Shireen T. Hunter
Iako je novac privremeno pomogao da se poveća iranski regionalni utjecaj, ideološki afiniteti i neriješeni sukobi bili su podjednako važni
Jedan od navedenih ciljeva američkih sankcija Iranu je zaustaviti ono što je Washington okarakterizirao kao „zločinačke“ aktivnosti na Bliskom Istoku, pomaganje Hezbollahu, Hamasu, šiitskim milicijama u Iraku i Houthisima u Jemenu.
Iz perspektive SAD-a i nekoliko evropskih država, najbolji način da se zaustavi takvo ponašanje je potpuna promjena režima u Teheranu – ili barem transformacija njegovog karaktera i vanjskopolitičkih ciljeva kroz radikalne reforme.
Ako to ne uspije, Washington se nada da će zaustavljanje protoka novca natjerati Iran da presiječe ili drastično smanji finansijsku i drugu pomoć svojim regionalnim saveznicima. To će, vjeruju SAD, nagnati iranske saveznike da prekinu veze s Teheranom, ozbiljno umanjujući iranski regionalni utjecaj.
Regionalne ambicije
Sjedinjene Države računaju i na financijsku moć svojih arapskih saveznika, posebno Saudijske Arabije i UAE-a, koji dijele pogled Washingtona na regionalnu ulogu Irana i imaju vlastite regionalne ambicije da namame iranske saveznike iz Teherana.
Saudijska Arabija je iskoristila financijsku pomoć Iraku da oslabi bagdadsko-teheranske obveznice, dok UAE navodno pokušava odmaknuti sirijskog predsjednika Bašara al-Asada od Irana nudeći financijsku pomoć.
Ali koliko je uspješna ova strategija? Da bismo to ocijenili, prvo moramo utvrditi izvore regionalnog utjecaja Irana i relativnu ulogu gotovine u poređenju s drugim faktorima.
Jasno je da je novac bio ključni faktor za širenje iranskog utjecaja na mjesta poput Libanona, Sirije i Iraka. Ne postoje pouzdane statistike o veličini financijske pomoći Irana tim sudionicima.
Američki i zapadni izvori imaju tendenciju da pretjeruju s obimom ove pomoći, govoreći o desetinama milijardi dolara, dok iranski izvori imaju tendenciju da ne iznose realne brojke. Prema nekim izvorima, Iran je za Siriju dao kreditnu liniju u vrijednosti od 6,6 milijardi dolara od 2011. godine, nadoplativši dodatnih 1 milijardu dolara u 2017. godini.
Druga zagonetka je koliko je iranske pomoći zapravo u gotovini, a koliko u obliku nafte ili vojne i druge zalihe. Dobar dio iranske pomoći njegovim saveznicima na Bliskom istoku dolazi u obliku potonjeg, plus smještaj pripadnika Revolucionarne garde u mjestima poput Sirije.
Pored toga, Iran je tokom godina trošio velike svote novca na Hezbollah i Hamas. Neke su procjene da godišnja pomoć Hezbollahu iznosi između 700 miliona i 1 milijarde dolara, a Hamasu 100 miliona dolara. Neke druge palestinske grupe, poput Islamskog džihada, također primaju pomoć od Irana.
Greške drugih igrača
U Iraku, Iran pomaže skupinama poput Asaiba Ahl al-Haqa i Kataeba Hezbollaha, kao i vladi, opskrbom energijom, uključujući prirodni plin. I prije američkih sankcija, Irak nije plaćao ove zalihe. Iranski ministar nafte Bijan Namdar Zangeneh požalio se da Irak kupuje iranski plin, ali ne plaća. U Jemenu je iranska pomoć Houthisima uglavnom vojna.
Ostali faktori, uključujući sektaške i ideološke afinitete, lokalne uslove i političke pogreške drugih igrača, su također pomogli Iranu da poveća svoj regionalni utjecaj.
U Libanonu je historija diskriminacije šiitskih muslimana, kao i vjekovne veze između iranskog šiitskog i libanonskog establišmenta, pridonijela utjecaju Irana.
Sektaške politike aktera poput Saudijske Arabije također su imale koristi od Irana. Izraelska invazija na Libanon 1982. godine omogućila je Iranu da tamo uspostavi uporište i pomogne razvitak Hezbollaha u značajnu silu. Uprkos tome, sve do povlačenja sirijskih trupa iz Libanona 2005. godine Damask, a ne Teheran, je imao glavni utjecaj u Libanonu.
Iranu su u Iraku pomogle sektaške i etničke veze; mnogi Iračani su iranskog porijekla ili imaju mješovito roditeljstvo. Šiitska povijest prošlih progona, iranska pomoć njima za vrijeme vladavine Sadama Huseina, neprijateljska reakcija sunitskih arapskih država na pojavu šiitske vlade nakon invazije u SAD 2003. godine i pomoć Irana u potčinjavanju grupe Islamske države pojačale su uticaj Teherana. Drugim riječima, Iran je imao koristi od tuđih grešaka.
Geopolitička usamljenost
U Siriji, zapadno i arapsko inzistiranje na Asadovom promptnom odlasku i njihova nevoljnost da razmatraju prijedlog UN-a za korak po korak, okončanje neprijateljstava i provođenje političke reforme, otvorili su Iranu put da proširi svoj utjecaj. Napadi vjerskih ekstremista na šiitska svetišta omogućili su Iranu da pošalje dobrovoljce iz nekoliko zemalja sa šiitskom većinom kako bi podržali Assadov režim.
Ipak, utjecaj Irana, uključujući Libanon i Irak, je ograničen. Uprkos tvrdnjama zapadnih i arapskih vlasti, i nepromišljenim hvalisanjima nekih iranskih dužnosnika, Irak nije marioneta Teherana.
Sve iračke vlade nakon 2003. godine odbile su ponovno uspostaviti Alžirski sporazum iz 1975. godine o podjeli Shat al-Arabija i nisu bile susretljive u mnogim drugim pitanjima, poput izgradnje željeznice od Irana do Basre. Tek su prošle godine pristali da nastave sporazum o Alžiru. Irak je također iskoristio Iran za pregovaranje sa zapadnom i arapskom državom.
U Siriji su Asadi, otac i sin, također koristili Iran. Hafez al-Assad koristio je Iran da zadrži Sadama Huseina, uravnoteži Egipat i dobije iransku besplatnu naftu. Ali Sirija nikada nije mijenjala osnove svoje politike da bi ugodila Iranu; devedesetih godina Hafez je odbacio Teheran odlazeći na Madridsku konferenciju o miru na Bliskom Istoku. Da je Bashar al-Assad povratio Golan i dobio više novca i priznanja od Zapada, napustio bi Iran. Bila je to geopolitička usamljenost koja je gurnula Bašara prema Teheranu.
U Jemenu je saudijska invazija 2015. godine pojačala prisustvo Irana.
Širom Bliskog Istoka, Iran je izigravao budalu, trošeći krv i blago a ne dobivajući ništa dugotrajno. U Siriji je sada, u nekim dijelovima zemlje njegovo prisustvo zamijenila Rusija, pa čak i Turska u mjestima kao što je Idlib. U Iraku je njegovo prisustvo postalo neizvjesnije.
Iako je novac privremeno pomogao da se poveća iranski regionalni utjecaj, sektaški i ideološki afiniteti, neriješeni sukobi i pogreške drugih igrača jednako su važni. Dakle, iako bi ekonomske sankcije mogle smanjiti utjecaj Irana, oni ga ne mogu eliminirati kao ključnog igrača na Bliskom Istoku.
