Elijah J. Magnier Omiljeno
Autor je ratni dopisnik i analitičar sa višedecenijskim iskustvom izvještavanja sa Bliskog istoka.
PISjournal – Sjedinjene Američke Države objavile su da se spremaju uvesti nove sankcije Islamskoj Republici Iran zbog takozvanih “kršenja ljudskih prava”.
Kanadska ministrica vanjskih poslova Melanie Joly najavila je da će uvesti nove sankcije protiv 25 pojedinaca i devet entiteta u Iranu zbog, kako je nazvala, “represivnih mjera i kršenja ljudskih prava i međunarodnog prava”.
Je li riječ zaista o ljudskim pravima ili činjenici da se Iran opire zapadnoj hegemoniji?
Godine 1979. pobjeda Islamske revolucije označila je kraj uplitanja Zapada u Iran. Od tada su Sjedinjene Države uvele talase sankcija iranskim vladinim institucijama, finansijskim sistemima, pojedincima, centralnim bankama i brodarskim kompanijama.
Washington nije pravio razliku između onoga što klasificira kao “umjerene” ili “ekstremističke” vlade. Jednako ih je tretirala jer su odbijali da se pokore američkoj hegemoniji.
Tokom protekle 43 godine Iranu su putem direktnih i indirektnih kanala davane različite zapadne ponude da napusti palestinsku stvar, da se odrekne neprijateljstva prema izraelskom režimu i općenito prekine podršku potlačenim, slabim i ranjivim širom svijeta.
Zauzvrat, SAD bi osigurale da Iran i dalje bude saveznik Zapada i da kontroliše Bliski istok, kao što je bio slučaj sa iranskim šahom, koji je nazvan američkim “policajcem Bliskog istoka”.
Islamska Republika je odbacila sve takve ponude, predala izraelsko diplomatsko predstavništvo u Teheranu Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji i dala ime Palestina ulici u kojoj se nalazi ambasada (Palestinska ulica br. 347) u glavnom gradu Irana.
Tokom godina, neke iranske vlade, najnovija pod Hassanom Rouhanijem, vjerovale su da bi SAD ili Evropa željele pune komercijalne, ekonomske i diplomatske odnose s Teheranom.
Tako su pokrenuti nuklearni pregovori koji su kulminirali sporazumom iz 2015. godine. Međutim, njegove uslove nikada nije u potpunosti poštovala Obamina administracija (koja ga je potpisala), niti Evropa, koja je povukla podršku Irana odmah nakon što je Donald Trump raskinuo sporazum 2018. godine.
Iran je jedina zemlja na Bliskom istoku koja nije pristala na hegemoniju SAD-a čak ni kada su Rusija i Kina priznale američku dominaciju od 1991. do 2015. godine kada je Moskva bila uključena u sirijski rat. Iran je bio jedina “pobunjena” zemlja u Aziji i na Bliskom istoku, koja je izazvala tzv. najveću i najmoćniju naciju svijeta.
Vođa Islamske revolucije, ajatollah sejjid Ali Hamenei, uvijek je pokazivao svoje duboko razumijevanje nekonstruktivnog ponašanja Zapada prema Iranu i naglašavao da je naučio ključnu lekciju: Amerika neće spavati sve dok je Iran jak, a Izrael ga se boji.
Ajatollah Hamenei nikada nije vjerovao da bi “demokratski” američki predsjednik bio bolji od “republikanskog” jer je američka duboka država nepromjenjiva. Neprijateljstvo SAD-a prema Iranu prenosi se s jedne američke administracije na drugu.
Neki pogrešno misle da unutar američke administracije postoje takozvani “proiranski” zvaničnici, kao što je Robert Malley, specijalni izaslanik za nuklearne pregovore.
Naprotiv, postoji oštar trend prema Iranu, koji se ne modifikuje već pojačava. Kada je Rusija prkosila globalnom unilateralizmu i najavila da će “stati uz Iran i Kinu pred američkom hegemonijom”, ovaj trend je bio naglašen.
Pod vladom aktualnog predsjednika sejjida Ibrahima Raisija, Iran je odlučio usvojiti “ekonomiju otpora” i skrenuti trgovinu i ekonomski razvoj sa Zapada (koji predstavlja samo 11 posto svjetske populacije) prema dvije trećine svijeta.
