Osman Softić miru
Autor ovog teksta se bavi istraživanjem savremenih islamskih pokreta, međunarodnih odnosa, Bliskog istoka i islama u Jugoistočnoj Aziji.
PISjournal – Američki predsjednik Donald Trump, bez obzira na pokušaje diskreditacije njegove ličnosti zbog nediplomatskog ponašanja i kršenja općeprihvaćene prakse vođenja državnih poslova koja odudara od konvencionalnih normi pa i same logike, posebice zbog njegove problematične retorike glede Kanade, Meksika, Paname i Gaze, na vanjskopolitičkom planu, valja priznati, ozbiljan je u namjeri da okonča oružani sukob u Ukrajini i postigne mirovni sporazum između Ukrajine i Rusije.
Trump želi normalizaciju odnosa između Washingtona i Moskve a u planu je i dijalog s Vladimirom Putinom o uspostavljanju nove sigurnosne arhitekture u Evropi. Priliku za ozbiljan dijalog o ovoj globalno važnoj problematici o miru i sigurnosti ruska administracija u Kremlju čeka već skoro dvije decenije, još od dolaska na čelo Rusije Vladimira Putina, što su ruski lider i njegovi diplomati isticali više puta, na raznim međunarodnim forumima, ali su po tom pitanju bili sistematski i arogantno ignorirani od strane američkog liberalnog establišmenta i evropske admiminstracije u Briselu.
Blaži odnos prema Rusiji, donekle, imala je Njemačka za vrijeme Angele Merkel, ali smo nedavno imali priliku vidjeti da je i bivša njemačka konzervativna kancelarka, kojoj je Putin vjerovao, i sama bila uključena u konspiraciju u Minsku, za koji je priznala da je bio samo kupovina vremena kako bi Evropa i Amerika mogle naoružati i obučiti Ukrajinu za rat koji tinja još od 2014. i koji je intenziviran invazijom Rusije na Ukrajinu 2022. Rat u Ukrajini ima svoje brojne komplicirane uzroke oko kojih se posmatrači nikad neće moći usaglasiti jer se radi o nepomirljivim ideološkim pozicijama.
Trump i članovi njegove nove administracije i savjetnici svjesni su činjenice da je politika prethodne Bajdenove administracije prema Rusiji koju od samog početka najbolje simbolizira državni udar u Kijevu u kojem je svrgnut demokratski izabrani ali dakako proruski predsjednik Ukrajine Viktor Yanukovich, koji je orkestrirala Obamina administracija 2014. godine, a kojom su dominirali američki neokonzervativci, prije svega Victoria Nuland, nije postigla očekivane ciljeve. Takva politika pokazala se pogrešnom i štetnom po američke dugoročne ali i evropske interese a doprinijela je razaranju Ukrajine i gubicima ljudskih života na obje strane. Neki analitičari procjenjuju da je samo na ruskoj strani u protekle tri godine poginulo i ranjeno 900 hiljada vojnika. Gubici na ukrajinskoj strani su vjerovatno još veći, pogotovo među civilima, ali ukrajinski režim Volodimira Zelenskog krije podatke o stvarnom broju žrtava, što vjerovatno čini i Rusija, iz poznatih razloga.
Trump je svjestan da ako dozvoli da se dosadašnja politika pružanja bezuvjetne vojne podrške Ukrajini u posredničkom ratu između kolektivnog zapada i Rusije, prema Moskvi nastavi kao do sada, mogla bi nepovratno gurnuti Moskvu u zagrljaj Pekinga i cementirati strateške odnose dviju azijskih svjetskih sila i osnažiti njihov zajednički antagonizam prema Americi. To bi omogućilo Rusiji i Kini, koje nikad kroz povijest nisu bile bliže nego su to danas – štaviše, bile su neprijatelji ili u najmanju ruku rivali u vrijeme sovjestkog komunizma a vodile su i ratove za teritorij, da konsolidiraju zajedničku poziciju i kontrolu nad tzv. svjetskim otokom ili središtem euroazijskog kopna. Pozicija Rusije i Kine bila bi dodatno osnažena uključivanjem Irana u ovu trijadu. Priključenje Irana u strateški odnos sa Kinom i Rusijom nije tajna.
