Azam Ahmad
JALAPA, Gvatemala– Popeli su se u koloni jedan za drugim uz terasastu uzbrdicu, dok su njihove mačete kuckale o kamenje duž mračne staze.
Gehovany Ramirez (17) poveo je brata i još jednog saučesnika u kuću svoje bivše djevojke. Razvalio je mačetom drvena vrata, sasipajući ih u komadiće.
Njegova djevojka, Lubija Sasvin Pérez, napustila ga je mjesec dana ranije, bježeći pred njegovom nasilnom naravi u kuću svojih roditelja, ovdje na jugoistok Gvatemale. U petom mjesecu trudnoće i stomakom koji je stršio sa njenog krhkog šesnaestogodišnjeg tijela plašila se gubitka djeteta zbog njegovog bijesa.
Lubia i njezina majka su izašle napolje i preklinjale ga da ode, rekla je. Mogle su osjetiti zadah alkohola. Bez kolebanja, zamahnuo je mačetom i ubio majku, zadavši joj udarac u glavu.
Začuvši prigušen vrisak, njen otac je istrčao napolje. Lubia se prisjećala užasa kojem je svjedočila kada su ga drugi muškarci okružili unakazujući mu lice i ostavljajući ih oboje da leže na betonskom podu.
Za tužitelje, suce, pa čak i branitelje u Gvatemali, slučaj predstavlja karakterističan primjer porodičnog nasilja, motiviran duboko usađenim osjećajem vlasništva nad ženama i njihovim položajem u vezama.
Ali, umjesto da se suoči s oštrijom kaznom koja bi bila namijenjena prevenciji takvih zločina u Gvatemali, Gehovany je dobio samo četiri godine zatvora, mala kazna čak i u odnosu na blagi državni standard za maloljetnike. Više od tri godine nakon ubistva, sada dvadesetjednogodišnjak, bit će oslobođen sljedeće proljeće, možda i ranije.
I daleko od toga da se drži podalje od porodice koju je uništio, prema gvatemalskom zakonu, Gehovany ima pravo da posjeti svog sina nakon puštanja na slobodu, tvrde legalni zvaničnici u Gvatemali.
Mogućnost njegovog povratka potresla je porodicu toliko da je Lubijin otac (koji je preživio napad), prodao njihov dom i novac iskoristio za plaćanje krijumčara da bi stigao u Sjedinjene Države. Sada živi izvan San Franciska i polaže svoje nade u dobijanje azila kako bi zaštitio porodicu.
Ali, to se čini nedostižnijim više nego ikad. Dvije vanredne pravne odluke Trumpove administracije odnose se na zahtjeve za azil koji se pozivaju na porodično nasilje ili prijetnje protiv porodice (poput Lubijine) – i ne samo što dovode u pitanje njihov slučaj, već gotovo sigurno i hiljade drugih, kažu imigracijski pravnici.
„Kako ovo može biti pravedno?“ rekla je Lubia prije nego što je porodica pobjegla, sjedeći ispred trijema na kojem je ubijena njena majka. „Sve što sam učinila jeste da sam ga ostavila jer me tukao, a on je oduzeo moju majku od nas.“
„Kakav to sistem štiti njega, a ne mene?“ – rekla je, stiščući svog sina u krilu.
Njihov slučaj nudi letimičan pogled na zapanjujući broj Srednjoamerikanaca koji bježe pred nasiljem i disfunkcionalnošću – a uporna borba Trumpove administracije ih pokušava spriječiti u tome.
U toku je epidemija ubistava diljem Latinske Amerike. Godišnje više od 100.000 ljudi bude ubijeno, mahom mladića na periferiji neuređenih zajednica, gdje se bande i karteli ponekad postavljaju na mjesto države.
Nemiri su prisilili milione da pobjegnu iz regiona i potraže utočište u Sjedinjenim Državama, gdje se suočavaju sa sistemom rastrgnutim između registracije zahtjeva i oštre borbe oko njihovog prihvatanja.
