PISjournal – Kako se približavamo isteku 60-dnevnog sporazuma između SAD-a i Irana, ponovo se nameće jedno pitanje: Ako Washington i Teheran ne uspiju postići konačni dogovor prije isteka roka, šta će uslijediti?
Dok je američki predsjednik Donald Trump više puta govorio o „posljednjoj šansi“ za Iran da postigne dogovor sa SAD-om, iskustvo nekoliko mjeseci rata pokazuje da bi povratak vojnim opcijama bio mnogo skuplji nego što to sugeriraju Trumpove oštre izjave.
Realnost je da je 40-dnevni rat i kasnija sukobljavanja prouzrokovala ozbiljne probleme američkoj vojsci: brzo iscrpljivanje precizne municije i projektila protivzračne odbrane, koje je teško nadoknaditi u kratkom vremenskom periodu.
Američka municija: Slaba tačka dugotrajnog rata
Izvještaj američkog Centra za strateške i međunarodne studije (CSIS), koji je uslijedio nakon rata, pokazao je da je tokom 39 dana raketnih i zračnih napada SAD u 4 od 7 ključnih oblasti potrošio više od polovine svojih ratnih zaliha municije. Procjene ovog think tanka pokazuju da je za vraćanje zaliha na nivo prije rata potrebno između 1 i 4 godine, zavisno od vrste municije.
Ali nakon višemjesečnog rata situacija je postala još alarmantnija. Prije dvije sedmice Reuters je izvijestio da je američka vojska u ratu s Iranom potrošila najveći dio svojih globalnih zaliha preciznih projektila dugog dometa, uključujući ATACMS i PrSM. Isti izvještaj ukazao je na sve veću zabrinutost unutar Pentagona zbog američke spremnosti za buduće sukobe.
Situacija s protivzračnom odbranom jednako je teška. Prema Reutersu, između februara i jula SAD je potrošio oko 65 posto svojih zaliha presretača Patriot, ostavljajući manje od 850 projektila na raspolaganju. A ovo nije samo problem povezan s ratom protiv Irana. Washington istovremeno mora zadržati dovoljno municije u rezervi za prijetnje iz Rusije, Kine i tekući rat u Ukrajini.
Zbog toga nastavak rata iscrpljivanja s Iranom nosi cijenu koja je, s obzirom na trenutne zalihe i ograničene kratkoročne proizvodne kapacitete Washingtona, jednostavno neodrživa.
Iranska raketna moć na vrhuncu
Značajna stvarnost koja sada postoji jeste jaz između Trumpovih tvrdnji i obavještajnih procjena o snazi iranskog raketnog potencijala.
Trump je više puta tvrdio da je gotovo uništio iransku raketnu moć. Međutim, Reuters je u martu izvijestio da su SAD u tom trenutku uspjele s velikom sigurnošću potvrditi uništenje samo jedne trećine iranskih raketnih zaliha. Dodano je da nije bilo jasno jesu li projektili uništeni, oštećeni ili zakopani u podzemnim bunkerima.
Čak i tada Iran je nastavio ispaljivati projektile. Reuters je također naveo predratne procjene koje su se kretale između 2.500 i 6.000 projektila, što je pokazivalo koliko je oduvijek bilo teško precizno utvrditi stvarnu veličinu iranskog arsenala.
Pored toga, Iran upravlja širokom mrežom podzemnih objekata. Još prije početka rata Reuters je izvijestio o postojanju najmanje pet poznatih podzemnih „raketnih gradova“ širom zemlje, što svaki pokušaj potpunog uništenja iranskih raketnih kapaciteta čini izuzetno teškim.
Izvještaj Washingtonskog instituta za bliskoistočnu politiku pokazuje da je između ratova 2025. i 2026. Iran uspio proizvesti približno 1.000 projektila, uz procijenjenu stopu proizvodnje od 100 do 125 projektila mjesečno. Isti izvještaj naveo je da su do maja američke i izraelske obavještajne procjene ukazivale na to da je proizvodnja projektila ponovo pokrenuta u nekim preživjelim postrojenjima, pa čak i na privremenim lokacijama.
Kasniji izvještaji ukazivali su na brzu obnovu iranske raketne infrastrukture. Satelitski snimci i procjene izraelskih i zapadnih zvaničnika pokazali su da Iran obnavlja ulaze u tunele, podzemne baze i određeni broj oštećenih postrojenja.
Ukratko, dokazi ukazuju na to da je Iran obnovio dijelove svojih oštećenih vojnih kapaciteta brže nego što se očekivalo, istovremeno unapređujući taktike preživljavanja, metode raspršivanja i korištenje podzemne infrastrukture.
