New York Times Magazine je u maju 2014. godine objavio priču o Srebrenici, zajednički 18-mjesečni rad pisca Scotta Andersona i fotografa Paola Pellegrina koji su u toku istraživanja četiri puta posjetili Bosnu i Hercegovinu.
Scott Anderson je pisac, novinar i ratni dopisnik. Autor je brojnih knjiga, uključujući i znamenitu istorijsku sagu Lawrence in Arabia. Film Trijaža, u režiji Danisa Tanovića, snimljen je po njegovom romanu dok je film The Hunting Party, sa Richardom Gereom u glavnoj ulozi, baziran dijelom na Andersonovom članku objavljenom u Esquireu – What I Did on My Summer Vacation. Piše za časopise New York Times Magazine, GQ, Esquire, Men’s Journal i Vanity Fair.
Fotograf Paolo Pellegrin je dobitnik brojnih nagrada, deset puta je osvojio nagradu World Press Photo. Od 1992. godine u više navrata je boravio u Bosni i Hercegovini, bavio se projektima i pisao knjige posvećene Romima i djeci u ratnoj i post-ratnoj Bosni i Hercegovini. Bio je na mnogim ratištima, a u Libanu je i ranjen.
Anderson i Pellegrin su kao ratni reporteri izvještavali iz trinaest ratova.
Amor Mašović ima pogled i ostavlja dojam melanholičnog čovjeka koji nikad ne spava dovoljno. U posljednje dvije decenije, njegov je posao pronaći masovne grobnice s hiljadama nestalih tokom rata u Bosni. Vrlo je dobar u onome što radi, kao i sa brojevima. Kad sam ga prvi put upoznao u ljeto 2012., Mašović je izračunao da su on i njegove kolege iz Instituta za nestale osobe bosanske vlade pronašli više od 700 masovnih grobnica u kojima su bili posmrtni ostaci skoro 25.000 ljudi.
“Mislim da smo do sada pronašli sve veće”, rekao mi je Mašović dok smo sjedili u jednom zadimljenom sarajevskom kafiću. Upravo se vratio iz još jednog obilaska lokacije, i čizme su mu još uvijek bile prekrivene debelim slojem blata. “Ali to znači da preostaje još mnogo manjih.” Tačno koliko, više zavisi od definicije “masovne grobnice”. Ako se vodite onom trenutnom da je masovna grobnica mjesto koji sadrži tijela troje ili više ljudi, Mašovićevo je nagađanje da ih ima još između 80 i 100 koje tek treba otkriti. Od toga, on sumnja da između 15 i 20 sadrži više od 50 tijela.
Mašović ima različite metode za lociranje grobnica. Vodi se ili svjedočenjima preživjelih ili informacijama dobijenim od ljudi iz bosanskih sela i gradova koji ga mogu uputiti na prava mjesta. Nekad je jednostavno u mogućnosti otkriti ih i sam, zamjećujući suptilne promjene u krajoliku. “Radim to već dugo”, rekao je. “Nekada pješačim ili se vozim pa vidim neko mjesto i pomislim, hmm, to bi bilo odgovarajuće mjesto za jednu grobnicu. Tim načinom sam ih našao nekoliko.” Zapravo je “grobnica” često pogrešan naziv. Mašović pronalazi ljudske ostatke u rudarskim oknima, pećinama i suhim koritima jezera. “Oni su svuda”, kaže on. “Na svakom mogućem mjestu na koje možete pomisliti.”
Od svih zločina počinjenih po Bosni između 1992. i 1995. godine ono što najviše okupira Mašovića je Srebrenica. To nije, iz nekoliko razloga, nimalo iznenađujuće: Srebrenica simbolizira neizrecivu brutalnost bosanskog rata i kolosalni neuspjeh međunarodne zajednice. Smještena u maloj dolini u istočnoj Bosni i Hercegovini, Srebrenica je bila mjesto jednog od najtežih ratnih događaja. Grad je bio odsječena enklava u kojoj je nekoliko hiljada vladinih vojnika, zajedno sa čak 40.000 uglavnom muslimanskih izbjeglica, tokom tri godine bilo izloženo opsadi srpskih separatističkih boraca.
Više od polovine tog vremena Srebrenica je bila pod međunarodnom vojnom zaštitom i smatrana jednim od šest “sigurnih područja” koja su 1993. godine Ujedinjene nacije utemeljile širom zemlje. Taj status se pokazao besmislenim kada su Srbi u punoj snazi izveli napad u julu 1995. Umjesto da im se odupru, UN-ove zaštitne snage u Srebrenici su odustale. Tokom sljedećih nekoliko dana Srbi su ulovili i ubili više od 8.000 muškaraca i dječaka, od kojih je većina pokušala pješice pobjeći iz enklave. Bilo je to najgore klanje i prvi službeno priznati čin genocida koji se dogodio na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata.
Za Mašovića, masakr u Srebrenici predstavlja poseban profesionalni izazov. Pri pokušaju bijega je odmah ubijeno 1.000 Srebreničana. Ostalih 7.000 je zarobljeno i odvedeno na različita polja smrti, a njihova tijela su bačena u masovne grobnice. Ubrzo nakon toga, srpski zapovjednici su naredili iskopavanje primarnih grobnica te premještanje ostataka u niz manjih masovnih grobnica uz sliv rijeke Drine – takozvanu Dolinu smrti – za koje su se nadali da nikada neće biti pronađena. “To je Srebrenicu učinilo našim najvećim izazovom”, rekao je Mašović.
Ali postoji i nešto drugo. Pokolj se dogodio u posljednjim danima rata, kada su postojale jasne naznake da će međunarodna zajednica uskoro doći do prisilnog političkog rješenja u Bosni. Zbog toga su ova ubistva bila posebno besmislena. Prije nego što su borbe prestale, desila se krvava orgija.
“Moglo bi se reći da me možda čak to i progoni”, rekao je Mašović, zureći u sto i odsutno lomeći prste. “Dokazi daju šansu za moralnu zadovoljštinu”, rekao je. “Pokušati tome dati neku vrstu značenja ili barem pomoći porodicama, zato mi je toliko važno pronaći te ljude.”
Mašović je počeo razmišljati o potencijalnim lokalitetima na kojima su tijela 1.100 ili više muškaraca koji tek trebaju ući u finalni zbroj žrtava. “To vjerojatno znači da postoje neke grobnice koje nismo pronašli”, promrmljao je, “ili su možda mnogi od njih bačeni u Drinu.” Mašović periodično obilazi dijelove staze kojom su muškarci osuđeni na smrt pokušavali izaći iz doline. U ranim godinama potrage je gotovo uvijek pronalazio ljudske ostatke, što je sada rijetkost. “U ovom trenutku, mislim da ih u šumi još nema mnogo”, rekao je. “Možda 50, 100.”
