je Kairo ostao izvan ovog bloka?
Kairo: Rijadov stari partner s novim razlikama
Vojne i sigurnosne veze između Egipta i Saudijske Arabije decenijama su ostale čvrste. Dvije zemlje imale su zajedničke stavove o većini regionalnih pitanja, sarađujući po pitanjima poput sigurnosti Perzijskog zaljeva, suprotstavljanja regionalnim prijetnjama i podrške arapskim vladama. Ipak, strateška bliskost između Kaira i Rijada ne znači da su njihove geopolitičke kalkulacije identične.
I upravo tu leži prava priča: u razilaženju interesa. Po pitanju velikih tema poput Jemena i Palestine posljednjih godina, Egipat i Saudijska Arabija često su bili usklađeni u širokim principima – ali nisu uvijek slijedili istu politiku na terenu.
Za Saudijsku Arabiju, Jemen je pitanje sigurnosti njene južne granice, a raketne i bespilotne prijetnje Ensarullaha predstavljaju pitanje egzistencijalne zabrinutosti. Rat u Jemenu direktno je povezan s nacionalnom sigurnošću kraljevstva, a Rijad je tokom proteklih nekoliko godina posvetio ogroman dio svoje regionalne politike suprotstavljanju prijetnjama koje dolaze preko granice.
Kalkulacije Egipta su, međutim, drugačije. S obzirom na svoj geografski položaj, Kairo je manje zainteresiran za uvlačenje u rat iscrpljivanja na Arapskom poluotoku nego za održavanje stabilnosti u Crvenom moru, osiguravanje sigurnosti Sueckog kanala i sprečavanje prelijevanja jemenske krize na ključne pomorske trgovačke rute.
Ta perspektiva proizvela je suptilan, ali stvaran jaz između pristupa Kaira Sani i tvrđeg stava Rijada. Posljednjih godina Egipat je radio na održavanju vlastitog kanala komunikacije s različitim jemenskim frakcijama, a čak je i u okviru prekida vatre u Jemenu pokrenuo direktne letove između Kaira i Sane na zahtjev jemenske vlade i Ujedinjenih nacija kako bi ublažio humanitarnu patnju. Taj potez jasno je pokazao da je Egipat, uprkos svim svojim vezama sa Saudijskom Arabijom, zadržao i vlastitu liniju prema Sani.
Naravno, to ne znači da je Kairo saveznik Ensarullaha ili da podržava njegovu politiku. U zajedničkim saopćenjima sa Saudijskom Arabijom, Egipat je osudio napade Ensarullaha na saudijske ciljeve i ono što je nazvao ugrožavanjem sigurnosti pomorskog saobraćaja. Ali važna razlika jeste u tome što, sasvim suprotno Saudijskoj Arabiji, Egipat ima manju motivaciju da pitanje Jemena pretvori u dugoročnu vojnu konfrontaciju i tradicionalno preferira držati vrata dijaloga otvorenim s različitim stranama.
Palestinski slučaj, dublja linija razilaženja
Razlika u kalkulacijama Rijada i Kaira također je značajna kada je riječ o palestinskom pitanju. Kairo, zahvaljujući zajedničkoj granici s Gazom, kontroli nad prijelazom Rafah i svojoj višedecenijskoj ulozi posrednika između izraelskog režima i palestinskih frakcija, nema drugog izbora nego održavati direktne, neprekidne kanale s palestinskim akterima, uključujući Hamas. Posljednjih godina Kairo je u više navrata bio domaćin pregovorima o prekidima vatre, sporazumima o razmjeni zarobljenika i budućnosti Gaze nakon rata, učvršćujući svoju poziciju nezaobilaznog posrednika. Dakle, čak i kada su odnosi Egipta s Hamasom bili zategnuti, Kairo je održavao komunikacijski kanal otvorenim.
Saudijska Arabija djeluje iz sasvim drugačije perspektive. Rijad se sve više usmjeravao na formalnu arapsku diplomatiju, okvir rješenja o dvije države i uspostavljanje palestinske države, angažirajući Hamas na način koji nema ni približno onu bliskost ili dubinu koju Kairo održava. Pristup kraljevstva više se zasniva na političkom signaliziranju na visokom nivou nego na upravljanju krizama na terenu.
