Osman Softić
Povratak Malezije politici identiteta
Fascinantni obrat na političkoj sceni Malezije dvije godine nakon izbora reformske vlade Koalicije nade (Pakatan Harapan) koju je predvodio Mahathir Mohamed, najzaslužniji za ekonomski uspjeh i modernizaciju Malezije, velika je zagonetka. Pad Mahathirove vlade politički je presedan u suvremenoj političkoj povjesti Malezije. Kao predvodik Nacionalnog fronta (BN) Ujedinjena malajska nacionalna organizacija (UMNO) je vladala Malezijom u kontinuitetu od proglašenja nezavisnosti 1957. do maja, 2018. kada je, mimo svih očekivanja, združena opozicija prvi put osvojila vlast, porazivši vladajuću koaliciju premijera Nadžiba Razaka.
Političko rivalstvo između UMNO-a i Panislamske partije Malezije (PAS) obilježilo je više od pola stoljeća postkolonijalne vlasti. To je takođe dovelo do dinamičnog natjecanja za islamizaciju države i društva. Vjadajući UMNO i opozicioni PAS nadmetali se čiji diskurs i model islama je autentičniji i korisniji za Maleziju. Njihovo rivalstvo i antagonizam išli su do te mjere da je PAS vladajući UMNO optuživao za nevjerništvo.
Najpoznatiji primjer tragičnog sukoba vlasti i militantne opozicije je incident koji se dogodio 1985. u Memaliju, selu u distriktu Baling na sjeveru Malezije, u državi Kedah (Mahathirova država rođenja). Tada je u okršaju policijaca sa pristalicama lokalnog imama Ibrahima Mahmuda, zvanog Libija, koji je bio odan opozicionom PAS-u, poginulo 14 njegovih pristalica i 4 policajca, uključujući i Ibrahima. Baling je historijski poznatiji kao mjesto održavanja pregovora kolonijalnih britanskih vlasti Malaje sa komunističkim pobunjenicima. Obzirom da je u to vrijeme Mahathir bio premijer Malezije stanovici Balinga i danas očekuju njegovo izvinjenje iako je operaciju naredio Musa Hitam, Mahathirov zamjenik i ministar unutrašnjih poslova. PAS je vladajući UMNO optuživao za provođenje ‘novog oblika kolonijalne vladavine drugim sredstvima’.
Borba za naklonost sve konzervativnijih i islamski osviješćenih Malajaca potakla je dinamiku islamizacije društva i državne administracije. Proces islamizacije intenziviran je nakon Islamske revolucije u Iranu 1979. i postao je središnje političko pitanje o kom je ovisio legitimitet vlasti.
Kako Malezija ne bi pala pod kontrolu militantnih islamista inspiriranih iskustvom islamskih revolucionara u Iranu i idejama Muslimanske braće, Mahathirova vlada je polovinom osamdesetih kooptirala umjerenije islamiste, posebno i islamski omladinski pokret (ABIM) koji je predvodio karizmatični studentski lider Anwar Ibrahim. Umjereni islamisti na taj način postaju dio sistema vlasti i nove muslimanske elite, a Mahathir započinje proces islamizacije Malezije, odozgo, kao dio državne strategije modernizacije društva, koristeći energiju islamista i podršku pobožnih masa koje su insistirale ne islamizaciji. Na taj način Mahathir uspio marginalizirati radikalnije islamske trendove koje je zagovarao PAS i pokret Darul Arqam.
Idejni arhitekti projekta islamizacije bili su Anwarovi prijatelji, islamski internacionalisti i ugledni učenjaci među kojim su najistaknutiji bili Ismail Faruqi, Taha Džabir Elvani, Abdul Hamid Abu Sulayman i drugi islamsli intelektualci okupljeni oko Međunarodnog instituta za islamsku misao (IIIT). Glavni intelektualni arhitekt islamizacije Malezije bio Sayyed Naquib Al-Attas. Mjere islamizacije koje je provodila država PAS je ocjenio kozmetičkim i nedovoljnim, smatrajući ih ‘islamskom superstrukturom’ kojom je vlada nastojala malezijskom kapitalizmu dati islamski legitimit. Projekat islamizacije vremenom je poprimio različite trajektorije i odredio pravac razvoja Malezije, i dinamike islama u njoj, nad kojim niti jedna struktura, pa ni država vieše nije mogla imati punu kontrolu.