Mašović je jedan od glavnih ljudi u izvanrednom međunarodnom naporu da se identificiraju žrtve i počinitelji rata u Bosni. Nakon višegodišnjeg budnog rada, Istraživačko dokumentacioni centar Sarajevo, finansiran od strane države Norveške, je 2012. godine objavio “Bosansku knjigu mrtvih”. To je zbornik u četiri toma u kojem su se pokušala navesti imena svih žrtava fatalnih sukoba (finalni zbroj žrtava je malo veći od 100.000, a ne 200.000 što je brojka koju mediji često navode). Taj izvještaj je također naglasio izrazito vjersku odnosno nacionalnu prirodu sukoba; od 43.000 ubijenih civila 82 posto su muslimani, a 10 posto Srbi.
Ova računica je posebno iscrpna u slučaju Srebrenice. Od 1999. godine Mašović i njegove kolege prenose sve otkrivene ostatke sa tog područja u tuzlansku mrtvačnicu koju je izgradila Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP). Obrađujući DNK bazu podataka sa više od 22.000 uzoraka uzetih od živih rođaka nestalih, ICMP je pozitivnom metodom identificirao gotovo 7.000 ubijenih – a Mašovićeva organizacija je ustanovila upadljivo precizan broj mrtvih: 8.372. U isto vrijeme, međunarodni tužitelji za ratne zločine su se intenzivno fokusirali na masakr, podižući optužbe protiv 21 osobe koje uključuju sve od “nehumanih djela” do genocida. Svi ovi zajednički napori čine Srebrenicu jednim od najdetaljnije dokumentiranih ratnih zločina u historiji.
U toku slušanja Mašovićevog mračnog izvještaja, naišao sam na nešto što me zateklo. Ubistva masovnih razmjera koja su se dogodila u Srebrenici su morala uključivati na hiljade izvršilaca. Morali su stražariti nad zarobljenicima, sprovesti ih na polja za smaknuće, zakopati ih jednom pa zatim i iskopati. Barem su se neki od tih sudionika sigurno povjerili svojoj supruzi, bratu, svešteniku. S obzirom na ovo ogromno mnoštvo potencijalnih doušnika, kako je moglo ostati toliko tajni i toliko grobnica koje se tek trebaju pronaći? Pitao sam Mašovića koliki je postotak njegovih otkrića rezultat informacija dobijenih od Srba koje muči savjest.
“Postotak?” Nasmiješio se ironično. Osim jednog posthumnog pisma, dobio je još samo jednu uputu. Bila je to bilješka sa potpisom “Srbin iz Foče” koja ga je dovela do masovne grobnice. “Možda možete reći da je ovog čovjeka pogodila polusavjest”, rekao je Mašović, “jer još uvijek nije imao hrabrosti da potpiše svoje ime. Ali osim tog Srbina? Niko drugi. U 17 godina, niti jedna druga osoba.”
Taj detalj seže u srce borbe s kojom se Bosna suočila gotovo dvije decenije nakon rata: Kako ponovo ujediniti društvo kada oni koji su prvenstveno odgovorni za njegovo uništavanje ne vjeruju da su učinili nešto pogrešno?
Kako to inače biva sa bojišnicama, topografija Srebrenice je neobično jednostavna. Sačinjena je od lijepe alpske doline dugačke skoro 11 i po kilometara i široke možda gotovo jedan kilometar kroz koju protiče brzi potok. Obronci obrasli zelenim pašnjacima su ukrašeni seoskim kućama bijelih fasada koje se, u visokim dijelovima, postepeno prepuštaju gustim zimzelenim šumama. Na južnom kraju doline je gradić Srebrenica. Na drugom kraju, gdje se zemljište otvara i potok spaja sa mnogo širim slivom rijeke Drine, nalazi se Bratunac. Otprilike na pola puta između ova dva naselja je selo Potočari gdje se tokom rata nalazio vojni sastav Ujedinjenih naroda.
Prekoputa nekadašnjeg naselja se nalazi groblje predviđeno za one poginule u ljeto 1995. godine. Tu se prostire više od 6.000 grobova koji se penju na obronke i čine valovito prostranstvo identičnih nišana od bijelog kamena – tradicionalnog nadgrobnog spomenika bosanskih muslimana – te jednog jedinog kršćanskog križa. Pored vrata kapije groblja Potočari nalazi se mala suvenirnica koja prodaje šalove i nakit koji izrađuju rođakinje poginulih. Njom upravlja 64-godišnja muslimanka po imenu Fazila Efendić čiji su suprug i jedini sin pokopani na brdu iznad njene trgovine.
Unutar balkanske miksture konkurentskih vjerskih i etničkih grupa (tzv. bure baruta Evrope), Bosna i Hercegovina se smatrala posebno nestabilnim mjestom jer je bila zemlja sa značajnim brojem muslimana, katoličkih Hrvata i pravoslavnih Srba. Tokom stoljeća, vjerske napetosti su povremeno dovodile do paroksizama nasilja. Međutim, činilo se da su rivalstva konačno ugašena pod snažom palicom Josipa Broza Tita koji je utemeljio jugoslovensku federaciju nakon Drugog svjetskog rata.
Fazila Efendić se gotovo nostalgično prisjeća tog vremena. Proveli smo jedno popodne u dnevnoj sobi njenog ugodnog modernog doma u Potočarima – stari je uništen u ratu – na pola kilometra od groblja. “Za vrijeme Tita,” rekla je, “savršeno smo se slagali sa Srbima. Nije bilo razdvajanja, nije bilo razlike, o tim stvarima uopšte nismo razmišljali.”
Umjesto da nestanu, čini se da su etničke mržnje prešle u podzemlje tokom Titove ere. Ponovno su se razbjesnile kada je Bosna u aprilu 1992. proglasila nezavisnost od raspadajuće jugoslavenske federacije. Za nekoliko dana, separatističke milicije sastavljene od bosanskih srpskih i hrvatskih manjina su odbacile središnju vladu u Sarajevu i uz veliku vojnu i finansijsku podršku republika Srbije i Hrvatske zauzele dijelove Bosne kako bi osnovale vlastite minirepublike.
Srpsko vodstvo imalo je radikalno rješenje stare balkanske misterije konkurentnih i konfliktnih historijskih naslijeđa: učvrstit će svoju vlast nad onim što su sada zvali Srpska uz pomoć etničkog čišćenja. U roku od nekoliko sedmica ubijeno je na hiljade muslimanskih civila, a više desetina hiljada je protjerano iz domova njihovih predaka usljed organizirane kampanje terora, masovne paljevine i silovanja.