Iran je prije nekoliko Godina sa Kinom potpisao strateški sporazum na 25 godina koji predviđa velika kineska ulaganja u Iran u iznosu od više desetaka milijardi dolara dok bi Iran Kinu za uzvrat snabdjevao naftom i gasom. Postoje i tajne klauzule sporazuma koje se vjerovatno odnose na suradnju dvije države u domenu odbrane i sigurnosti, razmjene tehnologija i sl. Pred samu inauguraciju predsjednika Trumpa iranski predsjednik Masoud Pezeshkian je u Moskvi sa Vladimirom Putinom potpisao sporazum o strateškim odnosima Irana i Rusije, što također ima simbolični ali i stvarni značaj, iako ovaj sporazum ne treba precjenjivati, jer on ne sadrži obavezu uzajamne vojne odbrane, već samo garancije da u slučaju rata bilo koje od dvije države s trećom stranom, zemlja potpisnica sporazuma neće podržavati agresorsku stranu. Ipak, pomenuti sporazum omogućava razmjenu tehnologija i odbrambenu suradnju između Moskve i Tehrana. Iran, čije su zračne snage inferiorne u odnosu na regionalne rivale na Bliskom istoku (zbog ekonomskih sankcija koje traju 4 decenije) nada se da će od Moskve moći nabaviti moderne borbene avione četvrte generacije Sukhoi 35, pa i pete generacije, čime bi Iran u dogledno vrijeme mogao parirati svojim susjedima a pogotovo Izraelu.
Zbog nedostataka u ratnom zrakoplovstvu Iran je razvio asimetričnu doktrinu odbrane koja se temelji na kultiviranju mreže saveznika širom zapadne Azije (osovina otpora), sofisticiranim dronovima u čijoj proizvodnji Iran prednjači u svijetu, a posebno na balističkim raketama kratkog i srednjeg dometa, koje važe kao ofanzivno oružje čiji radijus operacija je preko 2000 kilometara, budući da se iranska odbrambena doktrina temelji na principu da je ofanzivna sposobnost najbolji vid odbrane. Stoga, dodatno prolongiranje rata u Ukrajini, i američki fokus na to ratište, sa stanovišta novih vladara u Washingtonu, znatno bi reduciralo šanse Washingtona da osigura svoj utjecaj na euroazijskom kontinentu, budući se epicentar političke, ekonomske i tehnološke moći rapidno pomjera sa zapada, iz Evrope, na istok Azije.
Većina zemalja Evropske unije želi nastavak rata u Ukrajini i vjeruje da Ukrajina može pobijediti Rusiju, da Ukrajina treba postati članica NATO-a. Zemlje EU-a u nastavku rata i vojne podrške Ukrajini vidi ljepilo i temelj ideološkog identiteta koji Evropu za sada još uvijek drži na okupu, a predsjednika Ukrajine Volodimira Zelenskog gotovo da uzdiže na pijedestal totema kojeg samo što ne obožava, dok istovremeno ruskog predsjednika Putina smatra ishodištem zla i inkarnacijom lucifera, novim Hitlerom, autokratom, imperijalistom i sl., iako evropske elite s Rusijom i danas licemjerno održavaju ekonomske odnose i trguju, uprkos sankcijama koje su i Washington i Brisel nametnuli Moskvi. Licemjerstvo evropske politike, plosebno njenih neizabranih birokrata u Briselu, koji su otuđeni od svojih naroda, ogleda se i u tome što se Evropa, sve vrijeme trajanja sukoba u Ukrajini od 2014., koji je poprimio ozbiljnije razmjere ruskom invazijom 2022., zgrožava pri bilo kakvoj pomisli da bi u Ukrajini trebalo ili moglo doći do uspostave mira, bez obzira što takva politika može uzrokovati globalni sukob sa kobnim posljedicima pa čak izazvati i nuklearni rat na tlu Evrope.
