PISjournal – Rat je, kako je rekao Carl von Clausewitz, „nastavak politike drugim sredstvima“. Ali u svakom ratu dolazimo do tačke kada druga sredstva (diplomatija) zamjenjuju vojna sredstva. Pregovori u Islamabadu, koji su održani u mirnoj atmosferi uz posredovanje Pakistana, možda su prvi ozbiljan znak da je ta prekretnica dostignuta.
Ne zato što su doveli do sporazuma – jer nisu – već zato što su uopće održani. Nakon šest sedmica razornog rata, šehadeta vrhovnog vođe Irana i milijardi dolara vojnih troškova, dvije strane su sjele za pregovarački sto. Luksuzni hotel Serena u Islamabadu, uprkos svojoj mirnoj diplomatskoj atmosferi, nije uspio dovesti dvije strane do historijskog sporazuma o iranskom nuklearnom programu, statusu Hormuškog moreuza i budućnosti rata. Ipak, samo održavanje ovog sastanka, kao i nastavak razgovora nakon njega, ukazuju na oprezan optimizam u pogledu daljnjeg diplomatskog procesa. Ova zabilješka, na temelju strateško-analitičkog pristupa, razmatra različite dimenzije ovih pregovora, tačke neslaganja, posredničku ulogu Pakistana te moguće buduće scenarije.
Zašto Islamabad? Zagonetka izbora glavnog grada Pakistana
Izbor Islamabada kao mjesta održavanja pregovora nije bio slučajan. Pakistan, zahvaljujući dobrim odnosima s obje strane – Teheranom i Washingtonom – te činjenici da nije imao nikakvu direktnu ulogu u ratu, mogao je preuzeti ulogu posrednika.
Mnogi Pakistanci i sami su priznavali nestvarnost ove situacije: „Zar se svjetski mir određuje u uspavanom Islamabadu?“ Ali upravo ta nestvarnost možda je bila njegova prednost – daleko od halabuke globalnih medija i ishitrenih političkih pritisaka.
Asim Munir, autoritativni komandant pakistanske vojske, odigrao je ključnu ulogu u ovom posredovanju. Asim Munir, koji ima prijateljski odnos sa Donaldom Trumpom (Trump ga je opisao kao „svog omiljenog general-majora“), istovremeno poznaje i zapovjednike Islamske revolucionarne garde jer je prije deset godina služio kao šef vojne obavještajne službe Pakistana. Ova dvojnost odnosa – i prema Zapadu i prema Istoku – učinila je Pakistan jedinstvenim posrednikom.
Američki prijedlog – veliki dogovor ili ultimatum?
Prema navodima upućenih izvora, američki prijedlog bio je „veliki dogovor“: ukidanje sankcija Iranu, potpuno uključivanje te zemlje u međunarodnu zajednicu, pa čak i ekonomska saradnja. Međutim, ta „slatkoća“ imala je i svoju gorčinu. Sjedinjene Američke Države su željele testirati da li će se iransko zapovjedništvo, nakon suočavanja s razaranjima izazvanim šestosedmičnim ratom i šehadeta vrhovnog vođe, sada „prikloniti njihovoj volji“. Jedan američki dužnosnik rekao je za magazin Time da Iran nije pristao na nekoliko „crvenih linija“ koje je postavila administracija Donalda Trumpa:
- Prestanak obogaćivanja uranijuma
- Demontiranje svih ključnih postrojenja za obogaćivanje uranijuma
- Uklanjanje iz zemlje zaliha visoko obogaćenog uranijuma
- Prekid finansiranja ujedinjenog fronta otpora širom regije“
- Potpuno otvaranje Hormuškog moreuza bez naplate prolaznih taksi
JD Vance, potpredsjednik Sjedinjenih Američkih Država, prilikom napuštanja Islamabada izjavio je da su Sjedinjene Države predložile „najbolju i posljednju ponudu“.
Trump je također u intervjuu za Fox News, opisujući sastanak kao „zaista dobar“, naglasio: „Oni žele da imaju nuklearno oružje. To se neće dogoditi.“
Stav Irana – iz pozicije snage ili slabosti?
Za razliku od američkog narativa koji Iran vidi u poziciji slabosti, Teheran smatra da je iz ovog sukoba profitirao. Najvažnije postignuće Irana bila je kontrola nad Hormuškim moreuzom, što mu je omogućilo „uticaj na globalnu ekonomiju“. Teheran nije bio spreman na ono što je smatrao „kapitulacijom“. Mohammad Bagher Ghalibaf, predsjednik iranskog parlamenta, u objavi na društvenoj mreži X (bivši Twitter), rekao je: “Ni na tren nećemo odustati od naših napora da učvrstimo postignuća iranske četrdesetodnevne nacionalne odbrane.“ Iranska zabrinutost bila je temeljnija od tehničkih detalja. Ghalibaf je rekao da američka strana „u konačnici nije uspjela steći povjerenje iranske delegacije u ovom krugu pregovora“. Usred pregovora sa Sjedinjenim državama Iran je bombardovan dva puta tokom protekle godine. Teheran je želio biti siguran da je ovaj put rat zaista završen i da se bombardovanje neće nastaviti nakon što se naprave ustupci.