Nakon Mahathirove ostavke u februaru 2020. došlo je do ozbiljnog političkog zapleta oko imenovanja nove vlade u kojoj za premijera, sasvim neočekivano, imenovan Muhyiddin Yasin, ministar unutrašnjih poslova i Mahathirov partijski kolega. Iz Anwarove partije (PKR) istupio je njegov rival Azmin Ali kako bi oslabio Anwarove šanse da postane premijer. Azmina je slijedilo desetak lojalista koji su se priključili Mahathirovom PPBM-u. To bi u normalnim okolnostima trebalo ojačati Mahathirovu poziciju. Ali, to se nije desilo. Mahathir koji je, navodno, potajno ohrabrivao Azmina u njegovom duelu sa Anwarom Ibrahimom, izgubio je vlastitu podršku u partiji zbog čeg podnosi ostavku. Na čelo PPBM-a umjesto Mahathira dolazi Muhyiddin Yasin. Mahathirov bliski saradnik, ministar unutrašnjih poslova i prekaljeni malajski političar veteran i umjereni malajski nacionalist. Muhyiddin bi teško postao premijer pored dva politička kolosusa Mahathira i Anwara, da je vladajući PH ostao neokrnjen. Malezijski monarh, u duhu vestminsterskog parlamentarizma koji je Malezija naslijedila od Velike Britanije, imenovao je Muhyiddina za mandatara vlade. Postoje neslaganja ko je imao stvarnu većinu, Mahathir, Anwar ili Muhyiddin. Malezijski monarh, nakon razgovora sa parlamentarcima ponaosob, zaključuje da Muhyiddin ima podršku većine parlamenta.
Mahathir je 2018. obećao da će se nakon dvije godine povući i premijersko i mjesto premijera ustupiti Anwaru Ibrahimu. Ostavku je podnio prije nego je planirao. Mahathir se nikad nije pomirio sa mogućnošću da Anwar postane premijer Malezije. Iako se pomirio sa Anwarom i pomogao mu da izađe iz zatvora posredovanjem kod kralja da mu se ukine presuda, i ušao s njim u koalicionu eformsku vladu, postoji uvriježeno mišljenje da se Mahathir bojao Anwarove političke moći. Mahathir se, navodno, bojao da bi Anwar ako bi postao premijer, mogao posegnuti za revanšizmom prema Mahathirovoj porodici, prema njenom bogatstvu, poslovnim interesima i privilegijama.
Mahathir je izražavao skepticizam prema Anwarovom političkom liberalizmu i islamističkom pedigreu s kojim se Mahathir kao umjereni malajski nacionalist, skloniji konzervativnom sekularizmu, nikad nije slagao. U tom kontekstu, izbor Muhyiddina za premijera ne bi teško pao Mahathiru obzirom da je time iz utrke eliminiran Anwar. Međutim najbliži suradnici tajno su radili iza Mahathirovih leđa kako bi spriječili i njegov reizbor za premijera.
Anwar se sa Mahathirom sukobio u vrijeme kad je bio njegov zamjenik. Nakon smjene sa položaja vicepremijera Anwar je 1997. protiv Mahitirove vlade poveo masovne proteste. Tako je nastao pokret Reformasi. Nakon toga, Mahathirovom voljom biva utamničen, da bi na kraju, igrom sudbine, i sam Mahathir napustio udobnost penzionerskog života i uključio se u masovne proteste protiv Nadžibove vlasti, uzjahavši na krilima istog onog, sada još masovnijeg i organiziranijeg pokreta koji je Anwar pokrenuo protiv njegove vlade. Želja za svgavanjem Nadžibovog kleptokratskog režima ujedinila je dvojicu najvećih rivala malezijske politike.
