David Hearst
Zavjera protiv jordanskog kralja Abdullaha- Abdulah je prekršio šemu Mohammeda bin Salmana i Benjamina Netaniahu-a nakon što je odbio da se pridruži Trampovom planu za potiskivanje Palestinaca sa Zapadne obale u Jordan
Jednom, samo jednom, američki predsjednik Joe Biden je uspio nešto postići na Bliskom istoku, i kažem ovo svjestan svog dubokog zapisa u regiji.
Prihvativši obavještajne podatke koje su mu proslijedili Jordanci da je prijestolonasljednik Mohammed bin Salman bio naumio da destabilizira vladavinu kralja Abdullaha, Biden je prerano zaustavio šemu. Biden je to dobro učinio.
Njegova izjava da SAD stoje iza Abdullaha imala je neposredne posljedice na drugog partnera u ovoj šemi, Benjamina Netanyahua, premijera Izraela.
Dok je bin Salman iscrpavao sredstva Jordanskih fondova (prema bivšem ministru vanjskih poslova Marwanu Muasheru, Saudijci nisu pružali nikakvu izravnu bilateralnu pomoć od 2014. godine), Netanyahu je iscrpavao carstvo vode.
To je voda koju Izrael izvlači (sifonira) iz rijeke Jordan. Prema prošlim sporazumima, Izrael je Jordan snadbijevao vodom, a kada Jordan zatraži dodatnu količinu, Izrael se obično složi bez odgađanja. Ove godine nije: Netanyahu je to odbio, navodno u znak odmazde zbog incidenta u kojem je njegovom helikopteru odbijeno nadlijetanje u jordanski zračni prostor. Brzo se predomislio nakon poziva američkog državnog sekretara Antonyja Blinken-a svojoj kolegici Gabi Ashkenazi.
Da je bivši američki predsjednik Donald Trump još uvijek bio na vlasti, sumnjivo je da li bi se išta od ovoga dogodilo.
Bez otvorene podrške Washingtona, kralj Abdullah sada bi bio u ozbiljnoj nevolji: žrtva dvostrane ofanzive od Saudijske Arabije i Izraela, njegovo stanovništvo vri od nezadovoljstva, a njegov mlađi polubrat broji dane kad će preuzeti vlast.
Problem sa Abdullahom
Ali zašto su bin Salman i Netanyahu željeli da im se oklizne saveznik poput Abdullaha?
Abdullah, karijerni vojnik, nije baš opoziciona figura u regiji. On nije Bashar al-Assad, Recep Tayyip Erdogan ili ajatolah Ali Hamnei.
Abdullah je bio potpisnik za kontrarevoluciju protiv arapskog proljeća. Jordan se pridružio koaliciji antiislamske države koju predvodi Saudijska Arabija, rasporedio je avione za gađanje Hutija u Jemenu i povukao svog ambasadora iz Irana nakon što su saudijska ambasada u Teheranu i konzul u Mašhadu otpušteni, a Saudijska Arabija zbog toga prekinula diplomatske odnose.
Prisustvovao je neformalnom samitu na jahti u Crvenom moru, sazvanom za organizaciju borbe protiv utjecaja Turske i Irana na Bliskom istoku. Bilo je to krajem 2015. godine.
U januaru 2016. Abdullah je američkim kongresmenima na privatnom brifingu rekao da Turska izvozi teroriste u Siriju, što je kasnije demantirao. Ali primjedbe su dokumentirane u čitanju jordanskog ministarstva vanjskih poslova koje je proslijeđeno MEE-u.
Jordanske specijalne snage obučavale su ljude koje je libijski general Khalifa Haftar koristio u svom neuspjelom pokušaju zauzimanja Tripolija. Ovo je bio projekt ljubimaca iz UAE.
Abdullah se također dogovorio sa Saudijcima i Emiratima o planu zamjene palestinskog predsjednika Mahmuda Abasa Mohammedom Dahlanom, odabranim nasljednikom Emirata i Izraela.
Zašto bi onda njegovi čvrsti uzroci sada njegovi arapski saveznici, Saudijska Arabija i UAE, to trebali smatrati neugodnošću s kojom treba suočiti?
Nedovoljno odan
Odgovor se dijelom krije u psihologiji bin Salmana. Nije dovoljno dobro biti djelimično potpisnik za njegov dnevni red. Što se njega tiče, vi ste ili unutra ili van.
Za vrijeme Abdullaha, Jordan nikada nije uspio u potpunosti biti unutra. Kao što mi je rekao jedan bivši ministar jordanske vlade: „Politički Mohammed bin Salman i njegov otac nikada nisu bili baš bliski s Hašemitima. Kralj Salman nema nikakvih afiniteta prema Hašemitima koje su mogla imati njegova druga braća. Dakle, na političkom frontu nema afiniteta, nema empatije.