Ali, nasilje nad ženama, a posebno nasilje u porodici, snažan je i često zanemaren faktor migrantskih kriza. Latinska Amerika i Karibi dom su 14 od 25 najsmrtonosnijih nacija za žene, prema dostupnim podacima prikupljenim u istraživanju Small Arms Survey, koja prati nasilje na globalnom nivou.
Centralna Amerika, regija iz koje većina onih koji traže azil u Sjedinjenim Državama bježe, u središtu je krize.
Ovdje u Gvatemali, stopa ubistava za žene je tri puta veća u odnosu na globalni prosjek. U El Salvadoru približno šest puta. U Hondurasu je jedna od najvećih na svijetu – skoro 12 puta više od globalnog prosjeka.
U najnasilnijim žarištima Centralne Amerike, kažu Ujedinjene nacije, život je opasan poput onog u ratnim zonama.
„Rizici povezani s migracijom su i dalje manji od rizika da se bude ubijeno kod kuće“, rekla je Angela Me, šefica istraživanja i analize kretanja u UN-ovom Uredu za drogu i kriminal.
Ovo pitanje je toliko važno pitanje unutar migracija da je bivši glavni državni odvjetnik Jeff Sessions, želeći unaprijediti prioritete Trumpove administracije zatvaranjem južne granice migrantima, prošle godine donio odluku kojom je pokušao zaustaviti žrtve porodičnog nasilja, (između ostalih zločina), u traženju azila.
Da bi dobili azil u Sjedinjenim Državama, podnosioci zahtjeva moraju pokazati posebne dokaze za svoje progone, poput rase, religije, političke pripadnosti ili članstva u određenoj društvenoj grupi. Odvjetnici su se ponekad uspjeli založiti da se žene kvalificiraju kao posebna društvena grupa zbog ogromnog nasilja s kojim se suočavaju pozivajući se na slučaj iz 2014. godine u kojem je Gvatemalanska žena koja bježi od porodičnog nasilja okvalifikovana kao podobna za podnošenje zahtjeva za azil u Sjedinjenim Državama.
Ali, gospodin Sessions je odbio taj presedan, postavljajući pitanje mogu li žene – naročito one koje bježe od porodičnog nasilja – biti članice neke društvene grupe. Odluka je dovela u pitanje ono što je postalo uobičajena praksa na sudovima za azil.
Potom je, prošlog mjeseca novi glavni državni odvjetnik, William P. Barr, otišao dalje. Prekidajući decenijske presedane, donio je odluku kojom otežava klasifikaciju porodica, poput Lubijine.
Nasilje nad ženama u regiji je toliko rasprostranjeno da je 18 zemalja donijelo zakone kako bi ih zaštitilo, klasificirajući novi tip ubistava poznat kao femicid, što ovom pitanju dodaje pooštrene kazne i veću pažnju njegovoj primjeni.
Pa ipak, uprkos tom opštem nastojanju, novi zakoni nisu uspjeli smanjiti ubistva djevojčica i žena u regiji, kažu Ujedinjene nacije.
To pokazuje duboki jaz koji postoji među spolovima. Da bi novi zakoni nešto promijenili, kažu stručnjaci, oni moraju ići mnogo dalje od kažnjavanja – promijeniti obrazovni sistem, političko mišljenje, socijalne norme i osnove porodične dinamike.
Iako bande i karteli u regiji imaju svoju ulogu u nasilju, većinu žena ubijaju ljubavnici, članovi porodice, muževi ili partneri – muškarci bijesni zbog ženine samostalnosti, gnjevni usljed ljubomore, ili, poput Gehovanyja, vođeni duboko usađenom potrebom kontrolisanja njihovog života.
„Na koncu, muškarci misle da mogu raspolagati ženama kako im volja“, rekla je Adriana Quiñones, UN-ova predstavnica Ženskih zemalja u Gvatemali.
Velika većina ubistava žena u regiji nisu nikada riješena. U Gvatemali samo oko 6 % rezultira osuđujućim presudama, tvrde istraživači. I u rijetkim slučajevima kada to učine, kao u slučaju Lubije, nisu uvijek efikasno gonjeni.