Zajednička saopćenja Egipta i Saudijske Arabije naglašavaju usklađenost u pogledu rješenja o dvije države i formiranja nezavisne palestinske države. Ali alati i kanali utjecaja u palestinskom slučaju su različiti.
Tursko prisustvo još jedan razlog zbog kojeg Egipat nije prisutan
Još jedan faktor ne treba zanemariti kada se istražuju razlozi egipatskog odsustva iz koalicije u Mekki: prisustvo starog rivala Egipta, Turske. Iako su se odnosi Ankare i Kaira posljednjih godina poboljšali, njihove strateške razlike još uvijek nisu prevaziđene. I dalje su u sukobu oko pitanja poput Libije, istočnog Mediterana i Muslimanskog bratstva. Stoga bi za Kairo pridruživanje obavezujućoj koaliciji u kojoj je Turska ključni stub bilo nešto sasvim drugačije od diplomatske saradnje s Ankarom.
Objavljena istraživanja o novoj sigurnosnoj arhitekturi regiona pokazuju da su se tokom proteklih nekoliko mjeseci Egipat, Turska, Saudijska Arabija i Pakistan zapravo okupljali u okviru određenih sigurnosnih konsultacija. Ali svaka nada u širu koaliciju naišla je na dvije prepreke: njihove različite politike prema Iranu i strateške interese koji se jednostavno ne podudaraju.
Egipat ne želi da se bori za druge
Definirajuća karakteristika sporazuma iz Mekke jeste njegov kolektivni odbrambeni karakter. Princip da je napad na jednog napad na sve znači da bi svaka sigurnosna kriza koja uključuje konfrontaciju jedne članice s vanjskom silom ili regionalnim akterom mogla odmah postati problem svih.
Za Egipat bi potpisivanje takvog pakta značilo prihvatanje rizika koji nisu nužno u skladu s njegovim neposrednim nacionalnim sigurnosnim interesima. Kairo trenutno više od svega cijeni mogućnost da zadrži slobodne ruke u nizu ključnih pitanja poput Palestine, Sudana, Libije, Crvenog mora i Jemena. Vezivanje za kolektivnu odbrambenu obavezu moglo bi ozbiljno ograničiti taj prostor za manevriranje.
Posmatrano na ovaj način, odsustvo Egipta iz sporazuma u Mekki ne treba tumačiti kao raspad egipatsko-saudijskih odnosa. Ali ono razotkriva važnu stvarnost: nove regionalne koalicije više se ne grade na tradicionalnim prijateljstvima između prijestolnica. One se grade na zajedničkim percepcijama prijetnji i zajedničkom definiranju sigurnosnih interesa.
Saudijska Arabija, sa svoje strane, zauzeta je izgradnjom nove sigurnosne mreže, u kojoj Turska i Pakistan mogu igrati komplementarne uloge. Turska donosi vojnu i industrijsku težinu, zajedno s jedinstvenim geopolitičkim položajem. Pakistan nudi značajne vojne sposobnosti i nuklearno odvraćanje. Objavljene analize sporazuma iz Mekke upravo su naglasile ovo preusmjeravanje vojne moći, odnosno drugačiju kombinaciju sposobnosti u odnosu na stari arapski poredak.
Egipat je, nasuprot tome, za sada odlučio ostati po strani od trostrane odbrambene obaveze, zadržavajući otvorene mogućnosti i držeći svoje opcije spremnim.
Ova odluka manje govori o tome da se Kairo udaljava od Rijada, a više o fundamentalnom razilaženju u načinu na koji dvije prijestolnice zamišljaju budućnost Bliskog istoka. Saudijska Arabija ubrzano ide prema novom modelu kolektivnog odvraćanja. Egipat se, u međuvremenu, drži svog provjerenog pristupa, koristeći diplomatiju, posredovanje i održavanje otvorenih kanala prema što širem spektru aktera, sve kako bi očuvao vlastiti prostor za manevriranje.
U tom smislu, odsustvo Egipta iz Mekke može govoriti jednako glasno kao prisustvo Turske i Pakistana. Jer ono pokazuje da čak ni među arapskim prijestolnicama koje su najbliže Saudijskoj Arabiji ne postoji konsenzus o obliku i prirodi buduće sigurnosne arhitekture regiona.
Ekskluzivno PISjournal