0Razakov režim svrgnut je sa vlasti zbog korupcijskog skandala i navodne pronevjere više milijardi dolara iz državnog razvojnog fonda, One Malaysia Development Berhad (1MDB), najveće korupcijske afere u povjesti Malezije i suvremene političke povjesti. U njegovo razotkrivanje uključila su se tužilaštva Malezije, SAD-a, Singapora i Švicarske. 1MDB je presudio vladi Nadžiba Razaka i ujedinio ideološki podijeljenu malezijsku opoziciju. Bivši premijer Mahathir je zbog sukoba sa Nadžibom isključen iz UMNO-a. Politički se ponovo aktivirao u 93. godini nakon više od 15 godina odsustva iz politike. Formirao je Ujedinjenu narodnu partiju Malezije (Bersatu/PPBM) zajedno sa grupom reformista UMNO-a koji su se sukobili sa Nažibovim autokratskim načinom vladavine, korupcijom i kriminalom. Najistaknutiji disidenti bili su Muhyiddin Yasin i Mukhriz Mahathir. Uslijed spleta čudnih okolnosti i fascinantne dinamike malezijskih političkih procesa i mobilizacijskog kapaciteta nevladinog sektora kojim je dominirao pokret za transparentnost izbornog procesa (BERSIH), te zbog konvergencije političkih ciljeva i interesa, dolazi do formiranja opozicione koalicije nade, Pakatan Harapan (PH). Mahathirova stranka pridružuje se opoziciji koju su činili nekadašnji Mahathirovi deklarirani politički protivnici.
Njenu okosnicu čine Narodna partija pravde (PKR) reformska partija koju je osnovao disident Anwar Ibrahim, nekadašnji Mahathirov zamjenik do 1997. Anwar je nakon razlaza sa Mahathirom postao neprikosnoveni lider i najistaknutiji brand malezijske opozicije. U dva navrata je osuđivan u procesima za koje preovladava uvjerenje da su oba puta bili politički motivirani, kako bi se Anwara Ibrahima diskreditiralo i uklonilo iz političkog života, što zbog njegove popularnosti i karizme što zbog prijetnje vladama Mahathira Muhameda a kasnije i Nadžiba Rezaka. Anwara je zbog njegovog pedigrea kao najpoznatijeg malezijskog islamskog internacionaliste i političkog lidera bliskog pokretu Muslimanska braća i turskom predsjedniku Erdoganu, a budući je zagovarao veću demokratizaciju Malezije i uvođenje liberalnijih zapadnih vrijednosti (u granicama islamskog reformskog modernizma), trebalo moralno diskreditirati u očima vjernika, tako da je dva puta izdržavao kaznu zbog navodne sodomije.
U međuvremenu dolazi do pomirenja Mahathira i Anwara koji je još uvijek izdržavao drugu zatvorsku kaznu. To je sa oduševljenjem primljeno kod malajskog muslimanskog naroda. Mahathir je obećao da će se, ako opozicija osvoji vlast, založiti kod malezijskog sultana da se Anwar pomiluje i oslobodi iz zatvora. Nakon izbora 2018. i neočekivanog osvajanja vlasti, Mahathir je svoje obećanje izvršio. Anwar je oslobođen iz tamnice ali je, iako je njegov PKR važio kao najmoćnija malajska stranka u Koaliciji nade (PH) odbio da učestvuje u izvršnoj vlasti, prepustivši mjesto premijera Mahathiru i strpljivo čekajući da naslijedi Mahathira na mjestu premijera, nakon dvije godine kako mu je Mahathir obećao. Anwarova supruga Wan Azizah Wan Ismail, koja je predvodila PKR u Anwarovom odsustvu, postala je zamjenica premijera. Mahathirov i Anwarov opozicioni savez pored PPBM-a i PKR-a činili su takođe još dvije stranke, Stranka demokratske akcije (DAP), socijaldemokratske orijentacije i Amanah ili Stranka narodnog povjerenja (Parti Amanah Negara). Njen lider, Mohamad (Mat) Sabu nakon izbora 2018. postao je ministar odbrane u Mahathirovoj vladi.
