PISjournal – Zapadna Azija i Sjeverna Afrika već dugo se smatraju ključnim žarištima sigurnosnih i vojnih procesa, a tokom historije ovaj prostor je bio poprište brojnih ratova i krvavih sukoba.
Takvo stanje priziva koncept sigurnosne dileme (security dilemma) koji naglašavaju realističke teorije međunarodnih odnosa. Nesumnjivo, jedan od ključnih aktera ove sigurnosne dileme u regionu bila je pojava ISIS-a. ISIS, ili prema terminologiji osnivača i pristalica „Islamska država Iraka i Šama“, u suštini je bio skup pripadnika Al-Kaide različitih nacionalnosti, čije su ideološke i operativne osnove postavljene 2003. godine od strane Abu Musaba al-Zarkavija kroz pismo upućeno Osami bin Ladenu, vođi Al-Kaide.
U tom pismu Zarkavi je naglašavao strateški značaj prisustva Al-Kaide u Iraku i Šamu, potrebu borbe protiv nevjernika (SAD i šiiti), te proglasio džihad na „zemlji rafidija“ (Irak) obaveznim, ističući da će stvarno bojno polje i konačna sudbina sukoba s nevjernicima biti određeni na prostoru Šama i njegove okoline.
Nakon relativnog uspjeha projekta ISIS-a u Siriji, tokom ljeta 2014. godine, sjeverni i zapadni dijelovi Iraka postali su nova arena njegovog širenja. Pod utjecajem faktora poput slabosti iračke vojske, dubokih društvenih i etničkih podjela, političkih sukoba unutar vladajuće elite i drugih okolnosti, oblasti poput Ninive, Salahuddina i Mosula pale su pod kontrolu ISIS-a. Također, podrška pojedinih regionalnih država, kao i SAD-a i zapadnih sila, imala je značajnu ulogu u jačanju i širenju ove terorističke organizacije.
Nacionalna sigurnost i nužnost suprotstavljanja terorizmu ISIS-a
S obzirom na duboke identitetske suprotnosti između Irana i ISIS-a, kao i razmjere katastrofa koje je ova grupa prouzrokovala u Iraku i Siriji, potreba za hitnim i odlučnim djelovanjem radi njenog obuzdavanja postajala je sve očitija. Od samog početka sirijske krize, a posebno tokom eskalacije sukoba u Iraku, Iran je bez oklijevanja i političkog kalkuliranja ušao u direktnu borbu protiv ISIS-a. Danas je jasno da bi, u slučaju da je Iran postupao poput drugih država i odgađao reakciju, prijetnja ISIS-a bila znatno ozbiljnija.
Nesporno je da se ime generala Kasema Sulejmanija, komandanta Kuds korpusa, nalazi na vrhu liste borbe protiv ISIS-a. On je u brojnim javnim istupima upozoravao regionalne vlade na opasnost koju predstavlja ISIS, otvoreno kritizirajući ulogu SAD-a u borbi protiv ove grupe, te razotkrivajući američke opstrukcije i odugovlačenja koja su, prema njegovim riječima, doprinijela padu Ramadija, glavnog grada provincije Anbar.
Realistički pristup i sigurnosna dilema
Među različitim teorijskim pristupima i paradigmama međunarodnih odnosa, realistički okvir pruža najprikladniju analizu razloga iranskog suprotstavljanja ISIS-u. Realizam je jedan od rijetkih teorijskih pravaca koji sigurnost i maksimizaciju nacionalnih interesa postavlja u središte analize, fokusirajući se na pitanja poput regionalne i međunarodne sigurnosti, nesigurnosti, opstanka, samopomoći (self-help) i autonomnog sticanja sigurnosti.
Realisti međunarodni sistem posmatraju kao arenu stalne borbe, u kojoj države, vođene logikom moći, nastoje maksimalizirati vlastite interese, dok su povjerenje i trajna saradnja marginalni. John Mearsheimer, osnivač ofanzivnog realizma, ističe da iako rat možda nije stalna karakteristika međunarodnog sistema, trajna i nemilosrdna sigurnosna konkurencija uvijek postoji, pri čemu je rat stalno moguć. U tom smislu, nesigurnost predstavlja normalno stanje međunarodnog sistema.
Ključni koncept za realiste jeste sigurnosna dilema, odnosno situacija u kojoj nastojanje jednog aktera da poveća vlastitu sigurnost neizbježno dovodi do smanjenja sigurnosti drugih aktera. Takva dinamika može izazvati tenzije, sukobe i, u krajnjoj liniji, rat. Upravljanje nesigurnošću podrazumijeva smanjenje nivoa prijetnji, povećanje kapaciteta aktera za suočavanje sa sigurnosnim izazovima i primjenu adekvatnih instrumenata, uključujući ofanzivne, defanzivne (odvraćanje) i koalicijske strategije.
Zaključna razmatranja
Uzimajući u obzir sve prethodno navedeno, jasno je da ISIS i Islamska Republika Iran imaju suprotstavljene pristupe u pogledu identiteta, ideoloških temelja, interesa i međusobnih prijetnji. ISIS se definirao kao identitetski projekt u prostoru Zapadne Azije i Sjeverne Afrike, s ciljem obnove halifata i islamske vlasti, stvarajući pritom izrazito nestabilno i nasilno sigurnosno okruženje.
U takvim okolnostima, Iran je bio primoran usvojiti realističnu, pragmatičnu sigurnosnu politiku, kombinirajući ofanzivne i defanzivne strategije te regionalnu koalicijsku saradnju u okviru doktrine nacionalne sigurnosti, s ciljem obuzdavanja, kontrole i konačnog poraza ISIS-a. Analiza djelovanja i strateških ciljeva ISIS-a pokazuje da je ova organizacija težila uspostavi vlasti i halifata na cjelokupnom prostoru islamskog svijeta.
Istovremeno, SAD i zapadne sile nastojale su preusmjeriti fokus ekstremističkih selefijskih grupa van svojih teritorija, instrumentalizirajući sektaške podjele i održavajući Zapadnu Aziju i Sjevernu Afriku u stanju hronične nestabilnosti, jer im takvo okruženje omogućava ostvarivanje maksimalnih interesa uz minimalne troškove. Budući da je sektaški sukob temeljni element selefizma, grupe poput ISIS-a indirektno su podržavale američke i zapadne interese.
Budući da ISIS nije poštovao političke, teritorijalne ni ideološke granice, njegov diskurs i djelovanje predstavljali su ozbiljnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti i strateškim interesima Irana. Ova prijetnja dovodila je u pitanje politički utjecaj i širenje diskursa Islamske revolucije, koji se afirmirao kao rezultat procesa Islamskog buđenja u Bliskom istoku i Sjevernoj Africi. Stoga je potreba za kombinacijom tvrdih i mekih instrumenata u borbi protiv ISIS-a postala ključni element iranske sigurnosne politike.
U tom kontekstu, uloga šehida Kasema Sulejmanija bila je jedinstvena i historijski presudna u ovoj strateškoj i diskurzivnoj konfrontaciji s ISIS-om.
Ekskluzivno PISjournal
