PISjournal – S obzirom na to da napetosti između Irana i Azerbajdžana vrtoglavo rastu, uobičajeni osumnjičeni u Washingtonu snažno podržavaju Baku i pozivaju američku vladu da učini isto. Jedan od glavnih navijača Bakua u Washingtonu, Michael Doran iz Instituta Hudson, otišao je korak dalje objavivši sliku azerbejdžanskog autokratskog predsjednika Ilhama Alijeva kako pozira pored bespilotne letjelice izraelske proizvodnje, navodno na iranskoj granici, kao primjer Bidenovoj administraciji o tome kako se “nositi s Iranom”.
Eldar Mamedov
Još jedan stručnjak, Luke Coffey iz Fondacije Heritage, sastavio je čitav dokument koji poziva američku vladu da Azerbejdžanu pruži pažnju kao bedemu protiv iranskog utjecaja.
Međutim, takvo povlađivanje Bakuu nije ograničeno samo na istraživačke centre. Američki ambasador u Azerbejdžanu, Lee Litzenberger, pohvalio je azerbejdžanski “duh tolerancije” ukazujući na “koegzistenciju sinagoga i džamija” u jednom azerbejdžanskom selu s većinskim Jevrejima.
Ambasador je, naravno, zanemario neugodne istine koje probijaju ovu naraciju o toleranciji, poput anti-jermenskog govora mržnje koji sponzorira država i uništavanja armenskog naslijeđa u zemlji. Štaviše, ako je suživot džamija i sinagoga mjerilo tolerancije, ambasador bi mogao ukazati i na susjedni Iran, gdje mnoge sinagoge i crkve funkcioniraju bez problema uz džamije. Međutim, usred tenzija s Iranom, njegova poruka je izgleda imala namjeru ponuditi moralni podsticaj Azerbejdžanu, naglašavajući kvalitete, poput tolerancije, koje Iran, zaključivanjem, ne posjeduje.
Međutim, izgleda da nije u interesu Sjedinjenih Država da stanu na stranu Azerbejdžana u njegovom tekućem sukobu s Iranom.
Azerbejdžan nije formalni saveznik SAD-a. Washington se nije obavezao na njegovu odbranu, niti je Azerbejdžan kandidat za ulazak u NATO. A Azerbejdžan je daleko od besprijekornog u raspletu krize.
Nakon što je četvrt stoljeća uspješno oslobađao teritorije pod jermenskom okupacijom, predsjednik Alijev je umjesto postavljanja osnova za pomirenje povećao iredentističke zahtjeve na teritoriji same Armenije, uključujući i njen glavni grad Erevan.
Trilateralna izjava Rusije, Armenije i Azerbejdžana posredstvom Moskve iz novembra 2020. godine o okončanju neprijateljstava predviđa deblokadu transportnih komunikacija između azerbejdžanskog kopna i njegove eksklave u Nakhichevanu uspostavljajući kopneni koridor, preko Armenije, sve do Turske. Baku je, međutim, potkopao izglede da se to dogodi tvrdeći da je pojas armenske zemlje kroz koji je ovaj koridor trebao biti uspostavljen kao njegova “zemlja predaka”, izazivajući strah od njenog pripajanja. Takvi strahovi nisu uobičajeni samo u Armeniji, već i u Iranu, jer bi je aneksija lišila armenske granice i uspostavila „turski pojas“ na njenim sjevernim granicama.
Ovome treba dodati i otvoreno razmetanje Bakua o svom “strateškom odnosu” s Izraelom – iranskim neprijateljem – i Turskom, svojim regionalnim rivalom. Azerbejdžan ima dugogodišnju vezu s Izraelom. Međutim, prethodnih godina, imajući u vidu zamjeranje Teherana, Baku je pazio da ne naljuti svog južnog susjeda. Pobjeda u ratu u Karabahu, međutim, uz pomoć bespilotnih letjelica izraelske proizvodnje, ohrabrila je Baku da se više hvali svojim vezama s Jerusalemom, projicirajući novi osjećaj neranjivosti prema Teheranu.