Odbacivanje zajedničkog upravljanja Hormuškim moreuzom
Jedna od ideja koju su predložile SAD bila je zajedničko upravljanje Hormuškim moreuzom. Teheran je odbacio tu ideju, rekavši da se moreuz nalazi u teritorijalnim vodama Irana i Omana te da bi njime trebale upravljati ove dvije zemlje. Novinska agencija Fars citirala je iranskog dužnosnika koji je rekao da SAD imaju „pretjerane zahtjeve“ za Hormuški moreuz: „Čini se da SAD nastoje postići nešto što nisu postigle tokom 40-dnevnog rata.“
Uloga Pakistana – aktivan medijator ili bespomoćni posmatrač?
Pakistanski dužnosnici su se svim silama trudili spasiti pregovore. Nakon što su J.D. Vance i američka delegacija napustili mjesto održavanja, iranska strana ostala je nekoliko sati kako bi se konsultirala s pakistanskim posrednicima. To ukazuje na relativno povjerenje Teherana u medijatorsku ulogu Islamabada. Mohammad Saeed, pakistanski general s tri zvjezdice u penziji, rekao je da će Pakistan nastaviti razmjenu poruka između Sjedinjenih Država i Irana. Rekao je da je moguće da će se Iran, nakon konsultacija s ostatkom vođstva, vratiti s protuponudom i pokušati dogovoriti još jedan sastanak. „Nijedna od strana nije rekla da su završili s ovim procesom i da su ga izgubili“, naglasio je Saeed.
Prijetnje i napetosti – hoće li se rat vratiti?
Zasad se primirje održava. Ali, Trumpova nedjeljna najava o pomorskoj blokadi Hormuškog moreuza – kako bi se spriječilo da Iran koristi ovaj plovni put – mogla bi ponovno rasplamsati sukob. Revolucionarna garda upozorila je da će “svaki pogrešno proračunati potez značiti zamku za neprijatelja u smrtonosnim vrtlozima tjesnaca”. Sina Toosi, nerezidentna viša saradnica Centra za međunarodnu politiku u Washingtonu, rekla je da obje strane imaju motive za nastavak pregovora. “Troškovi obnovljenog rata visoki su za obje strane”, naglasila je Toosi. “Istovremeno, politička dinamika u Washingtonu i Teheranu i sklonost maksimalnim stavovima lako bi mogle gurnuti situaciju prema sukobu.”
Konačna ocjena: neuspjeh pregovora ili su sami pregovori ipak postignuće?
Esmail Baghaei, glasnogovornik iranskog Ministarstva vanjskih poslova, rekao je da je jasno da nakon rata i godina međusobnog sumnjičenja, jedan pregovarački krug nikada ne može riješiti sve razlike. Rekao je da postoji saglasnost o širokom spektru pitanja, s dvije ili tri tačke neslaganja. Baghaei je naglasio da su dvije strane razmijenile poruke. Reza Amiri-Moghaddam, iranski ambasador u Pakistanu, također je rekao da su pregovori održani u mirnoj atmosferi, uz uvažavanje. „Pregovori u Islamabadu postavili su temelje za diplomatski proces koji, ako se ojača povjerenje i volja, može stvoriti održivi okvir za interese svih strana“, rekao je.
Kamran Bokhari, viši istraživač Vijeća za bliskoistočnu politiku u Washingtonu, rekao je da američki zahtjevi o nuklearnim pitanjima “ne pružaju nikakvo dostojanstvo iranskoj strani, jer za Iran je njegov nuklearni program izvor ponosa”. Povlačenje američkog tima iz pregovora nazvao je “klasičnim potezom izlaska” iz Trumpovih pregovaračkih direktiva, rekavši: “Iranci se ne mogu pretvarati da su se predali. To ugrožava njihov kredibilitet kod kuće i u inostranstvu.”
Završna riječ
Pregovori u Islamabadu mogu se procijeniti iz dvije potpuno različite perspektive:
- Prva perspektiva (neuspjeh): Pregovori nisu doveli do dogovora. Iran nije pristao
na crvene linije SAD-a – posebno o nuklearnom programu i Hormuškom moreuzu. Trump je najavio pomorsku blokadu Hormuškog moreuza i zaprijetio eskalacijom rata. Udaljenost između dvije strane još je uvijek vrlo velika. - Druga perspektiva (nada): Održana je najviša razina direktnih pregovora od revolucije 1979. Dvije strane su sjedile licem u lice, a pakistanski dužnosnici su bili prisutni u pregovaračkoj sobi kao posrednici. Tehnički pregovori su također održani odvojeno. Niko nije rekao da je diplomatski proces završen. Iran bi se mogao vratiti s protuprijedlogom nakon unutrašnjih konsultacija.
Strateško pitanje jeste da li je Trumpova najava pomorske blokade bomba koja će raznijeti pregovarački sto ili poluga koja će primorati Iran na daljnje povlačenje? Odgovor na ovo pitanje neće samo odrediti budućnost pregovora, nego i mir ili rat u narednim sedmicama. Ono što je izvjesno jeste da sami ovi pregovori – čak ukoliko i ne dovedu do sporazuma – predstavljaju veliko postignuće koje bi možda moglo stvoriti podlogu za naredni razvoj događaja. Kao što je kazao Reza Amiri Moghadam: “Pregovori u Islamabadu su uspostavili temelje za diplomatski proces”. Sada su na redu “povjerenje i dobra volja” da se ovo zdanje dovrši.
Ekskluzivno PISjournal