Brigadni general Mohammad Reza Naghdi, viši savjetnik komandanta iranske Islamske revolucionarne garde (IRGC), jučer je u intervjuu za PBS jasno istakao tu činjenicu. „Kako će nas spriječiti da proizvodimo projektile?“, upitao je. „Sa 950 industrijskih parkova i hiljadama proizvodnih kompleksa širom zemlje, mi svakodnevno proizvodimo više projektila nego što ih ispaljujemo. A iranska odbrambena industrija je potpuno domaća.“
Naglašavajući da je iransko odbrambeno oružje 100 posto domaće proizvodnje, Naghdi je dodao: „Oni se proizvode unutar zemlje i razvijaju u skladu s potrebama bojišta. Postoji direktna komunikacija između frontova i naših tehničkih i inženjerskih jedinica. Ni od čega ne zavisimo iz inostranstva, zbog čega bismo morali čekati da nam ponestane.“
Naghdi je dalje tvrdio da bi rat mogao trajati godinama. „Do posljednjeg dana ovog rata iranski projektili će nastaviti letjeti, a to je moguće zahvaljujući kontinuiranoj domaćoj proizvodnji.“
Rat je Iranu donio i vojna iskustva
Rat je također pokazao da je Islamska Republika, koristeći svoje vojne kapacitete, uspjela natjerati Sjedinjene Države da promijene svoje kalkulacije.
Jedan primjer bilo je lansiranje projektila dugog dometa prema američko-britanskoj vojnoj bazi Diego Garcia u Indijskom okeanu. Ti projektili navodno nisu pogodili predviđene ciljeve, ali samo njihovo lansiranje pokazalo je da operativni domet iranskih projektila može lako premašiti ranije procjene. Reuters je izvijestio o dva lansiranja projektila prema bazi koja je izvela iranska Vazdušno-kosmička snaga.
Pozivajući se na vojnog analitičara, Al Jazeera je izvijestila da bi napad, ukoliko se potvrde karakteristike projektila, mogao promijeniti ranije procjene dometa iranskih projektila, koji su uglavnom procjenjivani na oko 2.000 kilometara.
Za Teheran je ovaj rat, dakle, bio ogroman test: prilika da nauči gdje su slabe tačke, sačuva skrivene kapacitete, brzo obnovi infrastrukturu i ponovo postavi svoj vojni plan. Po tom kriteriju, Iran je pokazao da može izvući pouke iz trenutnog sukoba i iskoristiti ih za proširenje i unapređenje svojih vojnih sposobnosti za naredni rat.
Zašto se SAD vraća pregovorima?
U ovakvoj situaciji mnogi posmatrači smatraju da istek roka ne znači nužno povratak ratu. Ako se Washington vrati borbama, suočit će se s Iranom koji je prošao iskustvo dugotrajnog rata, obnovio dio svoje vojne infrastrukture i zna da su SAD pod pritiskom kada je riječ o zalihama precizne municije i sredstvima protivzračne odbrane.
Prije nego što razmisli o povratku ratu, SAD bi trebao razmišljati o ponovnom popunjavanju svojih zaliha municije kako bi se pripremio za druge globalne prijetnje. Izvještaj CSIS-a o periodu od 1 do 4 godine potrebnom za obnovu zaliha na nivo prije rata naglašava značaj ovog pitanja.
Tom vojnom pritisku sada se pridružuju i politički problemi. Reuters/Ipsos anketa provedena krajem jula pokazala je da samo oko trećine Amerikanaca podržava nastavak rata s Iranom, dok većina smatra da Trump nije jasno objasnio ciljeve rata. Druga anketa, provedena početkom augusta, pokazala je da podrška iznosi samo 35 posto, dok je 58 posto ispitanika očekivalo pogoršanje cijena goriva.
Za Trumpovu administraciju, koja se suočava s izborima za Kongres na sredini mandata, ta matematika predstavlja ozbiljan problem. Rat koji je predstavljen kao kratak, ali se sada proteže mjesecima i prijeti da se pretvori u još jedan dugotrajni sukob iscrpljivanja, mogao bi imati mnogo veću političku cijenu za Bijelu kuću.
Stoga, ako rok za postizanje sporazuma istekne, najvjerovatniji scenarij nije nužno „trenutni rat“. Umjesto toga, odgovor Washingtona će vjerovatno uključivati pojačan pritisak, zveckanje oružjem, nove sankcije i paralelne napore iza kulisa kako bi se postigao novi sporazum.
Washington će vjerovatno koristiti vojne prijetnje kako bi od Teherana izvukao ustupke. Ali povratak u sveobuhvatni rat značio bi prihvatanje rizika daljeg iscrpljivanja raketnih zaliha, slabljenja kapaciteta protivzračne odbrane, rasta cijena energenata i jačanja domaćeg političkog pritiska.
Zbog toga, prema mišljenju mnogih analitičara, istek sadašnjeg roka između SAD-a i Irana može označiti početak nove faze pregovora, a ne nužno početak obnovljenog rata.
U takvim okolnostima diplomatija za SAD nije samo politička opcija, već može predstavljati izlaz iz skupog rata; rata koji bi, ukoliko se nastavi, mogao označiti neuspjeh američke agende, posebno u trenutku kada američka javnost nije zainteresovana za rat protiv Irana, a izbori za Kongres u novembru se brzo približavaju.
Ekskluzivno PISjournal
