PISjournal – Ponovno objavljivanje dokumenata vezanih za Jeffreya Epsteina u zapadnim korporativnim medijima predstavljeno je kao trijumf transparentnosti i odgovornosti.
Naslovi sugeriraju da se sistem konačno okreće protiv sebe, otkrivajući kriminalne aktivnosti elite dugo skrivane od javnosti. Međutim, ova naracija se raspada pod pažljivom analizom.
Ono što svjedočimo nije stvarno obračunavanje s kriminalom, već politički kontrolisano otkrivanje – dizajnirano da sačuva srž moći dok žrtvuje već kompromitovane figure. Epsteinovi dosijei, u obliku u kojem su dozvoljeni, manje govore o pravdi, a više o preživljavanju sistema.
Na političkom nivou, selektivna transparentnost funkcioniše kao ventil pritiska. Imena koja više nisu korisna ili su već diskreditovana izložena su javnom gnjevu, dok je operativno jezgro političkih, finansijskih i sigurnosnih elita zaštićeno.
Epstein i Ghislaine Maxwell služe kao potrošna sredstva, dopuštajući zapadnim sistemima da tvrde moralnu superiornost bez rizika od strukturnog kolapsa. Najopasniji materijal – kompletni arhivi, snimci i mape mreža – ostaje zaključan jer njegovo otkrivanje ne bi samo osramotilo pojedince, već destabilizovalo institucije.
Ista logika upravlja i zapadnom vanjskom politikom. Moralni diskurs o “pravima žena” koristi se ne kao univerzalni princip, već kao geopolitičko oružje.
Suprotno tome, sistematsko ubijanje žena u Gazi susreće se sa šutnjom, distorzijom ili otvorenim opravdanjem.
Majke zatrpane pod ruševinama, djevojčice spaljene u izbjegličkim kampovima, bebe ubijene u inkubatorima – tim ženama ne pripada zapadni bijes jer njihova smrt implicira izraelskog neprijatelja, a posredno i zapadni politički poredak koji ga štiti.
U Libanu, žene ubijene izraelskim zračnim napadima postaju nevidljive, svedene na kolateralnu štetu u diskursu koji čak negira legitimnost njihove borbe protiv okupacije.
Dakle, vrijednost života žene, čini se, određuje se ne njenom čovječnošću, već političkom korisnošću.
Skandal sa Epsteinom direktno se isprepliće s ovom dvostrukom mjerom. Godinama su zapadni lideri ignorisali, odbacivali ili aktivno prikrivali zločine nad djecom, dok su istovremeno moralizirali o pravima žena u inostranstvu.
Otkrivanje da su utjecajni biznismeni, političari i predsjednici bili uključeni – direktno ili indirektno – u sisteme seksualne eksploatacije ne predstavlja moralni preokret. Ono potvrđuje političku realnost koja je odavno očigledna onima izvan zapadne mjehurića: moć je izolovana od etike, a odgovornost se sprovodi selektivno.
Zbog toga neprovjerene optužbe u Epsteinovim dosijeima moraju se tretirati metodološki disciplinovano. Interni FBI memoari koji izričito navode nedostatak dokaza ne mogu se pretvarati u utvrđenu činjenicu bez ponavljanja iste manipulacije koju navodno osuđujemo.
Preciznost nije ustupak moći; to je oružje protiv nje. Politička kritika zapadnog sistema najjača je kada je utemeljena na dokazima, obrazcima i strukturnoj analizi – a ne na senzacionalizmu.
U konačnici, Epsteinovi dosijei otkrivaju više od seksualnih zločina. Oni osvjetljavaju način na koji zapadni sistemi upravljaju skandalom, sadrže bijes javnosti i održavaju dominaciju dok projiciraju moralni autoritet prema van.
Prava prijetnja zapadnom poretku nije protest, otpor ili neposluh. To je mogućnost da sve žrtve – žene u Gazi i Libanu – budu prepoznate kao jednake, i da cijeli arhiv moći, neuređen i nezaštićen, konačno bude otkriven.