DAP-om su dominirali malezijski Kinezi, duboko razočarani vlašću u kojoj je sa UMNO-om sudjelovala i Malezijska kineska asocijacija (MIC), ultrakonzervativna, prokapitalistička partija koja je pretežno štitila interese krupnog kineskog kapitala, naodno zanemarivši interese radničke i srednje klase Kineza. DAP predvodi Lim Kit Siang, jedan od najiskusnijih malezijskih kineskih opozicionih političara. Njegov sin Lim Guan Eng, bivši Chief Minister države Penang ispred DAP-a, u Mahathirovoj je reformskoj PH vladi donedavno bio ministar finansija kao prvi Kinez koji je ikad u povjesti Malezije imenovan na poziciju ministra finansija. Na izborima 2018. DAP je osvojio 92% glasova kineske populacije dok je konzervativni kineski MIC potpuno politički marginaliziran i relegiran na margine malezijske politike. DAP kao socijaldemokratska stranka kritičan je prema uticaju Kine u regionu i Maleziji, a koji je bio ojačao za vrijeme Razakove autokratske vlade obzirom na brojne netransparentne razvojne projekte koje je finansirao u Maleziji za vrijeme Razaka. Za raliku od socijaldemokratskog DAP-a, MIC kao deklarirano prokapitalistička, antikomunistička i konzervativna partija, omiljena u redovima krupnog kineskog kapitala Malezije pokazala je nevjerovatnu prilagodljivost, postavši partner Pekingu, s kojim je uspostavila dobre odnose.
Mahathir je u nedavnom intervjuu za singaporski TV kanal izjavio da je izgubio podršku vlastite partije ali da se ne slaže sa ulazkom u neprincipjelni savez za vlast sa diskreditiranim UMNO-om koji je poražen na proteklim izborima i time demokratski delegitimiziran. UMNO-u su novi život udahnuli Muhyiddin Yasin, novi lider PPBM-a, osnažen prebjegom iz PKR-a Azminom Alijem. Takvu političku igru Mahathir nikada ne bi odobrio, kazao je. Štaviše, Mahathir smatra da je koaliranjem njegove partije sa UMNO-om protivno volji biračkog tijela, amnestirana koruptivna politika UMNO-a, izrazivši bojazan da bi to moglo dovesti do razvodnjavanja sudskog procesa bivšem premijeru Razaku. Mahathir čak ne isključuje mogućnost povratka diskreditiranog Razaka na političku scenu. Razak, iako je optužen za brojne slučajeve korupcije, pronevjere i zlouptrebu vlasti, nije pritvoren već se brani sa slobode. Iako nije u UMNO-u, politički je aktivan u smislu agitacije, ali mu je onemogućeno napuštanje Malezije.
Politička pozornica Malezije proteklih par mjeseci dodatno se zakomplicirala zbog neočekivanog približavanja UMNO-a i tradicionalnog rivala, panislamske partije Malezije (PAS). PAS je više od šest decenija bio najžešća malajska islamska opoziciona partija svim vladama koje je predvodio UMNO. Od nje se odcjepila grupa islamskih reformista formiravši partiju Amanah, koja je činila Mahathirovu koaliciju. Međutim, u novoj konstelaciji političkih odnosa interesi dvije rivalske i ideološki divergentne političke stranke podudarili su se u cilju osvajanja vlasti iako ni jedna ni druga nisu osvojile naklonost birača na izborima 2018. Neki analitičari stoga formiranje nove vlade vide kao svojevrstan mini puč. Naravno, parlamentarni sistem, budući je utemeljen na britanskoj tradiciji dozvoljava i takvu mogućnost. Pad Mahathirove koalicione vlade za UMNO znači oportunistički povratak na vlast nakon interegnuma od dvije godine. Za islamski PAS, to znači osvajanje vlasti po prvu put nakon pola stoljeća upornog političkog djelovanja iz opozicije..
Zašto je pala Mahathirova multietnička, progresivna, inkluzivna, reformska vlada koja nije dogurala ni polovinu mandata? Šta za budućnost Malezije znači povratak Ujedinjene malajske nacionalne organizacije (UMNO) na kormilo vlasti? Kako bi Malezija mogla izgledati pod vlašću novog koalicionog saveza (Perikatan Nasional) u kojem, bez izbora, kao dio nove vlade učestvuje poraženi i diskredirani UMNO?
