STEPHEN M. WALT
U svojoj posljednjoj kolumni opisao sam kako Trumpov pristup Bliskom Istoku, a posebno Iranu ima obilježja „moždane smrti“. Konkretno, naglasio sam da administracija nema stvarnu strategiju – ako pod tim pojmom podrazumijevamo skup jasnih ciljeva, u kombinaciji s koherentnim planom djelovanja za njihovo postizanje, koji uzima u obzir očekivane reakcije drugih.
Umjesto toga, imamo brutalno naetanje sile, odvojeno od jasnih ciljeva i provedeno od strane neznalice s lošom kontrolom nagona. Nakon gotovo tri godine na vlasti, predsjednik Donald Trump uspio je povećati rizik od rata, potaknuti Iran na postupno ponovno pokretanje svog nuklearnog programa, provocirati Irak da traži od Sjedinjenih Država da se pripreme za odlazak, stvoriti ozbiljne sumnje u procjene i pouzdanost SAD-a, alarmirati saveznike u Europi, te učiniti da Rusija i Kina izgledaju kao hramovi reda i mudrosti. Trumpova administracija jasno je dala do znanja da smatra da je ubojstvo stranih dužnosnika legitimno sredstvo vanjske politike i da ratne zločince treba slaviti, što je potez koji će zlovoljne vlade vjerojatno pozdraviti i oponašati.
Nažalost, ova strateška kratkovidnost nadilazi Bliski Istok.
Uzmimo za primjer daleko važnije pitanje Kine. Trumpova administracija s pravom priznaje da je Kina jedini mogući ravnopravni konkurent s kojim će Sjedinjene Države vjerojatno biti suočene dugi niz desetljeća. A to nije baš neko mudro slovo. Razumni ljudi mogu disakutirati o amplitudi kineskog izazova, ali samo slijepa osoba mogla bi previdjeti zabrinjavajuće posljedice rasta Kine.
Ako razmišljate strateški, započet ćete tražiti načine da ograničite kineski utjecaj po najmanjoj cijeni i riziku za same SAD-a. Shvaćate da Sjedinjene Države ne mogu zaustaviti ili preokrenuti kineski ekonomski rast (svakako ne bez da naštete sebi), ali naporno ćete raditi na tome da što više zemalja ostane na vašoj strani oko pitanja koja su važna, uključujući naprednu tehnologiju. U stvari, ozbiljno biste pokušali spriječiti Kinu da postigne dominantan položaj u potencijalno game changing tehnologijama poput kvantnog računanja i umjetne inteligencije. Bili biste laserskom preciznošću fokusirani na održavanje solidne diplomatske pozicioniranosti u Aziji, a s vremenom biste tražili načine kako da zavadite Kinu i Rusiju. I trudili biste se da se ne zaokupljate sekundarnim pitanjima i gubite vrijeme, pažnju, politički kapital ili resurse na njih.
Što su, umjesto toga, učinile Sjedinjene Države?
Za početak, Trump se odrekao Transpacifičkog partnerstva, što je bio šamar u lice jedanaest azijsko-pacifičkih zemalja koje su naporno radile na postizanju sporazuma koji će im pružiti neke skromne ekonomske koristi i držati ih usko povezanima s američkom ekonomijom. Tada je Trump pokrenuo vlastiti trgovinski rat s Kinom. No umjesto postrojavanja s drugim ključnim ekonomskim silama, prijetio je ili vodio trgovinske ratove s većinom njih. Umjesto da joj suprotstave ujedinjeni front, Sjedinjene Države su se više ili manje same suočile s Kinom, sa znatno smanjenim utjecajem. Predvidiv rezultat: trgovinski kompromis za čuvanje obraza, bez napretka u stvarnim spornim stvarima oko Pekinga.
Zatim je Trump započeo svoj reality show sa Sjevernom Korejom: isprva je prijetio “vatrom i bijesom”, a onda su ga zbunjivala prazna obećanja Kim Jong Un-a na njihovom početnom sastanku. Rezultat: nema proboja američkih odnosa sa Sjevernom Korejom, nema zaustavljanja korejskog nuklearnog programa i, širom Azije, opada povjerenje u kredibilnost SAD-a.
U međuvremenu, Trump je većinu posljednje tri godine proveo bespoštedno vrijeđajući ključne američke saveznike u Europi i prijeteći da će izvući zemlju iz NATO-a. Iznenađenje, iznenađenje: Kad su američki dužnosnici tada pokušali uvjeriti američke saveznike da ne kupuju kinesku tehnologiju – a posebice Huawei 5G digitalnu opremu – dobili su otkaz od vlada koje sada nisu bile raspoložene da Trumpu učine bilo kakvu uslugu. Kineski diplomati, nastojeći sačuvati položaj Huaweija, brzo su iskoristili Trumpove opetovane greške, poručivši europskim dužnosnicima da su više predani multilateralnosti i tehnološkoj otvorenosti od Sjedinjenih Država te istaknuli svoju potporu pariškom klimatskom sporazumu (još jedan dogovor koji je Trump bezumno napustio). Prema Julianne Smith iz Njemačkog fonda Marshall u Sjedinjenim Državama: „Kinezi su hrabro počeli tvrditi da Kina s Europom dijeli više zajedničkih vrijednosti, nego Sjedinjene Države. [Oni također često podsjećaju europsku publiku da Kina, za razliku od Sjedinjenih Država, vjeruje u klimatske promjene i multilateralizam, što je posebno snažna poruka u zemlji poput Njemačke. ”
Sada razmislite o ovome: U trenutku kada je američki State Department u slobodnom padu, Kina povećava svoju igru. Kina sada ima više veleposlanstava, konzulata i drugih diplomatskih ureda od Sjedinjenih Država i to u doba u kojem bi se buduće svrstavanje brojnih važnih zemalja moglo naći na sonu. Prema bivšem američkom zamjeniku državnog tajnika Williamu Burnsu: “Ušli smo u razdoblje u kojem je diplomacija važnija nego ikad prije, na intenzivno konkurentnom međunarodnom okruženju. … Kina to shvaća i ubrzano širi svoje diplomatske kapacitete. Nasuprot tome, čini se da SAD namjerava izvršiti jednostrano diplomatskog razoružanja. “Kao što sam već napomenuo, svaka nada za uravnoteženje Kine u Aziji zahtijeva da Sjedinjene Države sačuvaju čvrste veze s nespretnom koalicijom azijskih država, a to će zahtijevati učenu, sofisticiranu, strpljivu i predanu diplomaciju, kredibilnu bar koliko je to i američka vojna sila.
I na kraju, umjesto da provodi odmjereni i postupni odmak od Bliskog Istoka i da se vrati pristupu baziranom na ravnoteži moći koji su Sjedinjene Države uspješno koristile od Drugog svjetskog rata do kraja hladnog rata, Trump je dozvolio lokalnim državama-klijentima, bogatim donatorima i savjetnicima-jastrebovima da ga uvuku u besmisleni sukob s Iranom. Možete zamisliti poznate smiješke gurua vanjske poltiike u Pekingu dok posmatraju kako se SAD zaglibljuju u još jednom blatu koje su sami napravili.