Nigdje drugo ovakvo etničko čišćenje nije bilo sistematičnije ili brutalnije nego na području Bratunca i Srebrenice. U prvim danima rata, snage bosanske vlade su preuzele kontrolu nad dolinom Srebrenice, ali su ih tamo ubrzo zarobili srpski milicioneri pojačani dobrovoljcima iz susjedne Srbije.
Vrlo brzo je Bratunac očišćen od većine muslimanskih stanovnika. Džamije su bile minirane dinamitom i raznesene u komade, a njihove ruševine su buldožerima smrvljene u pijesak. Uništena su i napuštena muslimanska poljoprivredna gazdinstva te zaseoci. Na mnogim mjestima uz Drinu pokušaj iskorjenjivanja proširio se i na muslimanska historijska nalazišta i groblja.
U svojoj kući u Potočarima, Fazila Efendić je od izbjeglica koje su se počele slivati u dolinu Srebrenice čula stravične priče o mučenjima i masovnim pogubljenjima. “U početku im nisam potpuno vjerovala”, rekla mi je, “jer su bile poput onih iz srednjeg vijeka.”
Skoro pet kilometara niz put od kuće Fazile Efendić, u Bratuncu, sreo sam 48-godišnju Srpkinju po imenu Radojka Filipović koja je ispričala sasvim drugačiju priču. Sjeli smo u prohladnu kancelariju grupe nazvane Republička organizacija zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Republike Srpske. Dok je govorila, vladala je zbunjujuća atmosfera jednaka ulasku u svijet izvrnutih historijskih činjenica. U ovom slučaju su agresori bili muslimani, a žrtve Srbi. Filipović je željela razgovarati o “zločinima” koje su počinile snage bosanske vlasti u Srebrenici. Učinkovito odsječeni od ostatka teritorija pod državnom upravom i opterećeni zadatkom zaštite desetaka hiljada izbjeglica koje su pobjegle u sela, vladini borci su periodično pokretali akcije preko srpskih opsadnih linija u potrazi za hranom. Tokom tih akcija su povremeno ubijali srpske civile, a čini se da je Filipović zapamtila datume i precizne okolnosti svake od ovih pogibija.
“Znamo da su 8. avgusta 1992.”, započela je tvrdnju, “muslimani ubili jednog čovjeka odsjekavši mu glavu. Potom su je odnijeli u Srebrenicu i koristili kao nogometnu loptu. Sve je to temeljito provjereno.”
Razumljivo, središnje mjesto njene pripovijesti bila je smrt supruga Dragana i njenog svekra u Bjelovcu, selu udaljenom nekoliko kilometara od Bratunca. Poginuli su 14. decembra 1992. “Muslimani su okružili selo noć prije”, rekla je,”i onda su u zoru ušli da ubiju sve koje su mogli pronaći. Tog dana su u Bjelovcu ubili 68 ljudi.” (Prema Istraživačko dokumentacionom centru Sarajevo, većina ubijenih na bjelovačkom području 14. decembra 1992. su bili borci. Od 17 potvrđenih smrtnih slučajeva civila, pet je žrtava bombi bačenih iz ratnog aviona srpske vlade. Dodatno, Centar može potvrditi samo 154 srpska civilna smrtna slučaja u bratunačkoj regiji tokom rata, od kojih su mnogi kolateralne žrtve rata.)
“Nećete naći nijednog muslimana koji će priznati takve stvari”, nastavila je Filipović. “Ako ćemo ikada ovdje imati mira, moramo prestati pokušavati prebacivati krivicu na jednu ili drugu stranu i prepoznati da su obje strane patile i učinile loše stvari.”
Barem su u početku ovaj duh moralne jednakovrijednosti dijelile mnoge vanjske sile koje su mogle pomoći da se pokolj privede kraju. Već 1993., bosanska tragedija je izazivala intenzivno negodovanje u Washingtonu i glavnim gradovima zapadne Evrope. Kada je napokon razmjera srbijanskih zločina natjerala međunarodnu zajednicu na djelovanje, uslijedio je niz nestabilnih i rijetko efikasnih mjera nadgledanih od strane vojno-političkog zapovjednog lanca toliko složenog da uzrokuje paralizu.
Možda je upravo to i bila poenta. Baš kao što je nevoljko određivanje strane koja snosi krivicu značilo da ne postoji moralni imperativ za vojno reagovanje, tako je i neefikasni aparat uspostavljen nakon što je međunarodna zajednica intervenisala značio da se sve strane mogu angažirati u sukobu a da niko ne bude odgovoran za beskorisnost intervencije.
Dolazak američkih mirovnih snaga u aprilu 1993. je za izbjeglice satjerane u srebreničku enklavu značio da će barem njihova slabašna nada u preživljavanje nastaviti živjeti. “Situacija je bila užasna”, govorila je Efendić, “jer smo preživljavali samo zahvaljujući zalihama koje je mogao unijeti UN. Bili smo im vrlo zahvalni. Napokon smo bili zaštićeni, a ne nadjačani.”
U proljeće 1995. godine vjera u tu zaštitu je stavljena na kušnju. Tokom rata, predsjednik Srpske Radovan Karadžić je uporno ignorisao ultimatume međunarodne zajednice i otvoreno prezirao njihove prijetnje. Usred sve jasnijih naznaka da su vanjske sile, posebno Clintonova administracija, odlučne da konačno prisilno dovedu do političkog rješenja u Bosni, Karadžić je odlučio iskoristiti svu svoju vojnu snagu. Naredio je svojim vojnim zapovjednicima da zaustave dostavu američke humanitarne pomoći u Srebrenicu i susjedno sigurno područje. Krajnji cilj, Karadžić je napisao u direktivi, bio je “stvoriti nepodnošljivu situaciju potpune nesigurnosti, bez nade u daljnji opstanak ili život stanovnika”.
U Srebrenici su Srbi uporno pojačavali pritisak na holandske snage UN-a: vraćali su konvoje humanitarne pomoći, uskraćivali povratak u bazu vojnicima koji su otišli na dopust, te vršili snajperske napade na njihove osmatračnice. Zatim su krenuli u napad. Dok su holandski vojnici odstupali sa pozicija, a Srbi prodirali u enklavu, 11. jula, hiljade prestrašenih izbjeglica je bježalo prema Potočarima, tražeći sigurno utočište u bivšoj tvornici akumulatora koja je tada služila kao baza UN-a. Jedna od njih je bila i Fazila Efendić.
“Bila je to ludnica”, prisjetila se. “Ljudi su plakali, vrištali, djeca su lutala izgubljena. A sa brda naokolo, pucnjava, eksplozije.”