„Ali postoji i osjećaj [u Rijadu] da bi Jordan i drugi trebali biti s nama ili protiv nas. Dakle, nismo bili u potpunosti s njima u vezi s Iranom. Nismo bili u potpunosti s njima u Kataru. Nismo bili u potpunosti s njima u Siriji. Učinili smo što smo mogli i mislim da nismo trebali ići dalje, ali njima to nije bilo dovoljno. ”
Abdulahova dvosmislenost zasigurno nije bila dovoljna za namjeravano središnje mjesto nove ere, za normalizaciju odnosa Saudijske Arabije s Izraelom.
Ovdje bi Jordan bio izravno umiješan, a kralj Abdullah nije imao ništa od toga. Da je pristao uz Trumpov plan, njegovo bi kraljevstvo – pažljiva ravnoteža između Jordanaca i Palestinaca – bila u stanju pobune.
Uz to, Abdullah nije mogao izbjeći činjenicu da je bio Hašemitac, čiji legitimitet dijelom proizlazi iz uloge Jordana kao čuvara džamije Al-Aksa i svetih mjesta u Jeruzalemu. I ovom su Al Saudovi prijetili.
Značaj Aqabe
Ali i sam plan su i bin Salman i Netanyahu smatrali prevelikim da bi ga se moglo zaustaviti. To personaliziram, jer i u Saudijskoj Arabiji i u Izraelu postoje iskusne vanjskopolitičke i obavještajne ruke koje cijene koliko bi brzo ovaj plan mogao destabilizirati ranjivu istočnu granicu Jordana i Izraela.
Plan je godinama bio u pripremi i tema tajnih sastanaka između saudijskog princa i izraelskog vođe. U njegovom središtu nalazi se jedini pristup Jordana Crvenom moru, strateškoj luci Aqaba.
Dva grada Aqaba i Ma’an bila su dio kraljevine Hejaz od 1916. do 1925. U maju 1925. Ibn Saud predao je Aqabu i Ma’an i postali su dio Britanskog Emirata Transjordanije.
Prošlo bi još 40 godina dok se dvije neovisne zemlje ne dogovore o jordansko-saudijskoj granici. Jordan je dobio 19 kilometara obale u zalivu Aqaba i 6.000 kvadratnih kilometara u unutrašnjosti, dok je Saudijska Arabija dobila 7.000 kvadratnih kilometara zemljišta.
Za novo dijete u bloku, bin Salman, princ koji je uvijek bio osjetljiv na svoj legitimitet, ponovno uspostavljanje saudijskog utjecaja na Aqabu u velikom trgovinskom dogovoru s Izraelom bio bi veliki dio njegovih zahtjeva za vraćanjem saudijske dominacije nad njenim zaleđem.
I trgovina s Izraelom bila bi velika. Bin Salman troši 500 milijardi dolara za izgradnju grada Neom, koji je na kraju trebalo da pripadne Saudijskoj Arabiji, Jordanu i Egiptu. Jordanska luka, smještena na ušću zaljeva Aqaba, bila bi čvrsto u saudijskim znamenitostima.
Tu ulazi Bassem Awadallah, bivši šef jordanskog kraljevskog dvora. Dvije godine prije nego što je definitivno raskinuo s kraljem Abdullahom, i dok je još bio jordanski izaslanik u Rijadu, Awadallah je pregovarao o pokretanju nečega što se naziva Saudijsko-jordansko koordinacijsko vijeće, vozilo za koje su jordanski zvaničnici u to vrijeme rekli da će “odblokirati milijarde dolara” za Hašemijsko kraljevstvo opustošeno gotovinom.
Awadallah je obećao da će vijeće uložiti milijarde saudijskih dolara u vodeće ekonomske sektore Jordana, usredotočujući se na posebnu ekonomsku zonu Aqaba .
Awadallah je bio blizak i prijestolonasljedniku Abu Dabija, Mohammedu bin Zayedu, koji je imao svoj dnevni red u Jordanu. Želio je osigurati da se Muslimanska braća i snage političkog islama trajno iskorijene iz zemlje, što je Abdullah odbio učiniti, iako nije njegov pristaša.
Novac se, naravno, nikada nije ostvario. Saudijska podrška kraljevstvu smanjila se na kapljice, a prema informiranom izvoru Muasheru, saudijski fondovi gotovo su u potpunosti stali nakon 2014. godine.
Cijena puštanja slavine saudijskih finansija bila je previsoka da bi je Abdullah mogao platiti. To je bila potpuna pokornost Rijadu. Prema ovom planu, Jordan bi postao satelit Rijada, baš kao što je postao Bahrein.