Čak i branitelji vjeruju da je Gehovanyja trebalo optužiti za femicid zbog čega bi u zatvoru mogao biti nekoliko godina duže. Činjenica da nije optužen za to, priznaju neki gvatemalski dužnosnici, podcrtava mnoge načine na koje nacionalni pravni sistem – čak i nakon što je uspostavljen u svrhu zaštite žena – nastavlja da ih ostavlja na cjedilu.
U sudnici se Lubijin otac, Romeo de Isus Sasvin Dominguez oglasio samo jednom.
„To nije imalo smisla“, rekao je sucu odmahujući glavom. Dugi bijeli ožiljak, trag napada, pružao se niz njegov nos. Kako su zakoni Gvatemale mogli pokazati milost čovjeku koji je ubio njegovu ženu, koji je povrijedio njegovu kćer?
„Imali smo zajednički život“, rekao je sucu na rubu plača. „I došao je i oduzeo nam to samo zato što moja kćer nije htjela biti u nasilnoj vezi.“
„Jednostavno ne razumijem“, rekao je.
„Kao naš svakodnevni hljeb“
Lubijin sin je puzao za igračkom po podu.
On je uveseljavao porodicu. Godinama nakon ubistva, još su živjeli kao zatvorenici, zarobljeni između žalosti i straha. Mrlja boje hrđe obilježava pod na mjestu ubistva Lubijine majke. Vrata isječena mačetom nisu popravljena. Tri mlađe Lubijine sestre odbile su čak i da zakorače u spavaću sobu u kojoj su se skrivale tokom napada.
Santiago Ramirez, Gehovanyev brat, nikada nije otišao u zatvor, pošteđen zbog mentalne bolesti. Susjedi su ga često viđali da šeta seoskim ulicama.
Uskoro bi mogao i Gehovany. Porodica se brinula da bi se muškarci mogli vratiti da dovrše započeto.
„Ne možemo učiniti mnogo toga“, rekao je gospodin Sasvin Dominguez, pustivši Lubijina sina da se nastavi igrati. „Nemamo zakon u svojim rukama.“
Nije imao novca za selidbu niti je posjedovao išta osim kuće, koje se porodica držala, ali jedva podnosila. Njegova dva sina živjela su u Sjedinjenim Državama i imali su vlastite porodice za izdržavati. Godinama ih nije vidio.
„Sada sam odgajam svoje kćeri, njih četiri“, rekao je.
Svakog jutra se budio u tri sata ujutro odlazeći do planine kako bi radio kao ispomoć na farmi. Djevojčice, čije su visoke jagodične kosti i kose boje gavrana nalikovale na majčine, više nisu išle u školu. Gubitkom svog prihoda od prodaje kućnih papuča na ulici nisu mogle sebi to priuštiti.
Njegova najmlađa kćerka je posebno voljela nastavu: rutinu, knjige, šansu da pobjegne iz svog ograničenog svijeta. Ali čak se i sama pomirila sa dobrovoljnim zatvorom. Zurenja i šapati školskih drugova – zadirkivanja, posebno ona okrutna – su postali neizdržljivi. U gradu, neki stanovnici su otvoreno okrivili Lubiju za ono što se dogodilo. Čak su to činile i njene tetke.
„Nema ovdje pravde“, rekla je Lubija, koja je dodala da upravo iz tog razloga želi da podijeli svoju priču sa javnošću. I njen otac je to uradio.
U njenom kraju, Jalapi, regiji prepunoj brežuljaka, utabanih staza i kaubojske kulture, muškarci obilaze mjesto na konjima, sa pištoljima u futroli i licima skrivenim šeširom širokog oboda. Iako za Gvatemalu relativno mirno, s nižom stopom ubistava u odnosnu na većinu područja, za žene je vrlo opasno.
Izolirana od većih gradova Gvatemale, Jalapa je koncentriran primjer rodne nejednakosti koja podstiče krizu femicida, kažu stručnjaci.
„Očito je“, rekao je Mynor Carrera, koji je 25 godina bio dekan Jalapa kampusa, najvećeg univerziteta u zemlji. „Žena se u kući često tretira kao dijete. A nasilje nad njima je prihvatljivo.“
Zlostavljanje u porodici je najčešći zločin ovdje. Od nekoliko desetaka pritužbi koje vlasti Jalape dobivaju svake sedmice, oko polovina njih uključuje nasilje nad ženama.