Kao dokaz teških sudbina koje su muškarce i dječake iz enklave očekivale ukoliko padnu u ruke Srba, njih oko 15.000 je počelo bježati iz doline. U početku su se egzodusu pridružili suprug Fazile Efendić Hamed i njihov 19-godišnji sin Fejzo, ali su se okrenuli nazad i vratili jer su procijenili da im je šansa za preživljavanje bolja pod holandskom zaštitom.
U toku sljedeća tri dana život izbjeglica u holandskom kampu je bio stravičan. Prije nego što su holandski vojnici blokirali sve izlaze, nekoliko hiljada sretnijih izbjeglica se sklonilo u zgradu glavnog skladišta, a ostatak je ostao vani na livadi. Tamo su neumorni srpski borci birali žene za silovanje i povremeno odvodili muškarce na smaknuće. Sve vrijeme je holandski zapovjednik pregovarao sa generalom Ratkom Mladićem, vojnim načelnikom Srpske, o sigurnom izlasku izbjeglica iz enklave. Sa njim se teško moglo cjenkati, pogotovo jer je već ranije predao većinu oružja i vozila svog bataljona. Napokon su dovezeni autobusi i kamioni koji su prevozili izbjeglice u Tuzlu, grad udaljen oko 96 kilometara. Tokom evakuacije, “punoljetni” dječaci i muškarci koji su ostali iza – njih više od 1.000, u rasponu od tinejdžera do muškaraca osamdesetih godina – su odvojeni od svojih porodica i smješteni u različita vozila koja su ih navodno trebala odvesti u “privremene” pritvorske centre. Među njima su bili i Fazilin suprug i sin.
“Kad smo ih vidjeli kako razdvajaju muškarce,” rekla je Efendić, “tada smo tačno znali šta će se dogoditi. Holandski vojnici su znali. Neki od njih su plakali. Ostali su samo otišli. Nisu mogli da gledaju od sramote.” Iz razloga koji će uskoro postati jasni, Mladić je sljedeće sedmice blokirao Holanđane na teritoriji Potočara. Za to vrijeme, srpski borci su organizovali lov na 15.000 bjegunaca, ubivši, kako se procjenjuje, 1.000 i uhapsivši još 6.000. Zbog čega su se mnogi predali, znajući kakva ih sudbina čeka, barem se dijelom objašnjava sljedećim podlim lukavstvom: vozeći bijela vozila UN-a i noseći plave kacige koje su uzeli od Holanđana, Srbi su mnoge civile namamili iz šume tvrdeći da ih čekaju vojnici UN-a kako bi ih spasili. Za nekoliko dana, svi ti zarobljenici zajedno sa onima iz naselja Potočari su dovedeni do polja za smaknuće. Holandski vojnici su tek tada mogli biti pušteni. U završnoj fazi ove podmuklosti, general Mladić je prisilio holandskog zapovjednika da na odlasku popije s njim oproštajnu zdravicu.
Radojki Filipović se malo toga iz ove priče čini istinitim. Ona vjeruje da je broj mrtvih muslimana uveliko pretjeran i da su mnogi umrli ili ubijeni u borbi ili počinili samoubistvo – čak i da su ih pobili muslimani. Što se tiče 6.000 grobova na groblju Potočari, i to joj je vrlo sumnjivo. “Tamo su pokopani ljudi koji su umrli nakon rata”, tvrdila je. “A šta je sa našim ljudima? Tokom rata je nestalo preko hiljadu srpskih žrtava iz ovog okruga. Mnogi vjeruju da su neki koji su sahranjeni u Potočarima zapravo naš narod.” Prezirno je dobacila. “Ovo je njihov genocid.”
Robert Zomer ne voli gužve. A osjećao se posebno neugodno stojeći s mnoštvom koje se okuplja oko ulaza u nekadašnje skladište tvornice akumulatora u Potočarima u jutro 11. jula 2012. godine.
“Vrlo sam prepoznatljiv”, rekao je Zomer, pokazujući na svoju crvenkastoplavu kosu. “I puno je ljudi koji ovdje imaju problem sa mnom.”
30.000 ljudi koji su se sastali u Potočarima su došli zbog godišnje ceremonije sjećanja na Srebrenicu kojom su obilježili 17 godina od njenog pada. Zomer je tog dana u dolini bio jedan od holandskih vojnika.
Zaustavio se ispred vrata skladišta, gdje su se hiljade izbjeglica sklonile, i pogledao na tmurni, gotovo pećinski prostor sačinjen od golog betonskog poda veličine dva nogometna igrališta zatvoren betonskim zidovima.
“Ne možete zamisliti kako je to bilo”, rekao je Zomer. “Ljudi na svakom koraku – vrište, plaču, neki bolesni, neki umiru. A nismo mogli ništa učiniti. Mogli ste namirisati strah. Prije tog dana nisam znao da strah ima miris.”
Vodio me duž sjevernog zida sve dok nije naišao na jednu rupu. Bio je to grubi otvor za odvodnju, koji je, vjerovatno, vodio prema vani. Pokazao je na mjesto lijevo od rupe.
“Ovdje je sjedila mlada žena”, rekao je. “Plakala je, histerično. Htio sam je utješiti. Tako sam sjeo pored nje i zagrlio je. Ne znam da li me je razumjela ali sam joj rekao da će biti OK, da će se sve riješiti, kad odjednom kroz tu rupu uđe mala mačka.” Zomer se nasmijao. “Bilo je tako čudno! Ali uzeo sam mačku i stavio je u naručje ženi – natjerao sam je da je uzme – i rekao sam: ‘Evo, sada nešto ovisi o tebi i sada moraš ostati živa’.“ Na trenutak je djelovao izgubljen u mislima, a zatim je slegnuo ramenima. “Pa”, rekao je, “to su neke od neobičnih stvari kojih se sjećam.”
Nakon što se 1995. njegova služba u Bosni završila, Zomer se vratio u Holandiju gdje je napustio vojsku i pokušao stvoriti normalan život. Oženio se i dobio kćerku ali je teško kontrolisao bijes. Na kraju je izgubio svoj prvi posao u civilstvu jer je udario šefa. Naposljetku je postao bravar. “To je posao koji sami radite, što mi se sviđa”, rekao je. Zomerov brak se raspao 2011. godine, a sljedeće godine se vratio u Bosnu gdje je kupio 10-ak hektara šumskog zemljišta na brežuljku iznad Potočara, na manje od jednog kilometra od nekadašnje lokacije holandskog bataljona.
