Mohammad Walo
PISjournal – Pad Assadovog režima doveo je alevitsko stanovništvo Sirije u stanje neizvjesnosti.
Od prijenosa vlasti u decembru 2024., izvještaji o ciljanim napadima i odmazdi protiv alevita su u porastu. Ovo nasilje izraz je duboko ukorijenjene stigmatizacije koju je desetljećima poticala priča temeljena na “alevitskom režimu”. Umjesto da ustraje u odmazdi i represiji, Siriji treba novi demokratski početak koji štiti i jamči prava svih manjina. Ovo je jedini put zemlje u mirnu, demokratsku budućnost.
Pa ipak, ranjivost alevitskog stanovništva, kako u Siriji tako i na Bliskom istoku, nije ništa novo. Povijesno gledano, to je ukorijenjeno u odbijanju reformi i različitih vjera od strane ortodoksnog sunitskog islama. Stoga ne čudi da su se mnoge nesunitske ortodoksne muslimanske skupine poput Alevita, Druza i Jezida – u strahu od progona – tradicionalno nastanile u udaljenim planinskim područjima kojima je teško pristupiti.
Dvije središnje pripovijesti
Od 1970-ih, ovaj strah je u današnjoj Siriji pojačan pričom koju propagiraju sirijski islamisti. Ova uvrnuta, široko rasprostranjena priča temelji se na dva središnja stupa — jednom vjerskom i drugom političkom. Prva tvrdnja je da Aleviti nisu muslimani. A drugi je prijedlog da su pod obitelji Assad Aleviti bili jedini, apsolutni vladari.
Istina je da su aleviti bili jako zastupljeni u nekim državnim institucijama, posebno u tajnoj službi (al-Mukhabarat). Također nije tajna da je režim instrumentalizirao strah od alevita i drugih manjina kako bi sačuvao vlast. Pa ipak, to ne znači da je režim bio sastavljen isključivo od Alevita ili drugih manjina. Umjesto toga, slijedio je klijentelistički pristup koji se nije temeljio na strogim sektaškim linijama, već je uključivao različite društvene skupine u potrazi za ekonomskim i društvenim dobitkom. Ova politika pokroviteljstva duboko je ukorijenjena u socioekonomskim razvojima u Siriji u kasnom 19. i 20. stoljeću.
Sirijska državnost je relativno novi fenomen, karakteriziran društvenim i političkim sukobima. Nakon završetka osmanske vladavine 1918., lokalne su elite pokušale uspostaviti stabilan politički poredak koji je, međutim, prekinut francuskom kolonijalnom vladavinom. Francuska strategija ‘zavadi pa vladaj’ samo je pojačala sektaška trvenja. Alevitsko stanovništvo bilo je među najugroženijim društvenim skupinama. Međutim, mnogi Aleviti imali su koristi od besplatnog obrazovanja tokom francuske vladavine i uspjeli su se pozicionirati u državnim institucijama. Uspon Hafeza al-Assada od običnog časnika do diktatora najbolji je primjer za to. Nakon njegova preuzimanja vlasti 1970-ih, položaj Alevita je ojačao u područjima od strateške važnosti – osobito u sigurnosnom aparatu i donekle u vojsci.
Ipak, vojska nipošto nije bila čisto alevitska. To je postalo bojno polje između režima i Muslimanskog bratstva tokom sirijske pobune od sredine 1970-ih do ranih 1980-ih. Muslimansko bratstvo koristilo je anti-alevitsku retoriku kako bi mobiliziralo podršku i počinilo ciljane napade na alevitske časnike. Narativ o ‘alevitskom režimu’ dodatno je ojačan na početku pobune 2011. Nasilje režima, kao i prisutnost transnacionalnih islamističkih i džihadskih boraca, doveli su do eskalacije nasilja u prvim godinama sukoba. Dokumentirani su bezbrojni ideološki motivirani napadi na alavitska sela, kao i masakri civila (među ostalima i Human Rights Watch). Režim je koristio te vjerske napetosti za stvaranje bližih veza s alevitima i drugim manjinama. Kao rezultat toga, Alaviti su se našli u unakrsnoj vatri između brutalnog režima i jednako okrutne džihadske prijetnje.
Na početku prosvjeda protiv režima 2011. manjine i sunitska srednja klasa zauzele su drugo mjesto. Međutim, miltarizacija sukoba dovela je do toga da mnogi mladi ljudi iz manjina podržavaju režim u njegovoj borbi protiv saveza pobunjenih islamista i transnacionalnih džihadista. Ovaj savez, sada poznat kao Hayat Tahrir al-Sham (HTS), preuzeo je vlast u Damasku nakon rušenja Assadovog režima u prosincu 2024.
Zbog toga se mnoge manjine boje za svoje živote. HTS je službeno obećao zaštitu i nediskriminaciju, više puta istaknuvši da si Sirija ne može priuštiti nikakvo nasilje i da se nitko ne treba bojati osvete. Međutim, čini se da su na osnovnoj razini ta obećanja jedva imala odjeka. Od 8.decembra napadi na alevite su u porastu. Njihova stigmatizacija traje desetljećima i još uvijek ima utjecaj na islamiste i džihadiste na lokalnoj razini. Bezbrojna izvješća i fotografije prikazuju naoružane borce kako napadaju ljude u sirijskoj obalnoj regiji. Novinari javljaju da stanovnici žive u stalnom strahu. Od svrgavanja režima, vojna nazočnost je održana, a zločini su nikad gori. Akademici, državni službenici i istaknute vjerske osobe bivaju oteti ili pronađeni mrtvi.
Rastuće nasilje doseglo je vrhunac 23. januara 2025. kada je u Homsu pokrenuta operacija za progon ‘ostataka režima’. Sirijski opservatorij za ljudska prava sa sjedištem u Engleskoj izvijestio je o dramatičnom porastu činova nasilja protiv alevita, šijita i muršida 25. januara. U HTS-u demantiramo te navode tvrdeći da je riječ o izoliranim slučajevima. Kritičari, s druge strane, to smatraju pokušajem prikrivanja pravih razmjera progona.
Hitno je potreban novi demokratski početak. Svaki ozbiljan pokušaj suočavanja s prošlošću trebao bi pokrenuti demokratska vlada koja jamči vladavinu prava. Selektivna pravda koja samo kažnjava svrgnuti režim, ostavljajući nekažnjene zločine HTS-a, ometala bi pomirenje. Slobodna Sirija može nastati samo ako se njezini građani zajedno suprotstave nepravdi i zalažu za budućnost u kojoj se zakon i zaštita odnose na sve.