„To je poput našeg svakodnevnog hljeba“, rekla je Dora Elizabeth Monson, tužiteljica za ženska pitanja u Jalapi. „Žene ga dobivaju ujutro, popodne i uveče.“
U sudnici, sudija Eduardo Alfonso Campos Paz čuva spise prepune takvih slučajeva. Najfrapantniji dio, rekao je, jeste da se većina muškaraca trudi shvatiti šta su pogrešno učinili.
Problem nije lako izbrisati legislativama ili njihovim provođenjem, rekao je, zbog ranije ukorijenjenog mind-seta kod dječaka i njegove primjene kroz život.
„Kad sam se ja rodio, mama ili sestra donosile su mi hranu i piće“, rekao je sudija. „Moja sestra čistila je za mnom i prala mi odjeću. Ako sam želio vode, ustala bi gdje god da se nalazila i donijela mi.“
„Odgojeni smo da nas se služi, a kada to ne bude ispunjeno, počinje nasilje“, rekao je.
Širom Gvatemale tužbe za nasilje u porodici naglo su se povećale jer sve više žena prijavljuje zlostavljanje. Čini se da se svake sedmice u novinama pojavi novi, jezivi slučaj, žene mučene, osakaćene ili dehumanizirane. To je relikt sistematskog silovanja i mučenja žena pretrpljenog tokom 36-godišnjeg građanskog rata, što je ostavilo neizbrisiv trag u gvatemalskom društvu.
Ali danas, zemlje s najvećom stopom femicida u regiji, poput Gvatemale, također trpe najviše stope ubistava općenito – često ostavljajući ubijanje žena previđenim ili odbačenim kao privatne domaće stvari, s malim nacionalnim implikacijama.
Rezultat je veća nejednakost. Iako su ubistva u Gvatemali tokom posljednjeg desetljeća znatno opala, uočljiva je razlika po spolu: ubistva muškaraca pala su za 57 %, dok su ubistva žena opadala sporije, otprilike za oko 39%, pokazuju vladini podaci.
„Politika je istražiti nasilje koje ima veći politički značaj“, rekao je Jorge Granados, šef odjeljenja za nauku i tehnologiju Nacionalnog instituta za forenzičke nauke u Gvatemali. „Javna politika jednostavno nije usredotočena na ubistvo žena.“
Zakon o femicidu zahtijevao je od svake regije u zemlji da uspostavi specijalizirani sud fokusiran na nasilje nad ženama. Ali više od decenije kasnije, samo 13 od 22 njih djeluju.
„Zlostavljanje se obično dešava u kući, u privatnom okruženju,“ rekla je Evelyn Espinoza, koordinatorica Opservatorija za nasilje u Diálogosu, gvatemalske istraživačke grupe. „A država se ne uključuje u dom.“
U Lubijinom slučaju, zaljubila se u Gehovanyja na brz, nezaustavljiv način na koji to rade tinejdžeri. Kad su počeli živjeti zajedno, ona je već bila trudna.
Ali Gehovanyijevo pijanstvo, zlostavljanje i apsurdna očekivanja brzo su postali očiti. Želio ju je kući svakog časa, pa čak i kada je on bio napolju, rekla je. Rekao joj je da ne posjećuje svoju porodicu.
Znala je da će Gehovany njen odlazak smatrati izdajom, pogotovo zato što je trudna s njegovim djetetom. Znala je da bi i društvo moglo isto to misliti. Ali ona je morala otići, zarad bebinog dobra, i laknulo joj je kada ga se oslobodila.
Sve do noći 1. novembra 2015. godine, oko 21 sat, kada je došao da je vrati.
New York Times pokušao je doći do Gehovanyja, koji je pobjegao nakon ubistva, a kasnije se i sam predao. No, budući da je u vrijeme ubistva bio maloljetnik, zvaničnici su rekli da nisu mogli dogovoriti intervju ili komentirati slučaj.
Njegov najstariji brat, Robert Ramirez, tvrdio je da je Gehovany djelovao u samoodbrani i da je slučajno ubio Lubijinu majku.