Iran sumnja, vjerovatno s dobrim razlogom, da je Azerbejdžan postao baza za izraelske obavještajne operacije protiv njega. Baku je, također, finansirao “učenjake” iz Washingtona koji su promovirali raspad Irana, otcjepljujući njegove sjeverne provincije, pretežno naseljene Azerbejdžancima, od Irana. A Azerbejdžan je, također, uznemiravao i hapsio iranske vozače kamiona koji su dostavljali robu u regiju Nagorno-Karabah.
Ne može se očekivati da će se od neke zemlje pasivno promatrati takve neprijateljske radnje koje utječu na njene nacionalne interese. Iran je smatrao da njegovo izražavanje podrške teritorijalnom integritetu Azerbejdžana, nije bilo cijenjeno. Dakle, kada je Iran pokrenuo velike vojne vježbe u blizini azerbejdžanske granice, to je bila potpuno predvidljiva reakcija na ono što im je izgledalo kao da Baku zanemaruje svoje osnovne brige.
Iako se Sjedinjenim Državama možda ne sviđa iranski režim, one nemaju nikakvu obavezu nagraditi bezobzirnu politiku Azerbejdžana.
Vrsta režima u Bakuu je još jedan razlog zašto Washington ne bi trebao ponuditi podršku u ovom sukobu. Azerbejdžan se dosljedno nalazi na dnu međunarodne ljestvice po političkim slobodama, građanskim pravima i korupciji. Freedom House, npr., ocjenjuje ga kao “neslobodan”, napominje da je korupcija u porastu i da je politička opozicija oslabljena godinama progona. Human Rights Watch se slaže da vlada “nastavlja žestoko suzbijati kritičare i sve glasove protiv nje”. Također je objavio detaljan izvještaj o zlostavljanju, okrutnom postupanju i mučenju koje su azerbejdžanske snage vršile nad jermenskim ratnim zarobljenicima.
Bidenova administracija je borbu protiv globalne korupcije stavila kao jedan od svojih prioriteta. Po tom pitanju Azerbejdžan, također, djeluje loše. Nalazi se na 129 od 180 mjesta u globalnom indeksu percepcije korupcije. Njegov predsjednik i saradnici obilježje su velikih međunarodnih korupcijskih skandala, poput onih otkrivenih u Panamskim dokumentima, a u novije vrijeme i u Pandorinim dokumentima.
Štaviše, iako se azerbejdžanske diplomate i lobisti u Washingtonu trude da zemlju prikažu kao stalnog saveznika Zapada, stvarnost je drugačija. Alijev je u Azerbejdžanu okončao prisustvo svih velikih američkih organizacija kao što su Radio Liberty kojeg finansira Kongres SAD-a, Odbor za međunarodna istraživanja i razmjene, Međunarodni republikanski institut, Nacionalni demokratski institut i Institut za otvoreno društvo koje finansira Soroš.
Mediji povezani s vladom redovno podižu antiameričke teorije zavjere – u posljednje vrijeme upozoravaju azerbejdžansku javnost na neke zle planove u Washingtonu o napadu na Azerbejdžan. Alijev je u međuvremenu uspostavio bliske odnose s Vladimirom Putinom, zasnovane, između ostalog, na zajedničkoj nesklonosti prema dubljem miješanju Zapada u Kavkaz.
Američka vlada trebala bi se oduprijeti pozivima jastrebova da se uplete u sukob u kojem nema vitalni interes u pitanju, a još manje u ime režima koji je toliko suprotan američkim vrijednostima i interesima. Uprkos naporima lobiranja azerbejdžanskih saveznika u Washingtonu, Kongres bi također trebao ustrajno izbjegavati svaku akciju koja bi dodatno potaknula sukob na Južnom Kavkazu.
Stavovi izraženi u članku pripadaju autoru i ne odražavaju uredničku politiku PISjournala.
