Dr. sc. Tarik Kulenović tranzicije
PISjournal – Treba si priznati, tranzicija je završena. Hrvatska je kroz nešto malo više od 30 godina iz socijalističke postala kapitalistička zemlja.
I danas živi s posljedicama tih promjena. I dobrih i loših. Kad se sve sabere, ogromna je cijena plaćena. Je li vrijedilo? Ili je trebalo drugačije? Kako god tumačili, to se dogodilo. I prošlost se ne može promijeniti. Vrijeme rušenja Berlinskog zida i pobjede SAD-a u Hladnom ratu bilo je vrijeme pobjede Amerike, vrijeme kad su svi željeli biti Amerika.
Alternativa su bili Sjeverna Koreja, Kuba i Kina. A niko nije želio biti kao oni. Fidel Castro je ostario, dinastija Kimova bila je ruglo samo po sebi, a u Kini su bili Kinezi. Njihova je Komunistička partija tenkovima gazila ljude na trgu Tianmenu, usred Pekinga, kao opomenu što će biti bilo kome ko im se usudi suprotstaviti.
Evropa je pak uživala. Glavni glumac iz Baywatch-a Mitch je pjevao na ruševinama zida i svi su bili sretni. Izgledalo je kako će svijetu nakon decenija hladnoratovske napetosti napokon krenuti bolje. Bilo je to sada davno prošlo vrijeme sretnog detanta, napaljenog Clintona i pijanog Jelicina. Nešto malo se ratovalo po Africi, inače je sve bilo uredu. Do jednom. Onda su se tog 11. septembra 2001. godine mudžahidi Bin Ladena zaletili otetim avionima u WTC Twinse u New Yorku i počelo je XXI stoljeće.
Rat u Afganistanu, rat u Iraku, rat u Siriji, sve radi uspostave novog svjetskog poretka. Muslimani su postali novi Public enemy number one, a SAD se iz svjetionika slobode i utočišta progonjenih pretvorilo u tiranina, imperij i svjetskog policajca. Fotografije mrtvog Che Gevare kojem su kao medvjedu ubice odsjekle šake dobile su novo značenje. Che je kao Isus nekada ponovo postao simbol borbe za slobodu. Umjesto njegove romantične nespretnosti koja ga je dovela do tragičnog kraja 09. 10. 1967. godine u Boliviji, na čelo ratnika protiv američkog despotizma došao je El comandante Hugo Chavez koji je probudio slobodoljubivi duh Južne Amerike.
Promjene u Brazilu, Argentini, Boliviji kao i u naftom bogatoj Venezueli govorile su kako bunt protiv monopolarnog svijeta koji su kreirale SAD postaje sve veći. Diljem svijeta ljudi se ne bune protiv novog globalnog svijeta nego traže drukčiji, pravedniji divni novi svijet.
Vrenje u Južnoj Americi, arapsko proljeće, oživljeni oslobodilački pokreti u Africi, pobune u Kini i Indiji predstavljaju kap po kap pobune protiv novog svjetskog globalnog poretka. Koja će biti kap koja će preliti čašu? Ili će bogati kupiti mir do daljnjeg?
Pandemija korone je umirila svijet na par godina. Vjerovatno niste primijetili kako su se u prvoj godini korone umirili svi ratovi po svijetu. Svijet se smirio. I onda je opet počelo. Rusija je prije skoro godinu dana napala Ukrajinu. U ratu koji je trebao završiti za nekoliko dana kirurški preciznim udarom po vlasti u Kijevu. U ratu koji i danas traje i ne nazire mu se kraj. Nakon šest mjeseci apsolutne medijske blokade bilo kakvih vijesti protivnih službenom NATO stavu o ničim izazvanom napadu ruskog zločinca na miroljubivu Ukrajinu počele su izlaziti i drukčije informacije. Ukrajinski rat se polahko nazire kao borba monopolarnog protiv multipolarnog svijeta. Usprkos svim najavama raznih NATO-u bliskih medija, Putin još nije umro, a ka’ će, ne zna se.
Zato u Hrvatskoj izbijaju svakodnevno nove afere. Što god mi mislili o njemu premijer Plenković je u svom tom vrtlogu rata, inflacije i kojekakvih afera uspio profilirati novu Hrvatsku koja jeste svakakva, puna afera, sa padom nataliteta i pražnjenjem zemlje no ipak postoji i stabilna je što nije za odbaciti.
Plenković uspjeva svo to šarenilo držati na okupu, pobjeđujući iz izbora u izbore s rezultatima koje ni Tuđman nije imao u vrijeme svoje najveće popularnosti. Da nije te nafte i Milanovića. Zoki izaziva haos. No u tom njegovom ludilu ima sistema. Previše puta da bi bilo slučajno, kad god se otvore afere oko utaje ili krađe novaca povezane sa HDZ-om, Milanović gromoglasno okreće ploču i javlja se vezano uz Ukrajinu.
Milanović svojim izjavama navlači na sebe bijes Ukrajine, remeti jedinstvo NATO-a, unosi nered i haos. Sve bi to bilo podnošljivo da ga ne plaćaju hrvatski porezni obveznici. No, to skreće pažnju sa krađe skoro milijarde kuna iz INA-e, pitanja preplaćene izgradnje Pelješkog mosta i šverca ruske nafte preko terminala u luci Ploče, kroz Bosnu do Bosanskog Broda i njene prodaje u Hrvatskoj kao legalne EU nafte.
Posla u kome, uz Dodika i Čovića i Milanović ima svoj tal. Dok Milanović galami, a Tomašević kao radnik Čistoće pokazno baca smeće, niko se neće pitati gdje su silni novci nestali. Od nekadašnje uljudne i vrijedne zemlje u što se pretvorila Hrvatska?
Dok je glavna vijest kako se osuđeni kriminalac Zdravko Mamić po treći put ženi, možda i nismo zaslužili ništa bolje. tranzicije tranzicije tranzicije
Ekskluzivno PISjournal