Netanyahu je imao vlastiti pod-program u ogromnoj trgovini koja će poteći iz Neoma kad Saudijska Arabija formalno prizna Izrael.
Potvrđeni neprijatelj plana Osla za uspostavljanje palestinske države na Zapadnoj obali i u Gazi, Netanyahu i izraelska desnica uvijek su gledali na aneksiju područja C i doline Jordana, koja čini 60 posto zapadne obale. Prema ovoj novoj Nakbi, Palestinci koji tamo žive, kojima je uskraćeno izraelsko državljanstvo, polako će biti prisiljeni preseliti se u Jordan. To se moglo dogoditi samo prema saudijski orijentiranom planu, u kojem su jordanski radnici mogli slobodno putovati i raditi u Saudijskoj Arabiji. Takve kakve jesu, doznake jordanske radne snage u Saudijskoj Arabiji ekonomska su žila kucavica bankrotiranom kraljevstvu.
Novac koji se sliva u Jordan, praćen mobilnom radnom snagom Jordanaca i Palestinaca bez državljanstva, konačno bi uspavao grandiozne vizije palestinske države, a s njom i rješenje za dvije države. Po tome su Netanyahu i bin Salman mislili jedno: tretirajte ih kao mobilnu radnu snagu, a ne kao građane buduće države.
Huseinov favorizirani sin
To što princa Hamzu treba gledati kao sredstvo kojim se Jordan uključuje u ovaj plan predstavlja konačnu ironiju ove bizarne priče.
Ako hašemitska krv teče duboko u bilo kojim žilama, to je zasigurno u njegovim. Bio je omiljeni sin kralja Huseina. U pismu upućenom svom bratu princu Hasanu 1999. godine, kralj Husein napisao je: „Hamza, da mu Bog podari dug život, zavidio je od djetinjstva jer mi je bio blizak i zato što je želio znati sve velike i male stvari, i sve detalje istorije njegove porodice. Želio je znati o borbi svoje braće i svojih zemljaka. Dirnut sam njegovom privrženošću svojoj zemlji i integritetom i velikodušnošću dok je ostao pored mene, ne mičući se ako ga s vremena na vrijeme nisam prisilio da povremeno obavlja neku dužnost koja nije premašila prste s jedne ruke.“
Abdullah je prekršio sporazum koji je sklopio s ocem na samrti, kada je 2004. godine za krunskog princa zamijenio svog polubrata sa sinom Husseinom.
Ali da se hašemitski ponos i znanje o jordanskoj historiji provlači duboko u Hamzi, on bi od svih prinčeva ubrzo shvatio cijenu za Jordan prihvatanja bin Salmanovih milijardi i Netanyahuova prešutnog ohrabrivanja, baš kao što je to činio i njegov otac.
Hamzini prijatelji gorljivo osporavaju da su dio ove zavjere i umanjuju veze s Awadallahom. Hamza ima samo jedno: da je neizmjerno zabrinut koliko je Jordan pao zbog godinama lošeg vladanja. U ovome je Hamza sto posto u pravu.
Jasno je šta se sada mora dogoditi. Kralj Abdullah konačno bi trebao vidjeti da mora u potpunosti preispitati jordanski politički sistem, pozivajući na slobodne i poštene izbore i poštujući njihov rezultat. Samo to će ujediniti zemlju oko njega.
To je učinio kralj Husein kad se suočio s izazovom i pobunom jordanskih plemena na jugu kraljevine; 1989. godine Hussein je prepravio politički sistem i održao najslobodnije izbore u istoriji kraljevine.
Vlada koja je proizašla iz ovog procesa izvela je zemlju na siguran način iz jednog od najtežih trenutaka za Jordan: invazije Sadama Husseina u Kuvajtu i potonjeg Zaljevskog rata.
Pravi zlikovci
U međuvremenu bi Biden trebao shvatiti da puštanje bin Salmana da se izvuče u vezi ubistva saudijskog novinara Jamala Khashoggija košta.
Bin Salman nije ništa naučio iz epizode i nastavio je na potpuno isti način, nepromišljeno i brzo, protiv arapskog susjeda i saveznika, s potencijalno katastrofalnim posljedicama.
Novi vanjskopolitički establišment u Washingtonu trebao bi se odviknuti od ideje da su američki saveznici njegovi prijatelji. Trebalo bi jednom zauvijek naučiti da aktivni destabilizatori Bliskog Istoka nisu zlikovci iz crtanih filmova Irana i Turske.
Umjesto toga, oni su najbliži američki saveznici, gdje su američke snage i vojna tehnologija ili bazirane, ili kao u slučaju Izraela, neraskidivo isprepletene: Saudijska Arabija, UAE i Izrael.
Primjer toga je Jordan, klasična tampon država.