Trump je, očigledno, svjestan katastrofalnog neuspjeha politike liberalne hegemonije i globalizma koju je donedavno provodio Washington u nastojanju da proširi utjecaj NATO alijanse na Ukrajinu, kako bi okružio i blokirao Rusiju, u skladu sa politikom koju je SAD primjenjivala u toku tzv. hladnog rata sa bivšim Sovjetskim Savezom. Joe Biden je tvrdio da su američke politika i finansijske sankcije prepolovile ekonomiju Rusije u uvjerenju da će izazvati kolaps ruske ekonomije i dovesti do ‘promjene režima’ u Moskvi. To se, nije dogodilo. Na pogubnost te politike godinama ukazuju najozbiljniji eksperti i teoretičari međunarodnih odnosa. U tom je najenergičniji američki profesor John Mearsheimer, a nedavno je prvi put u Europskom parlamentu na tu temu govorio profesor Jeffrey Sachs, kritičar američke hegemonističke politike prema Rusiji i kritičar evropske politike koja u svemu slijedi Washington.
S obzirom da Trump na Kinu gleda kao na glavnog rivala Washingtona za globalni primat, on stoga želi preusmjeriti fokus američke vanjske politike i američke vojne resurse i potencijale premjestiti u Indo-pacifički region. Ova doktrina datira još od 2013., kad je Hillary Clinton, bivša državna sekretarka, prvi put najavila opredjeljenje Washingtona da napravi zaokret ka Aziji (Pivot to Asia). Trump zato želi što prije zaustaviti rat u Ukrajini, osloboditi američke resurse, uspostaviti normalne ili približno normalne, odnose sa Moskovom, zatim želi okončanje sukoba na Bliskom istoku gdje Amerika više nema vitalnih nacionalnih interesa, zbog kojih bi u tom regionu bila prisutna više nego je to neophodno.
Povlačenje američkih trupa sa Bliskog istoka ići će puno teže, jer Izrael, čiji lobi u Americi ima pretjerano veliki utjecaj na američki kongres, trudi se da Washington uvuče u rat sa Iranom, jer izraelski cionistički režim nema kapacitet da sam neutralizira iranski nuklearni program, za koji Iran tvrdi da nema namjeru proizvesti atomsko oružje.
Izrael još uvijek smatra da je Iran jedina ozbiljna prepreka na putu Izraela da uspostavi regionalnu hegemoniju u Zapadnoj Aziji, što Izrael sebi uzima za pravo kao samoproglašena sila u regiji koja posjeduje superiornu vojnu tehnologiju, posebno ratno zrakoplovstvo, a smatra se da Izrael ima između 90 i 200 nuklearnih bojevih glava raspoređenih za lanciranje sa zemlje, iz zraka i ispod morske površine (iz podmornica). Izrael nije potpisnica NPT sporazuma i nikad nije bio predmetom istrage Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA).
Iz Trumpove perspektive, nastavak američke podrške Ukrajini ne samo da je gubitak novca i opreme već i nesrazmjerna šteta koju Washington trpi u poređenju sa Evropom. Trump tvrdi da je Vašington uložio 350 milijardi dolara pomoći Ukrajini dok je Evropa izdvojila samo 50 milijardi dolara. Milijarde dolara pomoći nisu uspjele proizvesti značajne rezultate na ratištu. Također, ruska vojna sposobnost se nije urušila pod teretom sankcija i očekivanog ekonomskog kolapsa.
Rusija je povećala vojne proizvodne kapacitete a njena artiljerijska proizvodnja se utrostručila u odnosu na Ukrajinu. Trump želi okončati sukob jer uopće ne vjeruje da ga je Rusija sama započela 2014. Američki se predsjednik se suprotstavio planovima neokonzervativaca u Washingtonu koji žele održati američku hegemoniju nad Evropom i koji rat u Ukrajini koriste za vlastito profiterstvo. Zelensky se žalio kako njegova zemlja nikada nije primila pomoć za koju su američki kreatori politike tvrdili da je prebačena Ukrajini. Rekao je da je mnogo novca otišlo američkim korporacijama koje proizvode oružje koje se koristi u Ukrajini.