Ipak, gospodin Ramirez opravdavao je odluku svog brata da se te večeri suprotstavi Lubijinoj porodici, pozivajući se na široko prihvaćeno mišljenje po pitanju mjesta žene u Jalapi.
„Bio je u pravu što se vratio i pokušao je tražiti nazad“, rekao je. „Nije ga trebala napustiti.“
Pogledao je prema svojoj kući smjestenoj u glinenoj uzbrdici, dok se tanki dim slabašne vatre provlačio kroz vrata.
„Nikada ne bih dozvolio svojoj ženi da me napusti“, rekao je.
Put krijumčara na sjever
Gospodin Sasvin Dominguez iznenada se probudio, uzbuđen idejom.
Pojurio je u grad po mraku, insekti žamore, a gusta magla obavija planine. U jednom danu sve je bilo završeno. Prodao bi svoj dom i iskoristio dobit za bijeg u Sjedinjene Države.
6.500 dolara bilo je dovoljno za kupovinu prolaska za njega i njegovu najmlađu kćer, tada dvanaestogodišnjakinju. Putovanje s malim djetetom bilo je jeftinije i često je podrazumijevalo bolji tretman američkih zvaničnika. Barem je tako rekao krijumčar.
Nadao se doći do svojih sinova u Kaliforniji. Uz malo sreće mogao bi pronaći posao, pomoći djevojke kod kuće – i dobiti azil za cijelu porodicu.
Nedjelju dana kasnije, u oktobru prošle godine, otišao je sa kćerkom. Vodič ih je preveo u Meksiko. Ubrzo su stigli do autoputa, gdje je čekao kamion s prikolicom. Unutra su bili zbijeni muškarci, žene i djeca, s malo prostora za micanje/kretanje.
Gusta vrućina ispunila je prostor, sunce je pržilo metalnu kutiju dok su tijela dodirivala jedna druge. Proveli su skoro tri dana u kontejneru prije prvog zaustavljanja, rekao je.
Dani su prolazili u izmaglici, slijed slika otrgnut od iscrpljenosti. Otvoreni hangar, gunđanje kamiondžija. Neprekidna pustinja, nakićena kaktusima. Blještavilo sunčevog svjetla na metalnom zidu sigurne kuće.
Vozili su se u najmanje pet kontejnerskih kamiona, koliko se mogu sjetiti. Morila ih je glad. Nekim danima bi dobili pola jabuke. Drugim rižu i pasulj. Ponekad ništa.
Jedne noći ugledali su čovjeka bez svijesti, pretučenog zbog pričanja nakon što su mu krijumčari rekli da ćuti.
„Sjećam se tog trenutka“, rekla je njegova kćer, čije ime se ne spominje jer je još maloljetna. Lomila je ruke prisjećajući se. „Osjećala sam se prestravljeno“, rekla je.
Danima kasnije, iznurena od gladi, žeđi i nedostatka svježeg zraka, izgubila je svijest u kontejneru prepunom više od 200 migranata, otac ju je držao, rashlađujući je s bilo čim što je imao pri ruci.
Početkom novembra stigli su u meksički pogranični grad Reynosa i sprovedeni su u sigurnu kuću. Nakon sedmica putovanja skoro su stigli do cilja.
Tog dana, krijumčari su pozvali jednog od sinova gospodina Sasvina Domingueza, tražeći dodatnih 400 dolara da ih prevezu preko rijeke do Teksasa. Ako ne plate, bit će izbačeni iz sigurne kuće, prepušteni razbuktalom nasilju u Reynosi.
Sin gospodina Sasvina Domingueza poslao je novac. Dan kasnije, ukrcali su se na splav i ušli u Sjedinjene Države.
Tumarali su kroz gusto žbunje prije nego su naletjeli na graničnu patrolu i sami se predali.
Gospodin Sasvin Dominguez rekao je da je sa kćerkom proveo četiri dana u Teksasu, u objektu bez prozora. Fluorescentni bljesak rasvjete iznad njihovih glava trajao je neprekidno i danju i noću, ne dozvoljavajći im da spavaju. Bilo je hladno. Migranti su objekat nazivali ledenom kutijom.
