Zlatko Dizdarević

 

Od dvije države do legalizacije  nasilja

Uz pristiglu vijest iz Washingtona  kako je američki predsjednik Donald Trump, kojemu Kongres ovih dana radi o glavi, uz  frenetičnu podršku Benjamina Netanyahua, izraelskog premijera  optuženog za korupciju,  i pripadajućih  “obožavalaca” iz Amerike, Izraela i svijeta,  promovisao  “plan stoljeća za mir na Bliskom istoku”, zapravo plan o kraju Palestine – sjetio sam se pričice ispričane ze jedne novine  krajem septembra minule godine:

Jedan od najustrajnijih graditelja savremene američke hegemonije Henry Kissinger – priča “izvor” sa jedne večere u New Yorku sa njim – odgovorio je na pitanje  kako vidi Trumpa u Ovalnom uredu Bijele kuće. Ukratko, dvostruko je opasan. Prvo zato što se strasno upustio u krajnje dubiozno rušenje decenijama građenog multilateralizma u svijetu, uz rezultate porazne i po Ameriku. I drugo, fanatično je opsjednut idejom da uđe u svjetsku istoriju nekim grandioznim potezom tamo gdje niko od dosadašnjih predsjednika SAD-a nije uspio…

Nakon toga, uslijedili su dokazi, jedan po jedan, koji su potpuno potvrdili tadašnje  Kissingerove  riječi o očigledno bolesnoj opsjednutosti  Trumpa  da “uđe u istoriju”.

Da se ovaj put zadržimo samo na potezima  u vezi sa Bliskim istokom: Premjestio  je Ambasadu SAD-a  u Jeruzalem, priznao Jeruzalem kao glavni grad Izraela, priznao  suverenitet  Izraela nad okupiranim  sirijskim  Golanom,  podržao Netanyahuov plan o  najavljenoj  definitivnoj  otimačini  Zapadne obale,  predstavio  preko  svog zeta, cioniste  Kushnera,  minule jeseni “ekonmski aspekt” novog  potpuno nesuvislog  “plana  za okončanje  izraelsko – palestinskog  sukoba”, naredio  javno  kao predsjednik države  “politički atentat” na visokog  funkcionera  druge suverene  države na teritoriji treće suverene države  (atentat na Iranca Soleimania u Iraku)…  Svemu ovome sada je, evo, pridodao  konačnu verziju  tog dugo očekivanog “Plana” koji, naravno, ima svoj izraelsko-palestinski aspekt ali,  možda i još važnije, ovakav kakav je, cijeli svijet uvodi definitivno u potpuno novu  i završnu eru poraza postojećeg međunarodnog poretka i legalizacije  sile kao  presudnog  faktora u kreiranju  svjetskih odnosa.   Kako je svojevremeno  kazao iranski ministar vanjskih poslova, toj  vrsti sliedžijstva nisu bili dorasli ni Džingis Kan ili Aleksandar Veliki, da se druge i slične i nepominje.  Naravno, i tada i danas smiješno bi bilo povjerovati kako ovakva bolesna ambicija  može razumjeti smisao prijedloga pomenutog ministra Trumpu  i njegovoj političkoj sivoj eminenciji Netanyahuu: “Pokušajte s poštovanjem – to uspijeva!”

O Trumpovom  planu  prezentiranom  onim gostima koji su došli  na  tu “prezentaciju” u Washingtonu – iz arapskog svijeta  samo su Bahrein, Oman i Ujedinjeni Emirati poslali ambasadore – dovoljno je kazati da je zamišljen i izložen kao zatvaranje kruga u više od sedam decenija dugoj storiji,  od plana o dvije suverene, ravnopravne, uzajamno priznate  države,  Izraela (koji je to postao) i Palestine (koja to nije), do evo jedinstvenog  i ujedinjenog siledžijstva  SAD-a  i Izraela  nad svim  prethodnim  planovima, rezolucijama, zaključcima, odlukama, zaklinjanjima, obećanjima  na raznim mjestima u svijetu  koja su se smatrala legalnim i legitimnim  institucijama svjetskog  poretka…

Trumpov “plan”, koliko se zna u ovom času,  izložen je na osamdeset  pisanih stranica, uz niz detalja, mapa, odluka  i zadatih uslova.  Suština je  u nekoliko, slobodno se može kazati politički grotesknih činjenica koje se rugaju nekadašnjem međunarodnom  sistemu i na razvalinama tog sistema uvode na svjetsku scenu potpuno  novu realnost.  A kobajagi, uz  realizaciju plana o dvije države.