Trump svog prethodnika Bajdena smatra odgovornim za rat, optuživši ga da je tvrdeći kako će Ukrajina ući u NATO, izazvao rusku invaziju. Njegova želja, tvrdi Trump, da okonča propalu politiku, ne znači da je pacifista. Trump, naprosto, ima druge prioritete. Trumpova Kinu vidi kao glavnog američkog strateškog konkurenta na globalnom planu, u čemu se ne razlikuje od svog prethodnika. Također, on želi preuzeti kontrolu nad Panamskim kanalom kojim upravlja Kina, što je sa stanovišta Monroove doktrine iz 1823. nedopustivo u američkom dvorištu.
Trumpova administracija želi preuzeti i kontrolu nad dragocjenim i rijetkim mineralnim resursima (rare earth minerals) na istoku Ukrajine i na Grenlandu i Kanadi, kako bi povećala svoje kapacitete u proizvodnji najnovijih tehnologija, micro čipova za umjetnu inteligenciju i električna vozila ali i za vojnu proizvodnju. Trumpova administracija je također ponudila prodaju borbenih aviona F-35 Indiji. Dugogodišnja je strategija Sjedinjenih Država da vojno ojača Indiju kao protutežu Kini. To se uklapa u doktrinu prenosa resursa iz Evrope u Indo-Pacifik. Trump stoga od Evrope insistira da poveća izdvajanja na odbranu sa 2,5 posto BDP-a na 5 posto, prijeteći da će SAD povući iz NATO-a. Kao odgovor, evropski lideri, uključujući novog njemačkog kancelara Merza, poduzeli su inicijativu za pokretanje vlastitog evropskog sigurnosnog sistema.
Trump će pokušati intenzivirati američko-kinesko nadmetanje (security competition) za globalnu nadmoć. U tom dogoročnom sigurnosnom i ekonomskom natjecanju Washingtona i Pekinga, Washington se nada ruskoj neutralnosti, u znak zahvalnosti Washingtonu za napore da koje ulaže vršeći pritisak na Ukrajinu i Evropu da se okonča sukob u Ukrajini i garantira da Ukrajina neće postati članica NATO-a, čime bi bila uklonjena potencijalna prijetnja NATO-a Rusiji. Ipak, niko sa sigurnošću ne može tvrditi da će Moskva žrtvovati svoje tzv. neograničeno prijateljstvo s Kinom radi američkih strateških interesa. Ali, budući da ovakav scenarij pruža mogućnost Rusiji da se pozicionira kao ozbiljna velika sila (da povratni nekadašnji prestižni status kao nasljednica SSSR-a za kojim Putin teži već više od deceniju), i da dugoročno djeluje kao balansirajuća sila između SAD-a i Kine, u nekom novom bipolarno-multipolarnom svijetu. Indija, koja ljubomorno čuva svoju stratešku autonomiju ali koja se proteklih godina približila Americi, mogla bi, pored Moskve, imati sličnu, balanasirajuću poziciju.
U zaključku, korisno je podsjetiti se na ono što je o problematici o kojoj govorimo nedavno kazao George Friedman, jedan od najozbiljnijih suvremenih američkih geopolitičkih analitičara. Friedman je pokušao objasniti, iako, kako je rekao, nije glasao za Trumpa, zašto američki predsjednik povlači poteze koje povlači i zašto odjedanput Amerika želi mir u Ukrajini i normalizaciju odnosa sa Rusijom.