Kada su u novembru pušteni na slobodu, gospodin Sasvin Dominguez je dobio sigurnosnu narukvicu na gležanj i upute da se prijavi imigracijskim vlastima u San Franciscu, gdje bi mogao započeti dugi postupak podnošenja zahtjeva za azil.
Sin im je kupio autobuske karte i dočekao ih na stanici. To je bio njihov prvi susret nakon sedam godina.
Kalifornija
Sunčanog junskog dana, gospodin Sasvin Dominguez krenuo je u park, a njegova kćerka je ispred vozila rozi bicikl, namijenjem upola mlađem djetetu od nje. Za njima su, ruku pod ruku, šetali njegov sin i unuk.
Prošli su kroz tipični američki krajolik – kuće smještene na urednim zelenim površinama, široki trotoari u sjeni visokih hrastova.
On i njegova kćerka žive u skromnom jednosobnom stanu koji se već raspada. Obilježja prigradskog života ispunjavaju dvorište: kutije za alate, kolica, kante za recikliranje.
Ali gospodin Sasvin Dominguez i dalje živi u tuzi i strahu koji je ostavio iza sebe u Gvatemali. Ostale kćeri su mu još tamo i nema novca da ih preseli.
Osim toga, kaže, putovanje na sjever, čak i kada bi ga mogli priuštiti, preopasno je za tri mlade žene i dijete. Njegova jedina nada, kaže, je azil.
Rečeno mu je da bi to moglo potrajati godinama, ako se uopšte i dogodi. Sudovi su zatrpani velikim brojem zaostalih slučajeva. On još čak nije dobio ni datum za prvo saslušanje.
U međuvremenu, on živi isposnički, plašeći se da prigrli novi život, kao da bi tim mogao potcijeniti opasnost s kojom su njegove kćeri jos uvijek suočene.
U parku su porodice kuhale i slušale regeton. Njegova kćerka se igrala „tučnjave“ sa svojim nećakom, koji se nikad nije umorio, bez obzira koliko ona punila njegovu majicu travom ili koliko se puta on u suzama povlačio.
Pronašla je bolji ritam u njihovom novom životu. U junu je završila šesti razred u lokalnoj školi, koju jako voli. Njen stariji brat čuva diplomu na malom trpezarijskom stolu.
Obojila je vrhove kose ljubičastom, stil zbog kojeg je prepoznatljiva. Lice joj se često smiješi kao nekada, kada ju je majka upisala na lokalna takmičenja ljepote.
Ali ona ponekad reaguje burno i nepredvidljivo, odbijajući da govori. Nedostaje joj majka. I njene sestre također.
Zarobljene u Gvatemali, Lubija i njene dvije sestre uselile su se u mali stan, gdje dijele jedan krevet. Na zidu visi portret njihove majke.
Svaka od njih sada radi, prave tortilje u gradu. Ali nakon toga idu pravo kući, kako ne bi bile primijećene. Nedavno je Lubia naletjela na Gehovanyinu majku.
Život sestara obilježen je malim poboljšanjima, daškom svježeg zraka u zagušujućem strahu. I same su još uvijek djeca, a odgajaju svoju. Lubijina 18-godišnja sestra sada ima dijete.
Ponekad posjete majčin grob, zelenu betonsku kutiju okruženu lopatastim kaktusom.
„Ostavljene smo ovdje bez ičega“, rekla je Lubija.
Ona se i dalje suočava s onim što se desilo. Susjedi, muškarci i žene, i dalje je krive za majčinu smrt. To je više ne iznenađuje. Sada ima 20 godina, kaže da shvata da žene gotovo uvijek snose krivicu za probleme kod kuće.
Ona se brine u kakvom će svijetu odrasti njen sin, čemu će ga ona moći naučiti i u što će na kraju vjerovati. Jednog dana reći će mu o njegovom ocu, kaže, ali ne sada, ili u skorije vrijeme.
Ona se nada da će do tada biti u Sjedinjenim Državama, oslobođena siromaštva, nasilja i zagušujućih ograničenja za žene u Gvatemali.