“Ovdje je puno jeftinije nego u Holandiji”, rekao je kad sam ga prvi put pitao zašto se vratio. “A i vrijeme je bolje.” Posjed je dobio povoljno. Veći dio je smješten na nekadašnjoj ničijoj zemlji između bosanske i srpske linije. Također je postojala i zabrinutost zbog mina. Zomer je upoznat sa miniranim područjima koja treba izbjegavati pa većinu vremena provodi u dugim šetnjama šumom gdje mu društvo čine njegova dva psa ili se spušta niz brdo do stare tvornice akumulatora. Otkrio je rupu u ogradi pa često luta sam po kompleksu. Mjesto je najčešće pusto, osim svakog 11. jula.
Otprilike od trenutka kada je Zomerova jedinica stigla na to područje u januaru 1995., uporno se pitao o njihovom tačnom zadatku. “Paziti na izbjeglice, OK,” rekao je, “ali s vojnog stajališta, to nije imalo smisla. Dato nam je samo po 20 metaka, a naredba je bila da ne pucamo čak ni kada smo napadnuti.”
Njegov glavni zadatak je bio držati se na udaljenom posmatračkom mjestu na krajnjem južnom dijelu enklave. Zomer se živo sjeća marša na Potočare koji se dešavao dok je enklava padala.
“Činilo se da traje zauvijek. Majke su mi se neprekidno približavale i uvaljivale mi svoje bebe u naručje: ‘Molim te, spasi mi bebu.’ Dakle, uzeo bih te bebe i nosio ih neko vrijeme, a zatim ih samo ubacio u neki od automobila koji su se pokušavali probiti niz cestu.”
Zomerov je plan učiniti svoj dom na padini svojevrsnim odmaralištem za bivše vojne drugove koji žele posjetiti Srebrenicu. “Mnogi se brinu da će ovdje biti napadnuti”, rekao je. “Pitaju me: ‘Ali zar nas ne mrze svi?’ Budući da sam ovdje, mogu im pokazati da je sve u redu.”
Iako priznaje da boluje od PTSP-a, Zomer se čini odlučan u negiranju veze između njegovih simptoma i događaja koji su se ovdje zbili. Tokom napetog sukoba u kompleksu, brojne izbjeglice su prijavile da su vidjele silovanje žena, a nekoliko holandskih vojnika je posmatralo kako su muškarci praćeni zvukovima pucanja odvođeni u pomoćne objekte. “Bio sam na dužnosti, tako da nisam znao šta se događa napolju”, rekao je Zomer. Što se tiče odvajanja muškaraca od ostalih pred autobusima, to je bio samo standardni operativni postupak. “Isto je kao u svakoj vanrednoj situaciji”, objasnio je Zomer, “prije svega na red dolaze žene i djeca.”
Ceremonije koje se održavaju 11. jula svake godine kulminiraju ukopom mrtvih. Noć prije, posmrtni ostaci se dopreme iz središnje mrtvačnice u Sarajevu u dugom konvoju kamiona. Tabuti su potom poredani u urednim redovima u manje skladište koje je nekada bilo kasarna holandskih vojnika. U ljeto kada sam prisustvovao ukopu bilo je 520 tabuta. Svi su bili izrađeni od istog tankog drveta i zamotani u istu zelenu islamsku tkaninu za ukop. Tu i tamo su paralelni redovi tabuta bili prekinuti s puno manjih tabuta, neki od njih ne veći od kutije za pisma.
Pri ulasku u prostoriju sa tabutima, Zomer se zaustavio na pragu. Zatim se naslonio na zid i zagledao u tabute. “O tome nismo ništa znali”, rekao je. “Čuli smo za to tek kad smo se vratili u Holandiju. Ljudi su govorili: ‘Obavili ste loš posao, dopustili ste da se dogodi nešto ovako strašno.’ Ali kako smo ikada mogli očekivati takvo nešto?” Provukao je ruku kroz svoju kratko ošišanu kosu. “Kad shvatite da morate nešto učiniti, već je kasno.”
U rano popodne nekoliko stotina muškaraca je počelo iznositi tabute prema groblju. Nekoliko njih se zamalo saplelo, očito zatečeni što su tabuti tako lagani za ponijeti. Muškarci su ubrzo pronašli ritam. Dok su nosili svoje terete preko ceste, ostali ožalošćeni su stajali uz put kako bi, dok uče molitvu, dodirnuli svaki tabut u prolazu. Kad je ceremonija počela, Robert Zomer je prišao rupi koju je otkrio u stražnjoj ogradi te se vratio svojoj kući na brdo.
Po vanjskom izgledu, okrug Srebrenice se polako popravlja. Izgrađeno je nekoliko malih džamija koje su zamijenile neke uništene u ratu. Rupe od metaka i oštećenja granata koje su davno obilježile gotovo svaku zgradu su uglavnom zakrpljene. Ono što se ne može lako uočiti je radikalna demografska transformacija koja se dogodila. Muslimani, koji su prije rata činili tri četvrtine stanovništva, sada su manjina. Taj se pomak dobrim dijelom objašnjava činjenicom da je okrug sada dijelom Republike Srpske kojoj je bilo dopušteno da opstane nakon završenog rata.
Među muslimanima koji su se vratili, Fazila Efendić kao osoba spremna na otvoren dijalog predstavlja anomaliju. Daleko češći je slučaj poput Sulejmana Mehmedovića, 31-godišnjeg radnika koji sa suprugom i dvoje djece živi u malom stanu na rubu Srebrenice. U autobusu je sa majkom tek 12. jula 1995. godine napustio enklavu. Otac mu je nastradao; njegova supruga je izgubila oca i svu petoricu braće. “Mi se samo držimo svog posla”, rekao je Sulejman o svom današnjem životu. “Radim zajedno sa Srbima, a to je OK. Mi jednostavno nikad ne razgovaramo o onome što se dogodilo.”
Milošu Milanoviću, srpskom članu Gradskog vijeća u Srebrenici, to je najbolje čemu se može nadati. “Nikada se o tim stvarima ne raspravlja, samo se svađa”, rekao mi je. Milanović, koji sada ima 50 godina, je za vrijeme rata bio pripadnik oružanih snaga Srpske. Također je bio prisutan pri padu Srebrenice. “To je uglavnom propaganda”, rekao je on o brojevima ubijenih u masakru u julu 1995. godine. “Muslimani su čak i naše žrtve predstavili kao svoje. Oni moraju održati veliki broj žrtava da bi se Srbi predstavili kao jedini zločinci i da bi oni zataškali svoje ratne zločine.”
Godišnja ceremonija koja se održava 11. jula Milanoviću je posebno iritantna. Kao gradski vijećnik je predložio da se sva opštinska sredstva utrošena na taj događaj usklade sa fondom za spomen na srpske žrtve. “Mislim da je to jedini način na koji možemo prevazići muslimanske manipulacije”, rekao je.