Zato što je to neophodno i jedino u ovom trenutku moguće i nužno. Friedman se ne slaže sa kritikama na račun Trumpa kako je američki predsjednik glup ili blesav i kako djeluje iracionalno. Naprotiv, Trump je itekako pametan, sposoban lider i odlično razumije međunarodne odnose i posebno trenutak u kojem se svijet nalazi. Biti dva puta izabran na čelo Amerike, kontrolirati oba doma američkog kongresa, to može samo izuzetno inteligentan i pametan političar, tvrdi Friedman. Stoga se čudi kako je moguće da Britanci ili Evropljani govore “šta se to zaboga dogodilo našim američkim prijateljima, zašto sada gledaju na svijet drugačije”.
Friedman zapravo vjeruje da SAD uopće ne vide svijet drugačije. Svijet se promjenio i SAD to samo primjećuju. Moć se promijenila u svijetu i Sjedinjene Države traže drugačiju ulogu u svijetu za sebe. Nije Donald Trump taj koji je poremetio svijet. On je došao na predsjedničku poziciju u momentu kada se u svijetu moć pomjerila a odnos snaga promijenio. Za Friedmana, Ukrajina u globalnim odnosima za američke interese nije toliko važna. On ukrajinski rat posmatra kao jedan ples, balet, koji se odigrao, nakon kojeg slijedi novi čin. Po Friedmanu, Evropljani žele da budu vojno uz Ukrajinu ali ne žele da podnesu žrtve. Uputio je žestoke ali utemeljene kritike na račun Evrope kad je rekao kako su zapadne političke elite bile neograničeno posvećene “poslijeratnom poredku”, NATO-u, Evropskoj uniji i koncepcijama o tome kako svijet jedino može i mora da funkcionira.
Zato su danas evropske liberalne elite zbunjene. Novi, Trumpov pristup međunarodnim odnosima im se čini odbojnim. Evropske elite ne mogu prihvatiti činjenicu da one zemlje koje su deceniju ranije bile važne danas više nisu toliko relevantne, bez obzira na ideologiju liberalizma kojoj tvrde da su privržene. Rusija je bila prijetnja Evropi u vrijeme Sovjetskog Saveza ali ona to nije danas. Rusija je prestala biti prijetnja Evropi nakon što je okončan hladni rat. Sa stanovišta stratega koji kreiraju Trumpovu vanjsku politiku, Rusija je izgubila rat u Ukrajini zato što nije uspjela osvojiti više od 20 posto njene teritorije. Rusija je upala je u ćorsokak. Nije mogla zauzeti ili pregaziti Ukrajinu. Naravno, to ne znači da je Ukrajina pobjedila. Sjedinjene Države su toga svjesne.
S druge strane, liberalna Evropa toga nije svijesna, pogotovo Velika Britanija koja još uvijek svoje građane plaši kako će Rusija pregaziti Evropu a bila je nemoćna da zauzme Ukrajinu, što je obični nonsens. Nakon tri godine krvavog rata u Ukrajini Amerikanci su shvatili da Rusija više ne predstavlja vojnu prijetnju Evropi i zapadu. Stoga, Washington želi da razgovara s Putinom. Trump želi da s Rusijom postigne dogovor o miru i da normalizira odnose s Rusijom.
Evropa, na žalost, nije bila kadra da sagleda ovu realnost. Evropa na Rusiju još uvijek gleda kroz prizmu hladnoga rata. NATO je stvoren nakon drugog svjetskog rata i to iz jednog razloga, zato jer je komunistički Sovjetski Savez predstavljao ideološku i stvarnu vojnu prijetnju zapadu. Ali, nakon što je Rusija u Ukrajini tokom protekle tri godine demonstrirala da nije vojna prijetnja, stoga NATO postaje irelevantan, barem sa stanovišta razloga zbog kojih je osnovan. Zamisao o tome kako je Rusija neka trajna, fiksirana, nepromjenjiva figura (prijetnja) više naprosto ne drži vodu. Upravo iz tog razloga američka percepcija svijeta se promjenila – promjenila se američka percepcija Rusije kao prijetnje.