Prvo, “plan” apsolutno  ignoriše  jednu od tri strane u cijeloj sadašnjoj priči – Palestinu, njihova prava, njihovo  mišljenje, njih kao pregovaračku stranu i njihovo legitimno rukovodstvo  u tome. Geografski, zapravo otimački,  prema onome što je poznato,  Trump  uz histerično odobravanje  Netanyahua  saopštava  kako se novi Izrael prostire  preko cijele  Zapadne obale  i doline  rijeke Jordan, čime se neupitno legaliziraju  sva do sada izgrađena i ubuduće  podignuta  ilegalna doseljenička  jevrejska  naselja, uznos  nebrojenim  međunarodnim  odlukama protiv toga. Netanyahu je ovom prilikom  čak našao za shodno da kaže kako je riječ bila o “monstruoznoj frazi o ilegalno okupiranom području”. Jeruzalem se, dalje,   proglašava jedinstvenim i cjelovitim glavnim gradom  tog novog, proširenog Izraela. A o svetim mjestima, Brdu hrama gdje je i Kupolana stijeni, Haram al-Sharif,  uz džamiju Al Aksu, tek će se razgovarati  sa jordanskim kraljem  Abdulahom II, jer je po sporazumima  nakon sedmodnevnog  rata 1967.   Jordan  imenovan čuvarem tih svetinja. Usput, Jordanski kralj Abdullah II  ovakav “plan o Palestini” je u začetku odbio.

Posebna  farsa je utvrđivanje  takozvanog glavnog grada nove Palestine, države na za sada nepoznatim  teritorijama, a ponudit će se (gdje ?) kao “kompenzacija” za oduzetu Zapadnu obalu. To je Istočni Jeruzalem,  zapravo nedefinirana naselja  izvan Jeruzalema gdje su do sada naprosto nagurivani  Palestinci  protjerivani  iz njihovih srušenih domova u Jeruzalemu i sa drugih okupiranih podrućja u Palestini. Ovim svojim  “uspjehom”  egzaltirani Trump čak je kazao da “ne bi bilo fer da ovo sada ne učinim za Palestince nakon puno toga što sam učinio za Izrael otkako sam na vlasti..Tamo ću ponosno otvoriti svoju američku ambasadu…”

Nadalje,  “plan” utvrđuje da se Hamas mora bespogovorno  razoružati a Gaza pretvoriti u demilitarizovanu zonu  ove  para-države koja  nikada neće imati prava na mnoge elementarne uslove koji  državu čine državom, od  vlastite vojske,  punog nadzora  nad svojim  granicama, potpunom  kontrolom  nad  vlastitim nebom, vodnim resursima itd. Od neprijatelja izvana  branit će ih Izrael!. A ko će od Izraela? Naravno niko. Riječ je, uz novu okupaciju teritorije i o “državi” koja  je pod izraelskim protektoratom  pa tako doista o para-državi. Posebna farsa u svemu je što Trump nakon ovako  bespogovorno  predstavljenog   “plana”, bez imalo primisli da mu se može oponirati,  daje četiri godine  u kojima će se sa Palestincima  “pregovarati” eto  o svemu što je  već “fait accompli”. I to ne samo za Palestince  i Abbasa koji je već kazao “Hiljadu puta ne!” Da se ne pominje već ranije saopštena odluka Palestinaca da sa Washingtonom  pregovora o svemu ovome više nema. Tu doista  nepristojno (blago kazano)  zvuče maltene dobrohotna  Trumpova  obećanja kao što je ono o 50 milijardi dolara  “investicija” u novu palestinsku državu temeljem logike da  sve ima svoju cijenu i da se može kupiti, ili ono da iz tih novih država  ni jedan  Izraelac ili Palestinac neće biti izbačen!  Pa i da neće, obećanje je farsično znajući koliko je Palestinaca  sa svojih  gruntova već davno  izbačeno i koliko je  na tu njihovu zemlju ilegalno a ciljano  doseljeno  današnjih Izraelaca.