Ovaj historijski revizionizam je očit u slivu rijeke Drine. Možda je njegova najupečatljivija manifestacija krst visok 25 metara u Kravici, selu udaljenom 16 kilometara zapadno od Bratunca i podignut u čast “3.267 srpskih mučenika” iz okruga ubijenih u ratu. Iako ova brojka ne odgovara nijednoj u vjerodostojnoj “Bosanskoj knjizi mrtvih”, postavljanje krsta u Kravici izgleda da je namjerno provokativno. Nekoliko stotina metara niz cestu je skladište gdje je uvečer 13. jula 1995. godine, najmanje 1.000 Srebreničana stradalo od mitraljeza i ručnih bombi. Nema tragova koji bi dokazali šta se tamo dogodilo, pa se skladište vratilo u svoju staru funkciju kao spremnik za poljoprivrednu opremu.
Poslijeratna Bosna nije trebala izgledati ovako – a dugo vremena i nije. U jesen 1995., posebni izaslanik predsjednika Clintona na Balkanu Richard Holbrooke je konačno prisilio zaraćene frakcije i njihove regionalne saveznike da sjednu za pregovarački sto. Budući da nijedna strana nije vojno poražena, dejtonski sporazum je ponudio novo rješenje: Vlada Bosne i Hercegovine bi bila udružena u konfederaciju sa Vladom Republike Srpske, dok bi svaka zadržala svoj zaseban status putem crte “međuentitetskih granica”.
Što se tiče samog postizanja neintegrisane integracije, Dayton je iznio sveobuhvatni nacrt koji je uključivao uspostavu zajedničkog parlamenta, tročlano Predsjedništvo i zajedničko pravosuđe. U isto vrijeme, temeljito bi se izvještavalo o navodnim ratnim zločinima i optuženi bi bili privedeni pred sud. Na putu olakšanom velikodušnom reakcijom međunarodne zajednice – milijardama dolara strane pomoći namijenjene razvoju i obnovi – nada je bila da će dvije zajednice postepeno shvatiti pojam paralelnih vlada u tako maloj državi kao vrstu sramotnog anakronizma i krenuti ka potpunom ujedinjenju.
Okosnica čitavog ovog plana je bila stvaranje nečega što se naziva Ured visokog predstavnika (OHR). Visoki predstavnik je na kraju postao ekvivalent modernog namjesnika sa velikim ovlastima imenovanja ili promicanja bilo kojeg bosanskog dužnosnika za kojeg je smatrao da je koristan mirovnom procesu – a isto tako i uklanjanja svih onih koji bi mu stajali na putu.
“I uspjelo je”, rekao je međunarodni diplomata koji je služio u Sarajevu, a koji će, zbog prirode svog položaja, govoriti samo pod uslovom anonimnosti. “To je bio ogroman izazov jer je rat bio umjetno završen, bez ikakvih pobjednika ili gubitnika, pa kako pridobiti one koji su se međusobno ubijali da se okrenu jedni drugima i sarađuju? OHR je bio ključ, a ako pogledate kako je to funkcionisalo u ranim godinama vidjećete da su lokalni stanovnici vrlo brzo shvatili da moraju prihvatiti autoritet ili će biti stavljeni u stranu.”
Svakako najočitiji razvoj događaja je bio elan unutar zajednice bosanskih Srba. 2004. godine, vlada Srpske je objavila vlastiti izvještaj o Srebrenici čime je u potpunosti priznala razmjere masakra i odgovornosti, s tim da je predsjednik Srpske Dragan Čavić otišao toliko daleko da je uputio službeno izvinjenje porodicama žrtava. Iako je napredak ka pomirenju zaostajao u drugim područjima – povratak izbjeglica u njihove nekadašnje domove se odvijao usporenim tempom, zatim je najgori od optuženih ratnih zločinaca, uključujući arhitekte masakra u Srebrenici, ostao na slobodi – upravo se takvim gestama činilo da se rascjep unutar društva smanjivao.
Ipak, Dayton je izgrađen na rizičnoj pretpostavci. Budući da nije postojao interni mehanizam za prisiljavanje na pomirenje, međunarodna zajednica je trebala biti budna i odlučna u nametanju rješenja. Međutim, ako je rat u Bosni pokazao bilo šta, to bi bilo da ni budnost ni odlučnost nisu jake strane ove zajednice. Do 2006. godine, sa Bushovom upravom upletenom u globalno važnija goruća pitanja, Evropska unija je učinkovito preuzela vođenje OHR-a i pokazala malo interesa za korištenje svoje “meke moći” da bi se isforsirala reforma. Nažalost, to se poklopilo s povratkom na vlast Milorada Dodika u Srpskoj, bivšeg košarkaša pretvorenog u političara.
Kao premijer Srpske krajem 1990-ih, Dodik je smatran umjerenom i pomirljivom ličnošću. Ipak, 2006. godine se izjasnio kao srpski ultranacionalista u periodu svog političkog povratka. Dodik je u više navrata nastojao pobiti sve krhke sisteme podjele moći i prikazati Srbe kao prave žrtve rata.
Čemu promjena stava? Tokom godina, Dodika je više puta istraživala središnja vlada zbog optužbi za korupciju, a isto toliko je puta on sam ukazivao da je meta lova na vještice od strane političkih neprijatelja. “U srpskoj politici je vrlo mala marža kada se izjašnjavate umjerenim političarem”, rekao mi je diplomata s kojim sam razgovarao u Sarajevu. “Pa kad je Dodik počeo upadati u nevolje, okrenuo se specijalnoj taktici.” Jedino što mu je stajalo na putu, rekao je ovaj diplomata, je bio OHR. “Ali u posljednjih osam godina Dodik stalno ispituje svoje granice. Poruka koju je dobio od OHR jeste da se može izvući sa ama baš svime.”
Vodeći se predsjedničkim izborima u Srpskoj 2010. godine, Dodikova vlada je objavila novi izvještaj o Srebrenici. Pritom se odrekla pomirljivog izvještaja svog prethodnika za 2004. godinu. Ne samo da nije bio genocid, izjavio je Dodik, već je i broj žrtava znatno pretjeran.
Umjesto da osudi Dodika, OHR je krotko pozvao vladu da “preispita svoje zaključke”. Umjesto toga, Dodik je odabrao spomen-obilježje u Bratuncu, dan nakon 15. godišnjice u Srebrenici, kako bi ustvrdio sljedeće: “Ako se dogodio genocid, on je počinjen nad srpskim narodom na ovim prostorima gdje su masovno ubijane žene, djeca i stariji.”
