A. Krize
1.Opadanje, neefikasnost i pogrešno funkcionisanje međunarodnih institucija i organizacija
U posljednjim godinama, nesposobnost Ujedinjenih nacija i njenih povezanih tijela, posebno Vijeća sigurnosti, da pravedno djeluju i rješavaju različite političke i sigurnosne krize pokazuje da međunarodne institucije prolaze kroz proces opadanja i gubitka funkcionalnosti.
Današnje organizacije, institucije i režimi u političkoj, ekonomskoj i sigurnosnoj sferi uglavnom su rezultat međunarodnog poretka koji su nakon Drugog svjetskog rata oblikovale tadašnje velike sile. Sada te institucije nisu evoluirale kako bi odgovorile na nove prijetnje poput širenja moći, umnožavanja nedržavnih aktera, cyber prijetnji, novih konfiguracija moći, hibridnih ratova i drugih fenomena.
Ovaj jaz dovodi do povećanih tenzija i veće sklonosti pribjegavanju vojnim rješenjima. Napredak u vojnim tehnologijama zahtijeva nova pravila ili ažurirana tumačenja postojećih zakona. Na primjer, korištenje umjetne inteligencije u ratovanju stvara nove prijetnje, a pravila za kontrolu takvih postupaka još nisu razvijena. Institucije i režimi nisu rasli u skladu s dubokim unutrašnjim i spoljnim promjenama u državama, porastom broja aktera i ogromnim tehnološkim napretkom, što će u narednim godinama sve vidljivije ugrožavati svjetsku sigurnost.
2.Nove sigurnosne prijetnje
Priroda prijetnji u savremenom svijetu stalno se mijenja. Globalni trendovi poput pojave pojedinaca kao globalnih aktera, osnaživanja tehnologije, pritiska i nestašice resursa te zajedničkih ekoloških prijetnji oblikuju sigurnosne izazove i zahtijevaju inovativne odgovore država. Istovremeno, oružano nasilje je u porastu. OECD procjenjuje da gotovo 740.000 ljudi godišnje gubi život zbog oružanog nasilja, a više od 66% tih žrtava strada u društvima koja nisu zahvaćena ratom.
3.Intenziviranje hibridnih ratova
Trenutni događaji pokazuju da se akteri međunarodnog sistema sve brže okreću hibridnim ratovima zbog njihovih prednosti. Države i nedržavni akteri koriste informacione tehnologije i različite metode kako bi potčinili protivnike bez direktnog oružanog sukoba. Hibridni rat podrazumijeva kombinaciju konvencionalnih i nekonvencionalnih sredstava ispod praga otvorenog rata, čime se briše granica između rata i mira. Ova vrsta sukoba je jeftinija, lakša i manje rizična od klasičnih vojnih operacija, što je čini posebno privlačnom i opasnom.
4.Umjetna inteligencija – tehnologija u službi rata i nasilja
Umjetna inteligencija, s rapidnim razvojem, može poremetiti postojeće vojne ravnoteže. Države koje posjeduju ove tehnologije stiču prednost i mogu promijeniti odnose moći u svoju korist. AI prijeti strategiji vojnog odvraćanja jer dovodi u pitanje mogućnost „drugog udara“, osnovu nuklearne ravnoteže, te na taj način potkopava tradicionalne koncepte sigurnosti.
5.Upotreba sankcija kao političko-sigurnosnog oruđa
Sankcije su postale globalni trend i novi sigurnosni izazov. Pretjerano oslanjanje SAD-a na ekonomske sankcije podstiče druge sile da razvijaju alternativne sisteme plaćanja i finansijske mehanizme, što dugoročno može oslabiti američku sposobnost da koristi sankcije kao glavno sredstvo spoljne politike. Prema izvještaju Daniela DePetrisa za New York Times, primjena američkih sankcija porasla je za 933% u posljednje dvije decenije.
6.Povećana nestabilnost i ratovi u strateškim regijama
Rivalstvo velikih sila i regionalna dinamika dodatno podstiču globalnu i regionalnu nesigurnost. Istočna Evropa, Istočna Azija, Bliski istok i Južna Azija doživljavaju sve veću nestabilnost, što potvrđuju i ratovi nakon 7. oktobra. Slabe ili propale države stvaraju vakuume moći koji privlače regionalne sile.
7.Rast vojnih ulaganja velikih i novih sila
Podaci pokazuju stalni rast globalnih vojnih troškova. Institut SIPRI navodi da su od 2020. godine izdaci za odbranu dostigli rekordnih 2,5 triliona dolara, što je nezapamćen porast u odnosu na početak 21. stoljeća.
8.Slabljenje monopola države na upotrebu nasilja
Zahvaljujući tehnološkim promjenama, nedržavni akteri danas lakše destabilizuju države, namećući im nasilje sa sve većim efektima. Ovaj trend će se, prema trenutnim kretanjima, u narednim decenijama značajno pojačati.
9.Dekonstrukcija normi za ljudska prava kroz diskurs „mira putem moći“
Jedna od najopasnijih kriza je erozija univerzalnih normi ljudskih prava. U okviru diskursa „mir kroz moć“ čak se i masovni zločini normalizuju. Primjeri su američka i izraelska djela u Gazi, Libanu, Siriji i Jemenu, kao i agresija na Iran tokom 12-dnevnog rata, koja ostaju nekažnjena zbog pasivnosti međunarodnih institucija i prešutne podrške zapadnih država.
10.Zajedničke ekološke prijetnje
Globalne i regionalne ekološke prijetnje uključuju porast temperature, podizanje nivoa mora, suše, klimatske oscilacije, nestašicu hrane, pandemije, starenje stanovništva, masovne migracije, urbanizaciju i neravnomjernu distribuciju zelenih tehnologija.
Rezultat navedenih trendova vodi svijet ka sljedećim opasnim scenarijima u godinama koje dolaze:
1.Intenzivirana konkurencija velikih i novih sila za povoljnije pozicioniranje u budućem međunarodnom poretku, uz sve veću intervenciju u kriznim regijama.
2.Veća uloga hibridnih ratova s posebno teškim posljedicama za države bez napredne tehnologije.
3.Povećana politička i sigurnosna nestabilnost te rast broja propalih i slabih država.
4.Ekološke prijetnje – od porasta temperature i nivoa mora do nestašice hrane i migracija – dodatno će destabilizovati svijet.
5.Uprkos opadanju normi ljudskih prava, mogući tračak nade leži u jačanju uloge civilnog društva, međunarodnog javnog mnijenja i medija kao kočnica militarizaciji.
Ekskluzivno PISjournal
