Avi Shlaim
PISjournal – U historijskom preokretu, Britanija je zvanično priznala državu Palestinu, vijek nakon što je Balfourova deklaracija postavila kurs za njeno oduzimanje imovine.
Premijer Sir Keir Starmer prvi put je u julu najavio da će Velika Britanija preduzeti ovaj korak na godišnjem sastanku Generalne skupštine UN-a u septembru, ukoliko Izrael ne ispuni određene uslove, uključujući pristanak na prekid vatre u Gazi, ukidanje zabrane humanitarne pomoći i oživljavanje perspektive rješenja o dvije države.
Premijer Benjamin Netanyahu burno je reagovao na ovu objavu, rekavši da odluka nagrađuje „Hamasov monstruozni terorizam“. Njegov ministar vanjskih poslova, Gideon Saar, zaprijetio je „jednostranom odlukom“, poput formalnog pripajanja okupirane Zapadne obale, ako bi se nastavilo s britanskim i evropskim priznanjem Palestine.U ovom historijskom trenutku, britansko priznanje Palestine kao države je malo patetično i prekasno čitav vijek.
Godine 1917. Britanija je, u zloglasnoj Balfourovoj deklaraciji, obećala svoju podršku uspostavljanju „nacionalnog doma“ – odnosno države – za jevrejski narod u Palestini.
U to vrijeme, Jevreji su činili samo 10 posto stanovništva Palestine i posjedovali su samo dva posto zemlje. Pa ipak, u očima Britanaca, tih 10 posto je zaslužilo pravo na samoopredjeljenje, dok 90 posto nije.
Da stvar bude gora, Balfourova deklaracija je palestinsku većinu nazivala „nejevrejskim zajednicama u Palestini“, čime je negirala njihovo postojanje definirajući ih u smislu onoga što nisu bile.
Kao što je Edward Said istakao, to je bio klasični kolonijalni dokument. Od 1922. do 1948. godine, Britanija je vladala Palestinom pod Mandatom Lige naroda, za koji se kaže da je „sveti zavjet civilizacije“, kako bi pripremila zemlju za samoupravu u skladu sa svojom dužnošću prema Mandatu.
Umjesto toga, Britanija je izdala ovo povjerenje pripremajući zemlju da je preuzmu evropski Jevreji.Historija britanskog mandata u Palestini je u suštini priča o tome kako je Britanija ukrala Palestinu od Palestinaca i predala je cionistima.
Temelj Mandata bio je spriječiti izbore sve dok Jevreji ne postanu većina.Britanija je omogućila malobrojnoj jevrejskoj populaciji da započne sistematsko preuzimanje cijele zemlje, proces koji se nastavlja i danas. Također je osujetila mirnu koegzistenciju Jevreja, muslimana i kršćana koja je prevladavala u Palestini prije nametanja britanske kolonijalne vlasti.
Britanija je zloupotrijebila mandat da s jedne strane sponzorira i promovira cionistički kolonijalizam, dok s druge strane suzbija palestinski nacionalizam. U tom smislu, trenutni izraelski upad u Gazu je direktna posljedica Balfourove deklaracije, koja je naložila neobuzdano cionističko preuzimanje cijele Palestine.
Zato odluka Britanije da danas prizna Palestinu, iako nosi historijsku težinu, zvuči prazno osim ako je ne prati značajna akcija za poništavanje štete nastale tokom jednog stoljeća saučesništva.
Od praznih gestova do današnjeg saučesništva
Od 1948. godine, pod konzervativnom i laburističkom vladom, britansku politiku obilježava upadljiva podrška Izraelu i potpuna ravnodušnost prema palestinskim pravima, a posebno prema prirodnom pravu većine na nacionalno samoopredjeljenje.
Godine 2014., Donji dom parlamenta usvojio je prijedlog za priznavanje Palestine kao države, koji je podržalo 274 zastupnika, a 12 je glasalo protiv. Glasanje je bio jasan odraz stavova i osjećaja Britanije u cjelini.
Međutim, tadašnji premijer David Cameron odbacio je rezultat kao samo simboličan i neobavezujući gest koji ni na koji način neće uticati na vanjsku politiku njegove vlade.
2017. godine, na stogodišnjicu Balfourove deklaracije, 13.500 ljudi potpisalo je peticiju kojom se poziva britanska vlada da se izvini zbog Balfourove deklaracije.
Tadašnja premijerka Theresa May odgovorila je da vlada nema razloga za izvinjavanje; naprotiv, ponosna je na vitalnu ulogu koju je Britanija odigrala u stvaranju države za jevrejski narod u njihovoj domovini. Nije bilo spomena o Palestincima niti o njihovom pravu na domovinu.
Nakon 1967. godine, duboka kontradikcija obilježila je britansku politiku prema Izraelu/Palestini. Britanija je navodno podržavala rješenje sukoba s dvije države, odnosno nezavisnu palestinsku državu uz Izrael, koja bi se sastojala od Gaze i okupirane Zapadne obale, s glavnim gradom u istočnom Jerusalemu.
Ali, iako se zalagala za rješenje s dvije države, Britanija je priznavala samo jednu državu – Izrael – ignorišući Izraelovo dosljedno odbijanje palestinske države.Izgledi za maglovito rješenje dvije države i dalje su zgodan, ali licemjeran paravan za neuspjeh u djelovanju protiv planirane izraelske aneksije okupiranih teritorija.