Učinkovitost ove promjene je jasna. Kao političar umjerenih stavova 1998. godine, Dodik je postao premijer formirajući koaliciju sa drugim političkim strankama. Kandidirajući se kao ultranacionalista 2010. godine je dobio više glasova nego devet ostalih kandidata zajedno.
U mirnoj blagovaonici restorana u centru Podgorice, glavnom gradu Crne Gore, sreo sam niskog muškarca širokih ramenima po imenu Nenad. Imao je upečatljivu fizičku sličnost sa mladim Joeom Pescijem – istu maslinastu kožu i intenzivni, tamnooki pogled. Danas operira unutar onoga što je nejasno opisao kao “međunarodnu sigurnosnu službu” koja zahtijeva od njega da se neprestano vozi između Srbije, Kipra i Libana. Tokom rata u Bosni je bio u elitnom krilu specijalnih snaga Vojske Srpske, tzv. Crvenim beretkama. To ističe s ponosom. Nakon nekoliko minuta našeg sastanka, Nenad je izvadio mobitel kako bi mi pokazao slike svoje stare crvene beretke koju je pažljivo postavio na jastuk na pod svog automobila. “Nosim je svuda sa sobom”, rekao je. “To je dio onoga što me definira kao čovjeka.”
Njegov ponos se činio kontradiktoran onome o čemu je pristao razgovarati sa mnom – njegovim ratnim iskustvima u Srebrenici. “Kada je riječ o Srebrenici”, objasnio je, “srpska strana nikad ne može priznati šta se tamo stvarno dogodilo. ‘Brojke su preuveličane. Ubijalo se na obje strane’, jer se tada moraju suočiti sa onim što je učinjeno u njihovo ime. Ali mislim da je važno reći istinu o tom ratu.”
Unatoč Nenadovoj spremnosti za razgovor, preduslov našeg razgovora je bio da ne koristim njegovo prezime: “Brinem se da će me pozvati u Hag”, rekao je, misleći na međunarodni sud za ratne zločine, i da ne smijem napraviti nijednu njegovu fotografiju.
Kad je počeo rat, Nenadu je bilo 19 godina i živio je u Goraždu u Istočnoj Bosni. Odustao je od želje da postane inžinjer i odmah odgovorio na poziv za mobilizaciju koji je uputio predsjednik Srpske Radovan Karadžić. “Kao Srbinu, bilo mi je drago to učiniti”, pa je potom otpremljen u Bratunac na vojnu obuku. Sljedeće tri godine je patrolirao opsadnom linijom u Srebrenici.
“Bilo je to gotovo kao igra”, rekao je Nenad, “igra mačke i miša. Ali naravno, mi smo muslimane brojčano nadvladali pa smo u gotovo svim slučajevima bili lovci a oni plijen.” Pomaganje pri takvom lovu je bio prirodni mamac. “Trebali su nam se predati ali kako navesti nekoga na predaju u takvom ratu? Izgladnjujete ih do smrti. Vrlo brzo smo shvatili da ne bismo trebali brinuti o krijumčarenju oružja u Srebrenicu, nego o hrani. Oni su stvarno gladovali unutra, pa bi slali ljude da kradu stoku ili skupljaju usjeve. Naš je posao bio da ih pronađemo i ubijemo.”
Budući da su tokom potrage za hranom u pojedinim akcijama ubijali srpske civile, Nenad i njegovi drugovi su vodili jednostavnu politiku: “Bez zarobljenika. Pa ako bismo pomislili da imaju korisne informacije, možda bi ih i držali u životu dok ih ne izvučemo iz njih, ali na kraju – nema zarobljenika.”
Zapravo je postojalo povremeno izuzeće od ovog pravila. Politikom srpskih vojnika bez zarobljenika uskraćena je prilika lokalnim Srbima koji su se željeli osvetiti za napade. “Lokalni ljudi su postali prilično ogorčeni”, objasnio je Nenad, “pa bismo ponekad držali nekoga na životu da ga predamo samo da bi ih usrećili.” Zatim je brzo dodao: “Nisam radio takve stvari u svojim patrolama – zapravo sam bio vrlo profesionalan – ali znam da se to događalo prilično često.”
U vrijeme masakra u julu 1995., rekao je Nenad, više nije bio na terenu već je radio u sjedištu kao pomoćnik časnika bliskog generalu Ratku Mladiću. Ako je to mjesto omogućilo Nenadu da izbjegne bilo kakvo izravno sudjelovanje u smaknućima, kao što je tvrdio da jeste, to ga je također smjestilo u blizinu unutrašnjeg kruga u kojem je donesena odluka o masakru.
“U roku od dva dana smo napravili veliki problem”, rekao je, “jer je bilo toliko zarobljenika – njih oko 7.000, svi kažu – i šta će se dogoditi ako ih pustimo da prežive? Tada bismo imali guju u njedrima jer bismo imali 7.000 sposobnih muškaraca više da ratuju protiv nas. Dakle, javilo se rješenje. Svi stariji od 15 godina su trebali biti ubijeni. Došao je jasan nalog koji je bio vrlo specifičan: muškarci od 15 godina i stariji. Nalog je došao sa političke strane.”
Na pitanje na koga misli pod “političkom stranom”, Nenad je rekao da je to bio predsjednik Srpske Radovan Karadžić, zajedno sa srpskom vladom Slobodana Miloševića. “Sve je uvijek bilo usklađeno sa njima.”
Nenad je posjetio mali grad Kravicu u noći 13. jula, gdje su samo nekoliko sati ranije njegove kolege ubile više od 1.000 zarobljenika u poljoprivrednom skladištu. “Budući da su koristili granate, bio je pravi nered. Posvuda krv i komadići tijela. I onda su naišli na problem kako se riješiti svih tih tijela.” Slegnuo je ramenima i frknuo. “Pa to je bio inžinjerski problem.”
Što smo duže razgovarali, to me Nenad više zbunjivao. Nije se činio pokajnim zbog svojih ratnih postupaka. Čak je i njegov opis stravičnog prizora u Kravici ispričan bezizražajno i bio je prepun detalja. Rekao je da nikad prije nije nikome govorio o tim stvarima, a kad sam ga pitao postoji li neki drugi razlog radi kojeg to sada čini, počela ga je obuzimati gorčina i osjećaj lične izdaje.
“Znate, potrošio sam tri godine svog života na to”, rekao je, “i na kraju, nisam imao ništa. Zapravo sam bio gladan. Stvarno gladan. Čak ponekad i blizu gladovanja. A ono što sam shvatio je da je to bilo samo da bi se napunili džepovi određenih ljudi na visokim pozicijama. Znao sam za sve kompanije koje su Karadžić i ljudi oko njega držali pod kontrolom. Svi drugi su izgubili, ali generali i političari – svi su zaradili milione od ovog rata.”