Glavne razloge pada reformske vlade tzv. ‘nove Malezije’ treba tražiti u starim političkim rivalstvima Mahathira i Anwara, ali isto tako Anwara i Azmina Alija, političkom neiskustvu koalicione četvorke koja nije imala koherentnu i jasnu reformsku strategiju, a tamo gdje ju je imala izostala je njena implementacija, što zbog straha od otpora malajske konzervativne muslimanske populacije koja je u zadnje vrijeme reformsku Mahathirovu vladu počela doživljavati ne samo ‘antiislamskom’ već takođe i ‘antimalajskom’, i to zbog prominentne uloge kineskog DAP-a u njoj.
Ni jedno ni drugo naravno nije u potpunosti tačno, ali u politici percepcije često imaju snažniji uticaj od činjenica i statistike. Razloge možemo pronaći i u otporu malezijske birokracije koja je većim dijelom ostala lojalna UMNO partiji koju je služila šest decenija. Osim toga, akademski eksperti poput Jamesa China razloge neuspjeha vlade vide između ostalog u revivalizmu i ‘jačanju političkog islama’, i njegove sinergije sa malajskim nacionalizmom, koje je ujedinio strah od gubljenja privilegija koje Malajcima pruža malezijski ustav, a koje je reformska vlada, u skladu sa politikom izgradnje nove, inkluzivnije Malezije, trebala reducirati, iako to ona nije učinila.
Malezijska opozicija prvi je put u istoriji formirala vladu, ali je ona trajala manje od dvije godine. Nakon njenog pada Malezija se vraća sigurnijoj politici identiteta koju odlikuje etnička i rasna svijest i odanost islamu. Ono što predstavlja veliki izazov za novu Muhyiddinovu vladu je odsustvo demokratskih predstavnika Kineza i Indijaca kojih u vladi doduše ima, ali oni nemaju snažno demokratsko uporište u narodu iz kojeg dolaze. Zbog tog postoji bojazan da je Malezija novom vladom zakoračila u nepoznatu budućnost, čim je postala izloženija političkoj nestabilnosti nego je to bilo ranije.
Činjenica je da Mahathirova vlada nije ispunila očekivanja malajske populacije koja vjeruje da bi korjenite društvene i političke reforme bile na njenu štetu. Dolaskom na vlast, Mahathir je na neke klučne pozicije u državi, npr. za državnog pravobranioca, imenovao Indijca, ali su to bila simbolična imenovanja, Malajci su imali ključne pozicije. Pad Mahathirove vlade ne bi bio moguć da ona nije izgubila podršku malajskih konzervativnih i vjerski orijeniranih birača. Iako je Mahathirova vlada uključivala dobar sio islamskih refomista, predstavnika reformskih krila koji su se razišli sa islamskim PAS-om, djelujući iz drugih partija kao što su Amanah i PKR. Čak je i Mahathirova partija Bersatu smatrana tek kloniranim mini UMNO-om.
Ozbiljnija društvena transformacija odnosa u Maleziji u kojoj Malajci čine više od 60% još uvijek se smatra velikim rizikom da islamsku Maleziju pretvori u razvodjenu, sekularnu, pozapadnjačenu državu ili zemlju kojom će dominirati Kinezi. Takav rizik Malajci nisu bili spremni prihvatiti. Stoga su prihvatili povratak politici identiteta. Očigledno je da je i malezijski monarh podržao upravo ovaj pravac razvoja, imenujući Muhyiddina za premijera. Štaviše, Mahathirova kompletna politička karijera dobrim dijelom bila je karakteristična po tenzijama i njegovom protivljenju pretjeranoj vlasti malezijskih sultana. Netreba iz vida gubiti činjenicu da je Mahathir bio prvi premijer iz obične, srednje klase, a ne aristrokracije, za razliku od većine premijera Malezije, uključujući Nadžiba Razaka. Ovoga puta malezijski sultan je demonstrirao da se ne radi samo o figurativnom već stvarnom vladaru koji ako želi, u pravim okolnostima, može uticati i na kompoziciju vlasti u Maleziji.
Stav.ba