Debata o priznavanju Palestine ponovo je rasplamsana genocidnim ratom Izraela u Gazi nakon Hamasovog prekograničnog napada 7. oktobra 2023.Od tog dana, izraelska vojska neumoljivo sipa smrt i pustoš po tom malom prostoru: ubila je preko 64.000 ljudi (uglavnom žena i djece); bombardovala 89 posto kuća i civilne infrastrukture; ozbiljno oštetila zdravstvene ustanove; ciljala škole, univerzitete i objekte UN-a; prisilno raselila 90 posto civilnog stanovništva, u nekim slučajevima i više od deset puta; i koristila glad kao ratno oružje.
Tokom vođenja ovog surovog rata – „Operacije Hiljadu mačeva“, da mu damo službeni naziv – Izrael također čini zločin svih zločina: genocid.Izraelski genocid u Gazi je najmračnije poglavlje u historiji dvadeset prvog stoljeća. Uprkos užasima koji se svakodnevno odvijaju pred našim očima, britanska politika i dalje snažno naginje u korist Izraela, pružajući počinitelju diplomatsku, logističku, obavještajnu i vojnu podršku.
Britanija je zloupotrijebila svoj položaj stalne članice Vijeća sigurnosti stavljajući veto na rezolucije o prekidu vatre u Gazi. Kraljevsko ratno vazduhoplovstvo nastavlja da sprovodi izviđačke misije iznad Gaze i da snabdijeva izraelske snage dragocjenim obavještajnim podacima.Baza RAF-a u Akrotiriju na Kipru stavljena je u službu izraelske vojske. Izraelski transportni avioni mogu se zaustaviti u bazama RAF-a u Škotskoj na putu da preuzmu oružje i municiju iz SAD-a.
Iste ove baze koriste se kao logistički centar za letove američkih specijalnih snaga do i iz Izraela. Međutim, britansko saučesništvo u izraelskim ratnim zločinima tu ne prestaje.
Još je uznemirujuća činjenica da je Britanija treći najveći dobavljač oružja Izraelu, nakon SAD-a i Njemačke. U septembru 2024. godine, Velika Britanija je suspendovala neke licence za prodaju oružja Izraelu, ali one su iznosile manje od 10 posto od ukupnog broja.Dakle, ovaj potez se svodio na tek simboličan gest smirivanja ljutite javnosti.
Najgrublji moralni neuspjeh Britanije u vezi s ratom u Gazi leži u izbjegavanju odgovornosti prema Konvenciji o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine.
„Genocid“ je u konvenciji definiran kao „namjera uništenja, u cijelosti ili djelomično, nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe“. Većina izraelskih stručnjaka za proučavanje Holokausta, posebno Omer Bartov, smatra da je ono što Izrael radi u Gazi klasičan slučaj genocida.
Međunarodni sud pravde u Hagu presudio je da je optužba za genocid uvjerljiva i naredio Izraelu da preduzme niz koraka kako bi spriječio genocidnu retoriku i djela.I baš prošle sedmice, istraga UN-a potvrdila je ono što se cijelo vrijeme znalo: da Izrael vrši genocid u Palestini.
Izrael je prkosno ignorisao ove naredbe. Britanska vlada tvrdi da ne postoje konačni dokazi da Izrael vrši genocid u Gazi, tako da se sve nastavlja po starom.Ali prema konvenciji, potpisnici nemaju luksuz čekanja da se genocid dogodi prije nego što ga oplakuju. Imaju dužnost da djeluju kako bi spriječili genocid; u Gazi je britanska vlada pojedinačno i žalosno podbacila.
Priznanje bez akcije
Upravo u ovom užasavajućem kontekstu, britanska vlada je odlučila priznati državu Palestinu. Ovo priznanje je odavno trebalo biti doneseno, ali je i dalje dobrodošlo.
To znači da četiri od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti sada podržavaju palestinsku državnost – ostale tri su Rusija, Kina i Francuska. Izostanak su Sjedinjene Američke Države, najbliži i najmoćniji saveznik Izraela.
Iako britansko priznanje samo po sebi neće ništa promijeniti na terenu, ono predstavlja snažnu političku izjavu i uklanja kontradikciju u zagovaranju rješenja s dvije države, a priznaje samo jednu.
Ono što neće učiniti jeste da zaustavi pokolj i razaranje, humanitarnu katastrofu, genocid u Gazi i etničko čišćenje okupirane Zapadne obale. Diplomatsko priznanje, u stvari, britanski kreatori politike koriste kao paravan za neaktivnost.Ono što bi Britanija trebala učiniti jeste da sankcioniše Izrael, obustavi svu vojnu i obavještajnu saradnju i prekine svu prodaju oružja Izraelu, kao i kupovinu vojne opreme i tehnologije od Izraela.
Izraelska genocidna kampanja u Gazi je najoštrije pitanje s kojim se danas suočava Velika Britanija i ostatak međunarodne zajednice. Nedjelovanje samo doprinosi nekažnjivosti Izraela. Također potkopava međunarodni poredak zasnovan na pravilima, koji je uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata kako bi se spriječio novi Holokaust.
Britansko polovično priznanje Palestine kao države, uz istovremeno pomaganje i podržavanje monstruozne izraelske ratne mašinerije, podsjeća na apokrifnu priču o caru Neronu, koji je svirao liru dok je Veliki požar u Rimu (64. godine nove ere) pustošio grad.
Hoće li britanska vlada nastaviti svirati svoju violinu dok Gaza bude sravnjena sa zemljom ili će konačno poslušati mase koje tvrdi da predstavlja i priznati vlastitu pravnu i moralnu obavezu da djeluje?