Nenad je ovo posljednje osjećanje izrazio sa takvom žestinom da sam malo posumnjao u njegov odgovor kad sam ga pitao da li bi, uz sve što sada zna, učinio sve isto iznova. Pogriješio sam. “Naravno”, odgovorio je bez oklijevanja. “Ako opet bude napadnuta Srbija, naravno da bih se borio.”
Jednog hladnog dana prošlog februara sam posjetio Roberta Zomera u njegovom domu na padini iznad Potočara. Mnogo je uradio na kući tokom godine, od vremena kad sam ga prvi put sreo. Odnedavno drži i koze. Dvoje se ojarilo tog jutra.
Pri našem prvom susretu me dojmilo koliko je Zomer odlučno pričao o strahotama Srebrenice. Ali sada je ta odbrambena fasada pala. Prošle godine je zapao u duboku depresiju. Ona ga je navela da se vrati u Holandiju i prijavi u vojnu psihijatrijsku bolnicu na dva mjeseca. Za vrijeme boravka u bolnici je podvrgnut umjetničkoj terapiji te podučen tehnikama opuštanja. Međutim, njegovo liječenje nije uključivalo metode o načinima na koje može govoriti o događajima u Srebrenici. Uveliko prepušten sebi, Zomer je stigao do prilično novog objašnjenja uzroka svog PTSP-a. “Nije mi to od onoga što se ovdje dogodilo”, rekao je. “To je nastalo kada smo se vratili u Holandiju. Svi iz Holandije su mi rekli da smo obavili loš posao.”
S jedne ljepše strane, 14-godišnja Zomerova kćerka je posjetila Bosnu prošlog ljeta. Rekao mi je i da je ugostio oko 50 holandskih veterana iz Srebrenice. “U početku su uvijek vrlo nervozni”, rekao je. “Ali onda ostanu kod mene, a ja ih vodim da vide naše stare ispostave. Nakon dan ili dva se počinju opuštati.”
Većinu dana provodi komunicirajući sa drugim veteranima u zatvorenoj Facebook grupi. Čini se da to djeluje kao neka vrsta terapije. Zomer vjeruje da razgovor pomaže mnogim njegovim bivšim drugovima da izađu na kraj sa svojim kompleksnim osjećanjima prema Bosni.
Na pitanje da li misli da neki od njih imaju i psihološke probleme zbog svog iskustva u Srebrenici, odgovorio je: “Svi. Neki to još ne shvataju, ali svi imaju.” Na kraju našeg sastanka Zomer me je otpratio uz blatnjavo brdo do mjesta na kojem je bio parkiran moj automobil. Imao je novo izuzetno prijateljski raspoloženo štene, a ja sam ga upitao što je bilo sa dva psa kojih se sjećam. “Nema ih”, rekao je slegnuvši ramenima. “Jednog je udario automobil, a drugi se otrovao. Ovdje psi ne žive dugo.”
Ubrzo nakon toga, ponovo sam se sreo sa Amorom Mašovićem, lovcem na masovne grobnice, ovaj put u kafani hotela Evropa u Sarajevu. Imao je vijesti za mene. Kad sam ga posljednji put vidio, u ljeto 2012. godine, govorio je o Srbinu koji mu je iz polusavjesti otkrio lokaciju jedne grobnice. Međutim, postojala je još jedna. Mašović je opisao nekoliko tajnih sastanaka koje je 2013. održao sa nekim Srbinom na sjeveru Bosne. To ga je dovelo do masovne grobnice u Tomašici.
“Bilo je to mjesto koje smo prije toga već dvaput prekopali”, rekao je, “pronašli smo oko 30 tijela, ali informator je rekao: ‘Vratite se i pogledajte ponovo’.”
Na stotine tih tijela je sada ekshumirano. Budući da je grobnica toliko duboka, mjestimično oko 8 metara, a tlo uglavnom od gline, tijela žrtava Tomašice nisu u potpunosti raspadnuta. Međusobno isprepletena poput prizora su iz noćne more.
Mašović je pretpostavljao da je u Tomašici najvjerovatnije našao posljednju veliku masovnu grobnicu u Bosni. Zamišljao sam da će mu to pružiti određenu satisfakciju, ali mi je rekao da je sve više obeshrabren kako svojim radom tako i brzinom dostizanja pravde u Bosni. Tokom 18 mjeseci od našeg prvog sastanka, niz osuđenih srpskih ratnih zločinaca je oslobođen zahvaljujući tehničkim pravnim propustima dok su drugima smanjene kazne. U Hagu se suđenja glavnim srebreničkim arhitektima Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću nastavljaju groznim tempom, iako su njih dvojica u pritvoru već šest odnosno tri godine. Nijednom od njih se ne očekuje presuda prije 2015. godine. (Uporedimo da su Nirnberška suđenja za ratne zločine nacističkog vođstva trajala 11 mjeseci.)
“Ponekad se pitam čemu sve ovo”, rekao je Mašović, izgledajući umornije nego što sam ga se sjećao, “ako je tako malo njih izvedeno pred lice pravde.”
Slučajno, istog dana kada sam sreo Mašovića, kongresnu dvoranu u prizemlju hotela je preuzela Agencija za međunarodni razvoj Sjedinjenih Američkih Država za ceremoniju potpisivanja dokumenata u svrhu jačanja ekonomske saradnje dvaju bosanskih zajednica. Ta je ceremonija došla ubrzo nakon što je agencija započela ono što je nazvala “najvećim pokušajem pomirenja u Bosni i Hercegovini“, što je uključivalo novu seriju inicijativa i dodalo još 4,2 miliona dolara pomoći već postojećim velikim iznosima koju je agencija distribuirala po Bosni od završetka rata.
Nažalost, duh ceremonije donekle je bio narušen epizodom koja se dogodila nekoliko dana ranije u Višegradu u istočnoj Bosni. Kao jedno od prvih područja koja su bila podvrgnuta srpskoj kampanji etničkog čišćenja, višegradski okrug je bio potpuno ispražnjen od muslimanskog stanovništva tokom rata. Neki od preživjelih povratnika su podigli spomenik na gradskom groblju u čast žrtvama genocida. Krajem januara 2014., lokalne vlasti su ustvrdile da je spomenik provokativan (“nema dokaza o presudi za genocid u Višegradu”, izjavio je gradonačelnik), pa je naređeno da se riječ genocid ukloni. Dok je 150 pripadnika naoružane srpske policije stražarilo, opštinski radnik je brusilicom pažljivo brisao riječ genocid sa kamena.