Ponašanje Evrope je dokazalo njenu nespremnost da se odvoji od hegemonije SAD, gdje su evropski lideri stvorili značajan jaz između svojih odluka i zadovoljavanja potreba svog stanovništva. omiljeno omiljeno omiljeno omiljeno omiljeno omiljeno omiljeno omiljeno omiljeno
Odluke koje donosi većina evropskih nacija su nespojive sa blagostanjem evropskog stanovništva, podstičući nedostatak domaćih energenata, povećanje cijena osnovnih potrepština i ozbiljnu inflaciju zbog bojkota isporuke ruskog gasa (a uskoro i nafte).
Evropa vjeruje da su njeni problemi svjetski problemi i da svjetski problemi nisu njeni problemi. Ova teorija je zasnovana na kolonijalnom pristupu koji je djelovao prije nekoliko stoljeća protiv slabije populacije, ali danas više ne vrijedi.
Dakle, ljutnja prema Iranu je zbog njegovog otpora endemskom zapadnom kolonijalizmu i zato što je odlučio da izgradi svoju ekonomiju i odbranu daleko od zapadne zavisnosti.
Iz tog razloga, nuklearni sporazum više nije glavni prioritet Teherana, a da se od njega ne mora odustati. Međutim, spreman je da mu se vrati ako to ne utiče na nacionalnu bezbjednost Irana.
Na kraju, Washington je shvatio o čemu je riječ i da je daleko od uspješnog prisiljavanja Irana na svoje potčinjavanje. Iz tog razloga, Washington se okreće svojoj omiljenoj taktici, mašući “ljudskim pravima” i “demokratijom” kao izgovorom za uvođenje daljnjih sankcija Iranu.
U otvorenom pismu koje je Trumpov državni sekretar Rex Tillerson primio u februaru 2018. navodi se da “Amerika ne koristi kršenje ljudskih prava protiv svojih saveznika, već protiv svojih neprijatelja kao što su Iran, Kina, Kuba, Rusija i Sjeverna Koreja”.
Štaviše, pred američkim Kongresom, senator Christopher Murphy je priznao da je njegova zemlja “dala propusnicu kršenju ljudskih prava svojih saveznika u zamjenu za kontinuirano snabdijevanje energijom za interese Sjedinjenih Američkih Država”.
Dakle, narativ o “ljudskim pravima” ima drugačije značenje kada se selektivno koristi od strane SAD: umjesto toga postaje sinonim za “promjenu režima” i “revoluciju u boji” kada se dotična zemlja ne predaje ili podlegne američkim zahtjevima i politici.
Kao i nedavni događaji u Iranu, manifestacije postaju “nemiri”,ubijanjem policijskih službenika , paljenjem kola hitne pomoći i uništavanjem javne i privatne imovine. Ipak, u populaciji od 85 miliona, zdravo je imati političku opoziciju i kritike protiv vladine politike ili prakse. To je sistem demokratije Islamske Republike Iran. Zapada Zapada
Međutim, u Iranu se manifestacije ne tretiraju kao francuski demonstranti “Gilets Jaunes”, kada je policijska reakcija bila daleko iznad svakog nivoa prihvatljivog u zapadnoj demokratiji. Ili čak u SAD gdje je najmanje 1049 civila ubijeno u policijskim stanicama u prošloj godini.
Manifestacije koje se dešavaju u Iranu posebno se primaju raširenih ruku od strane mejnstrim medija, pod uticajem zapadnih lidera, kako bi se ljutita reakcija grupe ljudi izokrenula u „volju stanovništva (u stvari, to je volja SAD) da se promijeni sadašnji režim.”
Ovo nije prvi put da se Iran suočava sa američkom manipulacijom iranskih uličnih protesta, a sigurno neće biti ni posljednji. Stoga je jasno da će se neprijateljstvo SAD prema Iranu nastaviti sve dok se globalna dominacija Washingtona ne okonča. Ovaj proces je vidljivo počeo u Ukrajini.
Štaviše, čak ni nedavna razmjena zarobljenika između SAD-a i Irana nema nikakve veze sa zbližavanjem dvije zemlje. Umjesto toga, to je bio uspjeh za iransku diplomatiju, koja je prihvatila ponudu SAD-a da razmijeni zarobljenike i povrati svoj ukradeni novac koji su držale zemlje (Južna Koreja i druge), koje su podlegle jednostranim i nezakonitim američkim sankcijama.
SAD i njihovi saveznici nisu shvatili da je iranska ideologija dosljedna i čvrsta. Takođe se ne radi o velu ili ženskim pravima. Šta god da učini, SAD su očigledno nemoćne da slome iransku volju i primoraju Iran na koljena: ali se ne očekuje da će prestati pokušavati.
Ekskluzivno PISjournal
