PISjournal – Rat protiv Islamske Republike Iran 2026. godine, u kojem su Sjedinjene Američke Države direktno učestvovale zajedno sa Izraelom, ne može se objasniti isključivo kroz okvir geopolitičkih sukoba na Bliskom istoku.
Ova kriza istovremeno odražava i dublju promjenu u percepciji prijetnji unutar dijela američkog političkog diskursa; promjenu u kojoj se Iran sve više ne posmatra samo kao sigurnosni izazov, već kao identitetska i civilizacijska prijetnja. Tokom proteklih godina Iran je u američkom vanjskopolitičkom diskursu uglavnom predstavljan kao prijetnja povezana s njegovim nuklearnim programom, regionalnim uticajem, raketnim kapacitetima ili podrškom pokretima otpora. Međutim, paralelno s jačanjem kršćanskog nacionalizma u političkom prostoru Sjedinjenih Država i učvršćivanjem trumpizma unutar američke desnice, slika Irana dobila je nove dimenzije. U tom diskursu Iran više nije samo geopolitički rival ili neposlušan regionalni akter, već se predstavlja kao prijetnja identitetskom, civilizacijskom i vrijednosnom poretku koji Zapad smatra poželjnim.
Važnost ovog pitanja leži u činjenici da kršćanski nacionalizam, za razliku od klasičnih realističkih pristupa, vanjsku politiku ne posmatra samo kao sredstvo ostvarivanja nacionalnih interesa, već kao dio historijske misije Amerike da zaštiti judeo-kršćansku civilizaciju. U takvom okviru vanjske prijetnje ne definiraju se isključivo prema materijalnim sposobnostima protivnika, već i prema stepenu njihove suprotstavljenosti željenom vrijednosnom i identitetskom poretku Sjedinjenih Država.
Tokom rata 2026. godine značajan dio medija, konzervativnih institucija i ličnosti bliskih trumpizmu opisivao je Iran ne samo kao faktor regionalne nestabilnosti, već i kao prijetnju „zapadnoj civilizaciji“, „poretku zasnovanom na judeo-kršćanskim vrijednostima“, pa čak i „budućnosti slobodnog svijeta“. Takva retorika mogla se vidjeti u stavovima ličnosti poput Mikea Johnsona, Teda Cruza i Mikea Huckabeeja, kao i u izvještajima i analizama think-tank organizacija poput Heritage Foundation i Hudson Institute, koje su nakon eskalacije sukoba između Irana i Izraela insistirale na potrebi odlučnog suprotstavljanja Iranu radi očuvanja regionalnog poretka i sigurnosti Izraela. Značaj ovih tvrdnji nije samo u njihovom političkom sadržaju, već u načinu na koji predstavljaju Iran, jer se on u ovom diskursu redefinira kao „egzistencijalna“ prijetnja željenom zapadnom poretku.
Iz teorijske perspektive, ovaj fenomen može se objasniti konstruktivističkim pristupom, koji polazi od pretpostavke da prijetnje u međunarodnoj politici nisu samo proizvod materijalne stvarnosti, već se oblikuju kroz identitete, diskurse i društvene procese. Zbog toga značaj Irana u sigurnosnim percepcijama trumpističkog pokreta ne proizlazi isključivo iz njegove regionalne moći ili vojnih kapaciteta, već i iz mjesta koje zauzima u procesu „stvaranja Drugoga“. U ovom narativu Iran simbolizira alternativni poredak nasuprot zapadnoj hegemoniji i suprotstavlja se jednom od najvažnijih identitetskih stubova američke religijske desnice, a to je ideološka podrška Izraelu. Stoga se prijetnja koju Iran predstavlja prikazuje kao nešto što nadilazi uobičajene sigurnosne izazove.
Razumijevanje ove promjene od ključne je važnosti za sagledavanje budućnosti odnosa između Irana i Sjedinjenih Država. Kada se neki akter uzdigne s nivoa sigurnosne prijetnje na nivo civilizacijske prijetnje, mijenja se i obrazac suočavanja s njim. Kod klasičnih sigurnosnih prijetnji postoji prostor za pregovore, kompromis i upravljanje razlikama. Međutim, u logici civilizacijske prijetnje druga strana više nije samo rival, već „neusklađeni Drugi“ koji ugrožava vrijednosni poredak. Zbog toga rat 2026. godine nije bio samo vojna kriza, već i platforma za reprodukciju i intenziviranje upravo takvog civilizacijskog narativa.
Značajan dio krugova bliskih trumpizmu nastojao je taj rat predstaviti ne kao regionalni sukob, već kao dio šire konfrontacije između „zapadne civilizacije“ i njenih protivnika. Takvo tumačenje u potpunosti je u skladu s osnovama kršćanskog nacionalizma, koji Ameriku vidi kao historijski pozvanu da brani judeo-kršćanske vrijednosti i Izrael. Iz te perspektive, akteri koji dovode u pitanje takav poredak svrstavaju se među civilizacijske neprijatelje.
Shodno tome, politike poput maksimalnog pritiska, sveobuhvatnih sankcija, diplomatske izolacije pa čak i podrške vojnim akcijama protiv Irana ne dobijaju legitimitet samo kao strateški instrumenti, već i kao moralna i civilizacijska obaveza. Upravo to pokazuje da se dio savremenih promjena u američkoj vanjskoj politici ne može objasniti isključivo konceptima ravnoteže snaga ili geopolitičkog nadmetanja.
Ono što se oblikuje unutar trumpizma i američke religijske desnice jeste nova definicija prirode iranske prijetnje, prema kojoj Islamska Republika Iran nije samo sigurnosni izazov, već simbol protivljenja američko-izraelskom poretku i prijetnja civilizacijskom identitetu Zapada. Iz te perspektive, najvažnija posljedica rata 2026. godine nije samo produbljivanje tenzija između Teherana i Washingtona, već jačanje procesa koji se može nazvati „civilizacijalizacijom iranske prijetnje“. Ukoliko se ovaj trend nastavi, mogao bi dodatno ograničiti mogućnosti političkog kompromisa i sukob između Irana i Sjedinjenih Država premjestiti sa nivoa strateških nesuglasica na nivo identitetskih i civilizacijskih konfrontacija.
Ekskluzivno PISjournal