Cijela ova priča, jasno, ima i niz drugih  elemenata u pozadini,  poput činjenice da je evo objavljena baš u času  kada  se Trumpovi advokati bore da  otklone  impeachment  koji visi nad glavom  predsjedniku a tako i očiste teren za promociju  veličine  “svjetskog državnika” koji  eto uređuje  stanje na planeti na “mirotvoran način” zasluživši neupitno i time   novi mandat. Istovremeno, Netanyahu je “planom” toliko  ohrabren, da  sa visine već gleda i na optužnicu protiv njega za korupciju pa se odriče i imuniteta  što ga ima u slučaju pomenute  optužnice.  On je toliko siguran u pobjedu ovog  “plana”  da je u igru uvukao i svog jedinog validnog izbornog konkurenta, lidera  Plavo-bijele opozicije Bennya Gantza kojeg je poveo sa sobom u Washington. Time se   legalizira dojam da  su i pozicija i opozicija u Izraelu u ovoj priči zajedno. Naravno da se i njegov odlazak iz Washingtona u Moskvu, na sastanak sa Putinom,  već tumaći u “nadležnim” medijima u Izraelu i u svijetu kao razumijevanje  vjerovatno  danas  i najmoćnijeg bliskoistočnog igrača za ovaj “mirovni napor”.

Ono što se odavno već zna kao najvažnije u vezi sa ovom pričom za naivne i poslušne , jeste da se tim takozvanim “mirovnim planom” (neki će ga čak nazvati i “sporazumom”  o nečemu o čemu se nije ni sporazumijevalo a kamo li pristajalo na to), zapravo predviđa  zakivanje  posljednjeg  čavla u mrtvački sanduk i Palestine kao države temeljem Odluke  UN-a 1948. godine, i “mirovnog procesa”  na tim osnovama  kroz  duže od sedam decenija kasnije.

Ta činjenica  o “mirovnom  procesu” doduše nije  nova. Nije nova  ni slutnja  izrazito pojačana  kroz minulu deceniju da se  na Bliskom istoku, zaparvo, sada već direktno ismijava  ali i ruši kompletan međunarodni poredak. Trump i njegovi sateliti, a djelimično i on kao de facto satelit nekih oko njega, Netanyahuovog  Izraela naprimjer,  podjednako  i kao  žrtva  samofascinacije o kojoj  je govorio na početku pomenuti Kissinger,  otišao je ovim  potezom  na tom putu veliki korak dalje. Ne samo glasnom prijetnjom  da je ovo “posljednja  prilika Palestincima da dobiju državu”, već i  nedvosmislenim  ponašanjem koje sugerira jasno da  je sila realnost  kao  glavni instrument  ostvarivanja  svakojakih  interesa. Pa i onih do  jučer  tumačenih i definiranih kao  kriminalnih, osvajačkih, nelegalnih, onih kojima se svijet mnogim postojećim mehanizmima mora usprotiviti.  U ovom  slučaju i još gore, dvojac već prepoznat  kao  nasilnčki nad međunarodnim poretkom, evo  sada čak i uz arogantne  šale i nipodaštavanje  svih ostalih na planeti,  trguje sudbinom trećeg nazivajući to “planom”  uz već gotova rješenja – bez pomena tog trećeg.