Ali, evropska percepcija svijeta se još nije promijenila. Evropljani još uvijek nisu shvatili da je nekadašnja ruska prijetnja, da je hladni rat završen. Po Friedmanu, hladni rat je upravo završen i završen je u Ukrajini! To je razlika u percepciji prijetnje između Amerike i Rusije, barem sa tačke gledišta nove američke administracije. Američki stratezi, realisti (to se ne bi moglo reći za neokonzervativce i liberalne internacionaliste čiji je smisao egzistencije izmišljanje nepostojećih prijetnji i neperijatelja koje treba uništiti), uvjereni su da je u Ukrajini Rusija demonstriarala limite svojih vojnih mogućnosti.
Ali, mentalni sklop i koncepcije koje su nastale na bazi hladnoratovske svijesti još uvijek dominiraju umovima evropskih liberalnih elita. Te koncepcije su danas zastarjele, no, one će potrajati još neko vrijeme dok se taj način rezoniranja ne promjeni. Trump je, smatra Friedman, odlično shvatio realnost. Stoga on želi da uspostavi novi i stabilan svjetski poredak u kojem Rusija i Sjedinjene Američke Države više neće biti neprijatelji ili rivali, već partneri. Prema tome, sve priče, optužbe ili vicevi na račun Trumpa kako je on ruski agent ili Putinova pudlica, a koje šire neupućeni ili tendenciozni nostalgičari za geopolitičkim koncepcijama iz hladnog rata, ratnohuškači, ignoratne neznalice ili profiteri i psi rata, kojim je stalo da se ubijanje u Ukrajini nastavi, zapravo su taoci prevaziđenog geopolitičkog razmišljanja.
Kishore Mahbubani, vodeći singapurski geopolitički ekspert, naučnik i diplomat, bivši predsjednik Vijeća sigurnosti UN-a, nedavno je, komentirajući nemilosrdnost geopolitike, oštro kritizirao rukovodstvo Evropske unije zbog njihovog naivnog i neozbiljnog ponašanja i nerazumljive pretjerane servilnosti koje su evropski lideri bezuvjetno pokazavili prema američkim, zanemarujući pritom vlastite interese. Mahbubani je rukovodioce institucija Evrope nazvao geopolitički nekompetentnim jer nisu na vrijeme predvidjeli da će Amerika, kad dođe mak na konac, uvijek gledati da zaštiti svoje vlastite interese a ne interese Evrope, bez obzira na nivo lojalnosti koje su Evropljani iskazivali prema Washingtonu.
Mahbubani smatra da su Evropljani koji žive uz Rusiju i pored koje će živjeti još hiljadu godina, morali biti geopolitički svjesniji i nisu se smjeli ekskluzivno oslanjati u pogledu sigirnosti samo na SAD, umjesto da su prihvatili ruske argumente da i Rusija ima određene sigurnosne interese koje je Evropa trebala poštovati. Mahbubani je sugerirao tri važne stvari koje bi Evropa mogla usvojiti, čime bi dokazala da je ozbiljan geopolitički igrač. Zemlje EU-a sum ogle signalizirati da će napustiti NATO-a, iako takva prijetnja ne mora biti realizirana, trebaju inicirati ozbiljan dijalog sa Rusijom o novoj sigurnosnoj arhitekturi u Evropi i kreiranje nove strategije i razmatranja ozbiljne strateške suradnje sa Kinom.
Na taj način, smatra Mahbubani, Evropska unija bi pokazala da je sposobna i spremna biti strateški neovisna o Washingtonu. Mahbubani nam otvara oči da bolje razumijemo zašto suvremena Evropa koja je nekad bila epicentar globalnog geostrateškog razmišljanja i koja je dala neke od najvećih svjetskih geopolitičkih stratega i državnika danas nije kadra, ili voljna, razumjeti imperativ Washingtona za uspostavom mira u Ukrajini i dobre odnose sa Moskvom. To nas navodi na zaključak da je Evropa ekonomski gigant, strateški vazal i geopolitički patuljak.
miru miru miru miru miru miru miru miru miru miru miru miru miru miru miru miru miru miru miru miru
Ekskluzivno PISjournal
