PISjournalU razgovoru za Teheran Times, Tahsin Yamak kaže: “Ovo članstvo će naravno imati različite efekte na Rusiju, Švedsku, Finsku i Tursku.”

Turski analitičar također dovodi u pitanje efikasnost ruskog energetskog embarga protiv Švedske i Finske, rekavši da su Švedska i Finska dvije evropske zemlje koje manje zavise od prirodnog gasa i nafte zbog svoje energetske raznolikosti.
Slijedi tekst intervjua:

P: Turska je pristala da odustane od protivljenja ulasku Švedske i Finske u NATO. Kako vidite takav potez?

O: Turska, koja ima sve veći značaj u globalnom sistemu zbog svog geopolitičkog položaja, ima lidera koji voli da pomjera granice u međunarodnoj politici i ne ustručava se riskirati. Članstvo Finske i Švedske u NATO-u viđeno je kao važno područje za Tursku da testira svoj uticaj u međunarodnom sistemu. Turska je takođe željela da izmjeri granice svoje sfere uticaja u globalnom sistemu tako što je to pitanje stavila na krizni dnevni red u NATO-u. Naravno, postoji i pragmatistička strana pitanja, usmjerena na postizanje konkretnih dobitaka u pitanjima kao što su borba protiv terorizma i embargo na oružje.

Znamo da je jedna od najvažnijih karakteristika država (supersila) sa velikim uticajem u globalnom sistemu njihova sposobnost da kreiraju krizu i sposobnost da je okončaju u svoju korist. Po ovom pitanju, Turska je testirala granice ove sposobnosti. Ankara je ostvarila svoju prvu želju tako što je članstvo dvije zemlje učinila kontroverznim, tvrdeći da podržavaju terorizam i pretvarajući to pitanje u krizni plan NATO-a.

Tvrdnja Turske da Finska i Švedska podržavaju terorističke organizacije nije bila predmet kritike članica NATO-a. Zapravo, gotovo sve dominantne snage organizacije, posebno generalni sekretar NATO-a, dijelile su zabrinutost zbog terorističkih prijetnji. Osiguravanje superiornosti diskursa na ovu temu također se može smatrati uspjehom za Tursku.

Opipljiva dobit/korist koju je Ankara dobila od svih ovih događaja bio je memorandum od 28.06.2022. koji su potpisali ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu, finski ministar vanjskih poslova Pekka Haavisto i ministrica vanjskih poslova Švedske Ann Linde. Memorandum sadrži deset članova koji će u velikoj mjeri ublažiti zabrinutost Turske oko terorizma i uključuje obavezujuće stavke za Švedsku i Finsku.

Iako postoji potpisan sporazum, jasno je da je potrebno vrijeme da se vide rezultati uvjeravanja/obaveze koje je Turska dobila u zamjenu za podršku ulasku Finske i Švedske u NATO. Međutim, predsjednik Erdogan je naveo da će se postupiti u skladu sa koracima Švedske i Finske, te naveo da sporazum neće biti dostavljen Skupštini na odobrenje ako se ne učine potrebni aranžmani i ne preuzmu obaveze. Drugim riječima, Erdogan je naveo da ako se obaveze ne ispune, sporazum za njih neće biti obavezujući.

Ako zajedno procjenjujemo pitanja o kojima smo razgovarali od početka, ne bi bilo pogrešno reći da se geopolitička težina Turske u globalnom ekonomskom sistemu povećala od početka sukoba u Ukrajini.

P: Kakve će biti implikacije odluke Ankare da prihvati Švedsku i Finsku kao nove članice NATO-a za Rusiju?

O: Želio bih da dam odgovor na ovo pitanje na osnovu izjava koje su dali lideri dvije zemlje. Komentarišući ovo pitanje, Putin je naveo da Rusija nema problema sa Švedskom i Finskom: “Nemamo ni problema sa teritorijom niti nesuglasica. Nema šta da nas brine zbog članstva Finske i Švedske u NATO-u”.

S druge strane, Putin je upozorio da je opasno za dvije zemlje da uđu u NATO, dodajući: “U prošlosti im nije bilo prijetnje. Sada, ako su tamo raspoređene trupe i infrastruktura, morat ćemo odgovoriti i stvoriti sličnu prijetnju njihovim zemljama. To je očigledno i nešto što oni  moraju jasno razumjeti,” naglasio je Putin.