Naravno,  priznavanje sile kao fakta i njena upotreba na raznim mjestima u svijetu pod plaštom borbe za ljudska prava, demokraciju i slobode, a zapravo iz temeljno pljačkaških razloga,  pri čemu plijen  mogu biti i teritorije, države,  prava i sudbine, nije fenomen od jučer. Ono što jeste doista novo, na način na koji se predstavlja evo i ovakvo “planiranje za Palestinu”, jeste  hladno očekivanje da  svijet sve ovo prihvati jer naprosto ne smije biti  protiv. Hoće se, može se i tako će biti.

Palestinci cijelu farsu neće prihvatiti. Pa šta?  najveći dio arapskog svijeta – sluteći prema odazivu na sastanak u Washingtonu – također vjerovatno neće. I opet, pa šta?  Iskustva sa demokratskom i civiliziranom Evropom, onom “starom”,   već više godina  ne daju pravo na optimizam i uvjerenje  o radikalnom odbijanju “operacije Trump-Netanyahu”, uprkos  mogućnosti retoričke gimnastike  i ciničnog  uvjeravanja da će svim silama biti  protiv. O  ideološkoj ljigavosti  mnogih  malih igrača  sa krila “nove Evrope”, zaljevskih zemalja i ovih ovdje, na Balkanu, da se i ne govori.

Ukratko,  ono što se jasno slutilo već nekoliko decenija, ostvaruje se. Na Bliskom istoku posebno. Permanentna  destabilizacija  projekat je  koji ne smije dozvoliti  tamo nikome  dizanje glave na način koji ne odgovara velikim  ciljevima  eksploatacije najvažnijih dobara, energetskih pogotovo.   Sataniziranje Irana, evo sada i Iraka, pokušaji  odbrane snaga najradikalnijeg  ekstremizma u Siriji i nikako  dovršetka  rata  tamo, otvaranje  permanentnog  fronta u Libiji radi nadvladavanja  u ogrmnoj pljački  energenata, destabilizacija Libana jer im je Hezbollah dio političkog sistema, dalje masakriranje Jemena jer tako hoće Rijad kao partner Washingtona, bacanje oka na  mirni Jordan,  uzburkavanje Mediterana,  uzdizanje Izraela do legalizacije  atomske sile kao žandara svih tih  procesa i jedine zemlje na svijetu koja se evo upotno samo širi i širi dok se drugi u susjedstvu  dijele i urušavaju – sve je to realnost  koja  zahtijeva  sistemsko odobravanje svake bahatosti i sile  koju imaju  oni koji je imaju. I zato, ma koliko  suština  dramatične priče u ovom slučaju polazi od  konačnog negiranja prava Palestini da bude država  onako kako je to  “planeta” definirala još 1948.,  prava drama sadržana je na  višem  nivou:  Ukoliko se pokaže da ovakav “plan”  za Palestinu doista  može proći,  planeta zadugo više neće biti  onakva kakvu se željelo i nastojalo  graditi   nakon pobjede nad fašizmom i nacizmom, imperijalizmom, kolonijalizmom i ekstremizmom  u minulih stotinjak godina.  Povratak u prošlost u korist ogromne manjine nad nepreglednom većinom  biće  legaliziran, dozvoljen i  prihvaćen na način na koji to nije bilo tako ni onda,  stotinjak godina  prije.

Došlo je, eto, vrijeme da su istorijski kompasi do te mjere pogubljeni, ili ismijani, da tvorci ovakvog plana doista misle kako su na Bliskom istoku jači i od neba i od zemlje. Pristanak Palestinaca na ovo što se od njih sada očekuje značio bi, praktično, da Palestine više nema niti će je ikada biti. Autori plana vjeruju da će se obistiniti davna želja Ben Guriona koji je kazao da Palestine jednom više neće biti, jer će stari Palestinci umrijeti, a mladi će zaboraviti. .. Prvo je stvar biologije. Drugo neznanja i bahatosti što nije znak mudrosti. Palestinci su se navikli na čekanje, kako kažu i vjekovno ako treba. Otpor sili i gluposti nije omeđen vremenom.

Mala pamet velike sile.