PISjournal – Dugogodišnje globalno predstavljanje „poretka zasnovanog na pravilima“ prikazivalo ga je kao benigni sistem globalnog upravljanja kojeg je uspostavio Zapad.
Istina, njegovi korijeni sežu u kolonijalni svijet i mnogi njegovi mehanizmi odražavali su kolonijalne rasne nejednakosti, ali je taj poredak propagiran kao predznak globalnog prosperiteta i reda. U njemu je Zapad, gotovo magično, transformisan iz kolonijalnog tiranina u spasitelja.
Međutim, za veći dio Globalnog Juga era je izgledala sasvim drugačije. Doživljavana je kao genocid, pljačka i raseljavanje. Kroz Afriku, Aziju i Karibe, kolonijalne administracije remetile su i suzbijale lokalne sisteme i industrije, stvarale ekonomije zasnovane na gotovinskim kulturama ranjive na globalne fluktuacije cijena, te preoblikovale političku vlast kako bi prioritet dale imperijalnoj kontroli.
S vremenom je porastao broj zahtjeva za tačnijim priznavanjem zla koje je Zapad nanio ostatku svijeta, za priznanjem historijskih zločina – od istrebljenja do ropstva – i za naknadom. To se poklopilo s preuređenjem globalne moći koje je Zapad ostavilo nesigurnim – više nisu bili spasitelji, „dobri momci“ historije koju su dugo glumili.
Došlo je do nekih neiskrenih priznanja. U slučaju Kenije, otkrivanje postojanja britanskih kampova za mučenje tokom borbe za nezavisnost 1950-ih izazvalo je izraze žaljenja, ali bez izvinjenja, uz škrto obeštećenje. Slično tome, Njemačka je priznala genocid nad Ovaherero i Nama narodima u Namibiji početkom 20. stoljeća, ali i dalje odbija isplatiti odštetu, nudeći umjesto toga 1,3 milijarde dolara kroz razvojne programe raspoređene tokom 30 godina kao „gestu pomirenja“.
To su bile tek mrvice, ali su označile važnu prekretnicu. Pokreti širom svijeta – od Black Lives Matter u Sjedinjenim Državama do Rhodes Must Fall u Južnoj Africi – pokušali su rekonstruisati historijske narative o bijelom supremacizmu i zapadnoj dominaciji. Kritičko antikolonijalno mišljenje i diskurs prelili su se iz akademske sfere u popularnu kulturu.
No ubrzo je uslijedio protivnapad. U nekim krugovima zabilježen je otvoreni otpor prema „bijelom osjećaju krivice“, što su političari brzo preuzeli i uključili u kampanje. Kolonijalni revizionizam pokazao se popularnim i politički izvodljivim. Brzo je stigao i na međunarodne forume.
Govori američkog državnog sekretara Marca Rubia na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji primjer su toga. On hvali imperijalni poredak prije 1945. godine, opisujući ga kao vrijeme kada je „Zapad širio svoje misionare, hodočasnike, vojnike i istraživače preko mora, naseljavajući nove kontinente i gradeći ogromne imperije širom svijeta.“
Rubio zapadnu dominaciju prikazuje kao eru prosperiteta i moralnog vođstva, tvrdeći da Zapad ne treba da se stidi svoje prošlosti. Kolonijalizam, po njemu, nije bio rasna hijerarhija i eksploatacija, već skrbništvo, red i civilizacija. Njegov pad, implicitno, treba žaliti.
Ono što Rubio i slični njemu pozivaju jeste da Zapad u praksi, a ne retorički, prihvati ulogu „zlikovca“ – kroz rehabilitaciju imperije i napuštanje krivice i srama zbog historijskih zločina. Oni vide historijsko priznavanje zla kao slabost, pa čak i samoprezir. Umjesto da isprave greške prošlosti, predlažu da moć upotrijebe za suzbijanje sjećanja.
To je jasan pokušaj „pomirenja“ kroz osvajačku kontrolu nad memorijom. Nije riječ samo o debati o prošlosti. Riječ je o oblikovanju moralnog vokabulara sadašnjosti. Također, ovo označava povlačenje sa sadašnjeg „poretka zasnovanog na pravilima“ ka stvarnosti u kojoj pravilo „mogućnost određuje pravdu“ dominira.
Ako je imperija bila dobroćudna, savremene hijerarhije mogu se predstaviti kao odgovorno vođstvo. Nejednaki trgovinski režimi postaju stabilnost. Vojni pritisak postaje skrbništvo. Intervencije postaju upravljanje. Kolonijalizam, kao što se vidi u slučaju Trumpove „Board of Peace“, rebrendiran je ne kao dominacija, već kao neophodan red i preduslov prosperiteta. Multipolaritet se prikazuje ne kao strukturna prilagodba, već kao destabilizirajući pad.
Ovo je politički korisno u trenutku kada se zapadna dominacija suočava sa izazovima rastućih sila i promjenjivih savezništava. Nostalgija za neupitnom supremacijom nudi jasnoću i zamjenjuje nelagodu ponosom. Pretvara zahtjeve za pravdom u optužbe za nezahvalnost. I slijedi poznati obrazac: imperija šteti, ali u konačnici spašava; griješi, ali se iskupljuje; njen centralni položaj ostaje neupitan.
Nema potrebe za strukturnim obračunom ili reparacijom. Fokus se prebacuje s materijalnih posljedica kolonijalne vladavine na emocionalni teret zapadnog srama. Priča postaje obnavljanje samopouzdanja, a ne suočavanje s nejednakošću.
Moramo prepoznati da oni ponovo uspostavljaju arhitekturu kolonijalizma: pravni, ekonomski i epistemološki sistem osmišljen da privileguje zapadne interese, čije je ugnjetavanje kodifikovano u zakonima, čije se odredbe sprovode prinudom, a čije se koristi raspodeljuju po rasnim linijama.
Rehabilitacija imperije nije nostalgija. To je priprema. To je izgradnja moralnog okvira u kojem hijerarhije sadašnjice ne trebaju opravdanje jer su prošle hijerarhije „oproštene“. Prošlost se ne može poništiti, ali se može pogrešno pamtiti.
Živimo sa strašnim posljedicama takvog djelovanja – u našim ekonomijama, unutar naših granica i u našim tijelima – i upravo kada počinjemo da skidamo koprenu sa očiju, postoji pokušaj da nas ponovo zaslijepe.
Ne smijemo pristati na revizionizam, već mu se moramo aktivno suprotstaviti govoreći svoju istinu, uporno i bez izvinjavanja, sve dok je više ne bude moguće nadjačati.Sjećanje nije pasivno. To je svakodnevni izbor, i taj izbor pripada nama koliko i bilo kome drugom.
Ekskluzivno PISjournal