Takođe, predsjednik Erdogan je rekao: “Imamo bilateralne odnose sa Rusijom, ali imamo i bilateralne odnose sa Ukrajinom. Stoga želimo da vodimo politiku kroz politiku ravnoteže, a ne kroz politiku borbe. “Ističući da se više od 40 odsto prirodnog gasa u Turskoj uvozi iz Rusije i da je nuklearna elektrana u Akkuyu izgrađena sa Rusijom, predsjednik Erdogan je istakao da su to od velike važnosti i da se ne mogu ostaviti po strani. Erdogan je dodao: “Stoga ćemo pratiti proces i kada uzmemo u obzir da se politika oblikuje na osnovu obostrane koristi u ovom procesu, neće biti problema.”

Vidimo da Putin nije optuživao Tursku u vezi sa članstvom dvije zemlje u NATO-u i radije je na događaj sagledao iz perspektive bezbjednosnih briga svoje zemlje. Pritom, vidimo da predsjednik Erdogan nastavlja svoju politiku ravnoteže na nivou diskursa, naglašavajući važnost Rusije za Tursku. Ako uzmemo u obzir samo izjave dvojice lidera, teško je očekivati ​​veći slom u odnosima dvije zemlje zbog navedene odluke.

P: Kako vidite veze Turske i Evrope? Da li Ankara i dalje pokušava da bude članica EU?

O: Poznato je da su odnosi između Turske i Evropske unije počeli prijavom za partnerstvo Evropskoj ekonomskoj zajednici 31. jula 1959. Odnosi EU i Turske, koji su oduvijek bili od strateškog značaja, mogu postati popularna tačka dnevnog reda ili pasti u nemilost u okviru cikličkog razvoja i/ili pristupa vlada članstvu. Nakon što je AK ​​Partija došla na vlast 2002. godine, članstvo u EU se smatralo strateškim planom. Naime, kao rezultat poteza preduzetih pod vodstvom stranke AK u svrhu članstva u EU, Turska je započela pregovore o punopravnom članstvu 3. oktobra 2005. Međutim, nakon ovog datuma vidimo da su odnosi erodirali do velike zbog cikličkog razvoja i ustavne transformacije u Turskoj. U ovom trenutku možemo reći da je pitanje članstva u EU diskreditovana tačka dnevnog reda, posebno za Vladu.

U tom pogledu, članstvo u EU je postalo oruđe za jaču, prosperitetniju, respektabilnu i demokratsku Tursku, a ne njen konačni cilj. Međutim, ako uzmemo u obzir najnovije podatke, znamo da su Turski najvažniji izvozni i uvozni (spoljnotrgovinski) partner zemlje Evropske unije (EU-27). Nadalje, Turska je „ključna zemlja“ u smislu evropske sigurnosti, odbrane, ekonomije, energije i sigurnosti granica i upravljanja migracijama. Ova pitanja uzrokuju da obje strane imaju važnu motivaciju u pitanjima kao što su rad u harmoniji, strateška saradnja, konstruktivno nadmetanje i zajednička pobjeda. Istovremeno, prepoznajući značaj Turske u uslovima ukrajinske krize, EU je morala da zažmiri na dosadašnje probleme sa Ankarom po mnogim pitanjima, od ulaska turskih trupa u sjevernu Siriju do kupovine ruskog protivraketnog odbrambenog sistema S-400.

Odnosi Turske i EU nastavljaju se na kontrolisan i pragmatičan način zbog intenzivne međusobne ekonomske zavisnosti i prisilne saradnje zbog migracija. I kao takav, smatram odnose EU i Turske kao geostrateški model ekonomske saradnje. Međutim, usred sukoba između Zapada i Istoka, Turska, koja pokušava da bude samodovoljan i nezavisan centar moći, uvijek će nastaviti da uspostavlja dugoročne strateške odnose s EU zasnovane na obostranoj dobiti.

P:Kakva je pozicija Turske u ukrajinskom ratu? Očigledno, turske dronove Ukrajina koristi protiv Rusije.

O: Vrsta turske bespilotne letjelice -Bayraktar TB2- koju je ukrajinska vojska sve više koristila protiv ruskih snaga u ratu u Ukrajini, uništila je mnogo tenkova i raketnih sistema zemlja-vazduh i digla u zrak ruske konvoje goriva i kamione za snabdijevanje. Ova situacija daje ruskoj strani razlog da se plaši svojih neprijatelja i pruža vitalni podsticaj moralu ukrajinskog naroda.

Prije toga ,u sukobu između Azerbejdžana i Jermenije 2020. godine, turski dronovi bili su presudni i u pobjedi Azerbejdžana nad ruskim saveznikom, Jermenijom. U ovom trenutku, rastuća turska industrija dronova olakšava borbu i njoj i njenim saveznicima i daje Turskoj geopolitičku prednost. Sva ova dešavanja, koja su u skladu s njenim vojnim interesima i pomažu u održavanju ravnoteže snaga u crnomorskom regionu, su pozitivna/kritična za Tursku.

Razvoj događaja od početka sukoba u Ukrajini, sa svojom ključnom ulogom u regionu Crnog mora i njenim pokušajima da održi odnose i sa Moskvom i sa Kijevom, uzrokuju da Turska povećava svoju geopolitičku težinu u regionu. Lako možemo reći da će dronovi koji su doveli do ove situacije i dalje biti široko viđeni i korišteni kao grana turske vanjske politike.

P: Nije li kontradiktorno da islamska zemlja poput Turske služi zapadnom savezu poput NATO-a koji može naštetiti islamskim nacijama?

O: Prije svega, Turska je postala članica NATO-a kako bi zaštitila integritet i nezavisnost zemlje. Ipak, pored bezbednosnih zabrinutosti, modernizacija i zapadnjačka misao Turske takođe je imala značajan uticaj na njeno članstvo u NATO. Ova pitanja mogu biti predmet kritike jer je u turskom javnom mnjenju moguće naići na mnoga mišljenja protiv članstva u NATO-u.

Turska je demokratska i sekularna zemlja sa pretežno muslimanskim stanovništvom, ali bez ustava koji se poziva na islamske principe, i članica je NATO-a već 70 godina. U tom smislu treba reći da će definicija islamske države biti daleko od izražavanja svih dosadašnjih iskustava i političke dinamike zemlje. Iz tog razloga, objašnjavanje spoljnopolitičkih preferencija Turske samo uz islamsku referencu navešće nas na nepotpunu procjenu.

S druge strane, bilo bi nepravedno da se Turska izrazi na poziciji u NATO koja služi Zapadu. Jer Turska je jedna od zemalja koje najviše doprinose globalnom miru i integraciji među NATO saveznicima. I pod NATO savezom, imala je priliku pomoći mnogim islamskim zemljama i/ili muslimanskim manjinama.

Turska je bila dio mnogih aktivnih mirovnih misija pod vodstvom NATO-a, kao što su ratovi u Bosni, na Kosovu, (Perzijski) zaljev/Irak i u Afganistanu, te koalicija protiv ISIS-a. Također je domaćin Istanbulske inicijative za saradnju, koja je pokrenuta 2004. kako bi se proširile granice NATO-a i kako bi se sarađivalo sa više muslimanskih država pod nazivom Mediteranski dijalog.

Želio bih da iskažem da je, naravno, činjenica da postoje lideri zemalja koji imaju suprotan stav prema islamskim vrijednostima u NATO-u. Međutim, ne bi bilo ispravno šifrirati NATO i/ili Zapad kao potpuno antiislamske – i loše – samo na osnovu prisustva ovih ljudi. Osim toga, jasno je da istočni blok, koji je protiv zapadnog bloka, nije sastavljen od država s visokom islamskom osjetljivošću. U jeku rata između Zapada i Istoka, Turska je, nastojeći da postane samodovoljan i nezavisan centar moći, našla za shodno da bude bliska zapadnom savezu i da postane članica NATO-a, u uslovima tog perioda.

Članstvom u NATO-u, cilj je bio da se Turska uključi u zapadni blok i tako se oslobodi usamljenosti pred Sovjetima i nastavi demokratski proces. Ako pogledamo historijsku perspektivu, članstvo u NATO-u učinilo je da se Turska osjeća sigurnom, a prisustvo Turske u NATO-u često je dovelo do korisnih rezultata za druge muslimanske zemlje. Kao završnu riječ, želio bih da naznačim da Turska članica NATO-a ima važnu poziciju za regionalni i svjetski mir.

Izvor

Prethodni članakUtrka za mjesto premijera: Ko je nasljednik Borisa Johnsona?
Naredni članakPalestinci protestuju zbog Bidenovog dolaska

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime