PISjournal – Trumpova administracija nije zauzela jasan stav u vezi s sporazumom postignutim između Bidenove i iračke vlade u septembru 2024., kojim je utvrđen vremenski okvir za postepeno povlačenje američkih snaga iz Iraka.
Iako su operacije premještanja i zamjene trupa na terenu u toku, Trumpova administracija još uvijek nije izdala jasno javno saopćenje. Ova neizvjesnost poklapa se s pojačanom i oštrom retorikom Washingtona protiv naoružanih milicija – grupa koje se široko smatraju potencijalnim dobitnicima američkog povlačenja. S obzirom na nedavni sukob između Irana i Izraela, pojavile su se različite interpretacije i scenariji u vezi s prirodom američkog povlačenja i promjenjivom ulogom Washingtona u Iraku.
Je li američko povlačenje iz Iraka započelo?
U septembru 2024. irački ministar odbrane najavio je dvostepeni plan za američko povlačenje. Prva faza obuhvaća potpuno povlačenje iz zračne baze Ain al-Asad u pokrajini Anbar do septembra 2025., dok je druga faza usmjerena na zračnu bazu Harir u iračkom Kurdistanu do septembra 2026. Ovaj vremenski okvir potvrdilo je Ministarstvo odbrane Sjedinjenih Američkih Država 27. septembra 2024.
Trumpova administracija nije dala nikakav komentar o ovom sporazumu, koji je finaliziran tokom Bidenove vlade. Irački dužnosnici potvrdili su da je proces povlačenja iz Ain al-Asada u toku te da je iračka vojska preuzela kontrolu nad velikim dijelovima baze – otprilike tri kvadratna kilometra – i da, približavanjem datuma konačne primopredaje, preuzima američku opremu i operativne odgovornosti. Ipak, i dalje postoji neizvjesnost u vezi sa stvarnim premještanjem američkog osoblja, posebno usljed izvještaja američkih vojnih izvora o zamjeni prethodnih trupa u bazi, koje su imale zadatak obučavanja iračke vojske, elitnim borbenim jedinicama.
Stav iračke vlade o ovom sporazumu promijenio se s vremenom. U početku je sporazum slavljen kao političko postignuće kojim se udovoljava Teheranu i milicijama povezanim s Iranom. Međutim, nedavni događaji – uključujući pad režima Bashara al-Assada u Siriji, nove zabrinutosti u vezi s ISIS-om i pojačane napetosti između Izraela i Irana – doveli su do opreznijeg pristupa. Nastavak prisutnosti američkih snaga imao je ključnu ulogu u sprječavanju izraelske vojne akcije na iračkom tlu. Kao rezultat toga, neke snage unutar političke koalicije poznate kao „Koordinacijski okvir“ sada podržavaju produženje američke prisutnosti, bilo zbog zabrinutosti da bi sukobi iz Sirije mogli zahvatiti sunitske regije Iraka, bilo u potrazi za strateškim dogovorom koji bi im omogućio prilagodbu novom lokalnom i regionalnom okruženju u kojem iranski uticaj opada.
Čini se da usred pojačanih regionalnih nemira ne postoji učinkovita komunikacija između američke i iračke vlade u vezi s razmatranjem sporazuma o povlačenju i sigurnosnim aranžmanima. Unatoč višestrukim zahtjevima Bagdada od početka godine, još uvijek nije određen datum posjete iračkog premijera Muhammada Shia al-Sudania Washingtonu radi rasprave o ovim pitanjima.
Nedavno su milicije Kataib Hezbollah, koje su usklađene s iranskim interesima, uputile prijetnje iračkoj vladi i američkim snagama, upozoravajući na posljedice nepoštivanja najavljenog vremenskog okvira za povlačenje. Čini se da izostanak jasnih garancija Sjedinjenih Država o dovršetku procesa povlačenja iz Ain al-Asada i iračkog Kurdistana, kako je navedeno u dogovorenim planovima, odražava šire regionalne složenosti i razvojne izazove. Od dolaska sadašnje američke administracije početkom ove godine, pažnja Washingtona bila je usmjerena na druge prioritete. Ipak, i dalje ostaje prostor za razjašnjenja, posebno u vezi s nejasnoćama naslijeđenim iz prethodnog razdoblja. Neriješena pitanja uključuju:
* Izraz „okončanje misije međunarodne koalicije za borbu protiv ISIS-a“ korišten je u američkim komunikacijama i službenim izjavama za opis rada vojnih odbora i planova predaje misije. Ovaj izraz koristio je i Sudani, ali još uvijek nije jasno odnosi li se on konkretno na povlačenje američkih snaga ili na šire okončanje misije multinacionalne koalicije protiv ISIS-a. Na sastanku Sudanija i Bidena u Washingtonu u aprilu 2024., izraz „međunarodna koalicija“ povezan je s tranzicijom odnosa između Iraka i Sjedinjenih Država prema trajnoj bilateralnoj sigurnosnoj saradnji. Najavljeno je da će dvojica čelnika procijeniti način i vrijeme završetka misije međunarodne koalicije u Iraku te prelazak na trajnu bilateralnu sigurnosnu saradnju, u skladu s iračkim ustavom i Sporazumom o strateškom okviru između Iraka i SAD-a.
Nakon Sudanijeve posjete Washingtonu i sjednica zajedničkog vojnog odbora, detalji prijelaza na „trajnu sigurnosnu saradnju“ nisu otkriveni, iako je objavljen datum završetka misije koalicijskih snaga. Od dolaska predsjednika Trumpa na vlast, nije vođena javna rasprava o prirodi ove saradnje, uključujući sastav i ulogu američkih snaga za koje se očekuje da ostanu u Iraku. Također, nije pruženo objašnjenje o odgovornostima sadašnjeg američkog osoblja koje je ranije imalo zadatak obuke i podrške jedinicama iračke vojske i lokalne policije.
U novembru 2024. Masoud Barzani, kurdski lider, izjavio je da se Kurdistanska regija odlučno protivi povlačenju američkih snaga iz Iraka. Ovaj je stav dodatno pojačan nakon sukoba između Izraela i Irana od 13. do 24. juna, koji je doveo do napada dronovima na regiju od strane grupa za koje se sumnja da su proruski orijentirane prema Iranu. Ipak, vlada Kurdistanske regije još uvijek nije službeno objavila svoj stav o planiranom povlačenju američkih snaga iz zračne baze Harir u septembru 2026. Nije jasno je li ovo kašnjenje isključivo proceduralne prirode ili postoji poseban sporazum koji bi omogućio kurdskoj vladi da, neovisno o dogovoru Bagdada i Washingtona, zatraži nastavak američkog prisustva u Hariru.
Otprilike 2.500 američkih vojnika i dalje je raspoređeno u Iraku, uglavnom u zračnim bazama Ain al-Asad i Harir. Dodatne snage nalaze se u bazi Victoria u blizini međunarodne zračne luke u Bagdadu kako bi osigurale siguran transport do američke ambasade i drugih zapadnih diplomatskih misija i iz njih. Osim toga, američke snage raspoređene u Zajedničkom operativnom zapovjedništvu u Zelenoj zoni nadziru zaštitu američke ambasade koristeći platforme protuzračne odbrane. Sporazum između Sjedinjenih Država i Iraka nije razjasnio budući status ovih snaga.
Naoružane grupe i promjena iranskog stava u Iraku
Iračke oružane grupe s čvrstim vezama s Iranom sve su opreznije u pogledu nedavnih američkih vojnih aktivnosti, posebno znakova smanjenja prisustva američkih snaga u bazama. Njihove zabrinutosti nadilaze samo promjenu strateškog stava – strahuju od mogućih američkih i izraelskih operacija usmjerenih na njihove lidere, s ciljem slabljenja njihovog uticaja. Ipak, njihova najveća bojazan je mogućnost puča protiv njih, koji bi mogle organizirati druge šiitske frakcije pod američkim pritiskom ili uz podršku istaknutih ličnosti poput ajatolaha Alija Sistanija i Muktade al-Sadra.
U odlučnom i dosad neviđenom potezu, Sjedinjene Države spriječile su usvajanje zakona o „Narodnoj mobilizaciji“ u iračkom parlamentu – zakonodavne inicijative koju milicije često koriste kao pravni štit. Ovaj potez nadilazi tradicionalnu diplomatiju, jer je američka ambasada javno izrazila protivljenje zakonu. Američki državni sekretar Marco Rubio upozorio je premijera Sudanija u telefonskom razgovoru da bi zakon mogao povećati iranski uticaj i ojačati terorističke grupe koje predstavljaju prijetnju suverenitetu Iraka.
Rastuća američka kritika oružanih grupa i snaga Narodne mobilizacije podudara se s rastućim javnim nezadovoljstvom. Irački glavni i društveni mediji svjedoče valu protesta protiv milicija zbog njihovih nezakonitih aktivnosti. Nedavno objavljeni dokumenti povezuju Kataib Hezbollah i njegovo vodstvo s atentatom na istraživača Hišama al-Hašimija 2020. godine. Osim toga, prema službenim izvještajima i medijima, 27. jula došlo je do oružanog sukoba u Uredu za poljoprivredu u području Dora, sjeverno od Bagdada, između milicije Kataib Hezbollah i iračkih sigurnosnih snaga. Sukob, u kojem su poginuli jedan civil i jedan policajac, izbio je kada su milicije intervenirale kako bi spriječile preuzimanje dužnosti novoimenovanog direktora, insistirajući da prethodni direktor ostane na funkciji. Izvještaji su također pokazali da je bivši direktor posljednjih godina olakšao nezakonito prebacivanje velikih poljoprivrednih područja u bagdadskoj okolici na kompanije povezane s milicijama i različitim političkim frakcijama.
Ponavljane zloupotrebe milicija pojačale su domaći i međunarodni pritisak na vladu da raspusti i razoruža ove grupe. Kao odgovor, premijer Sudani izjavio je da „niko nije iznad zakona i niko ne može zamijeniti državu“, naglasivši da je „monopol države nad oružjem temelj snažne i poštovane države“.
Ova razvijajuća situacija produbljuje raskol unutar šiitskog „Koordinacionog okvira“ i njemu povezanih milicija uoči ključnih parlamentarnih izbora. Ishod izbora odredit će uticaj svake stranke u budućoj vladi. Premijer i njegovi saveznici aktivno rade na osiguravanju drugog mandata, koristeći narativ o odbrani države od nedržavnih aktera kako bi ojačali svoje izborne izglede.
Istovremeno, kontinuirani američki politički, sigurnosni i ekonomski pritisci na snage Koordinacionog okvira, oružane frakcije i njihove ekonomske mreže – uključujući sankcije i mogućnost neposredne vojne intervencije – produbljuju unutrašnje podjele. Ove tenzije dodatno pojačava iranski pritisak da uvuče Irak u potencijalni sukob s Izraelom i Sjedinjenim Državama. Kao rezultat, očekuje se da će politički i vojni raskol u narednom razdoblju još više rasti.
Uprkos sve češćim kritikama iz javnih i službenih izvora, milicije povezane s Iranom nastavljaju svoje operacije. Od završetka rata između Izraela i Irana, ove grupe gađale su radarske sisteme iračke vojske i naftna polja u Kurdistanu. Regionalna vlada Kurdistana izvijestila je o stalnim napadima dronovima, dok je irački premijer potvrdio da je njegova vlada uspješno spriječila napade na Izrael koji su planirani s iračke teritorije.
Teheranski napori da konsolidira svoj sigurnosni, politički i ekonomski uticaj u Iraku nakon rata postali su očigledni kroz javne i tajne posjete zapovjednika Iranske revolucionarne garde i čelnika drugih državnih institucija Irana. Prema izvještajima, cilj ovih posjeta je kontrola nad šiitskim oružanim grupama i političkim frakcijama te sprječavanje njihovog raspada pod američkim pritiskom. Među ključnim ciljevima Teherana je usvajanje zakona o „Narodnoj mobilizaciji“ prije završetka sadašnjeg parlamentarnog mandata. Iran i dalje oblikuje politički pejzaž Iraka, vezujući svoj utjecaj za sadašnje i buduće vlade i parlamente, dok istovremeno testira ozbiljnost početne faze sporazuma o povlačenju američkih snaga iz Iraka.
Scenariji povlačenja Sjedinjenih Država
Scenarij 1: Potpuno povlačenje prema najavljenim planovima
Prijenos objekata i opreme iz zračne baze Ain al-Asad pod kontrolu Iraka daje kredibilitet ovom scenariju. Washington je već ranije izveo slične operacije, uključujući evakuaciju diplomata, visokih vojnih zapovjednika i opreme iz ove baze u zračnu bazu Harir u Erbilu te u vojni garnizon Al-Tanf, smješten u trokut granica Iraka, Jordana i Sirije, tokom nedavnog sukoba Irana i Izraela.
Potpuno američko povlačenje omogućilo bi Washingtonu da se, bez ograničenja zaštite svojih snaga, direktno sukobi s oružanim grupama u Iraku.
Međutim, ovaj scenarij djeluje malo vjerovatan zbog vremenskog okvira koji se ne podudara s potencijalnim vojnim sukobom koji bi uključivao Izrael, Sjedinjene Države i Iran. Ako bi Iran koristio irački teritorij za napade na Izrael, Irak bi se mogao suočiti s diplomatskom i ekonomskom izolacijom, što bi ga dodatno približilo iranskoj orbiti. Osiguranje bezbjednosti u Kurdistanu protiv napada milicija, kao i sprječavanje ponovnog jačanja ISIS-a u sunitskim područjima – posebno usred trajne nestabilnosti u Siriji – predstavljalo bi značajne izazove.
Scenarij 2: Smanjenje trupa i promjena konfiguracije misije
S obzirom na navedene izazove, ovaj scenarij djeluje vjerovatnije. Trenutni podaci ukazuju da će Washington i Bagdad odgoditi definiranje „trajnog sigurnosnog partnerstva“ i umjesto toga izabrati opsežne i sveobuhvatne buduće konzultacije. Ovaj pristup bi se razlikovao od dogovora o okončanju misije međunarodne koalicije protiv ISIS-a, koja je trenutno fokusirana na obuku i pripremu iračkih snaga.
U ovom scenariju, baza Al-Tanf u Siriji, strateški smještena u blizini baze Ain al-Asad (oko 150 kilometara udaljena), trebala bi postati glavno uporište američkih snaga. Elitne jedinice ostale bi raspoređene u manjim kampovima unutar baze Ain al-Asad, kao i u bazi Victoria i u blizini američke ambasade u Bagdadu. Istovremeno, prema izvještajima, zračna baza Harir u Erbilu – gdje trenutno nema vidljive vojne aktivnosti – dobija dodatnu protuzračnu opremu i helikoptere. Ovo bi moglo biti dio plana za smanjenje broja američkih vojnika na toj lokaciji tokom 2026. godine. Ovaj scenarij dodatno podržava težnja sadašnje američke administracije ka smanjenju vojnog prisustva SAD-a u inostranstvu. To uključuje smanjivanje veličine vojnih baza širom svijeta uz istovremeno povećanje oslanjanja na naprednu vojnu tehnologiju i visoko obučeno borbeno osoblje.
Zaključak
Nedavne aktivnosti oružanih milicija u Iraku povezane su s tri ključna faktora:
• Povećane spekulacije o mogućem vojnome sukobu između Izraela i Sjedinjenih Država s jedne strane, i Irana s druge.
• Predstojeći izbori u Iraku u novembru, koji će oblikovati sljedeću vladu i poslužiti kao mjera za procjenu iranskog uticaja.
• Provođenje prve faze sporazuma o okončanju misije međunarodne koalicije protiv ISIS-a, uključujući povlačenje koalicijskih snaga iz zračne baze Ain al-Asad u Anbaru u septembru ove godine, te šira pitanja o budućnosti američkog vojnog prisustva u Iraku.
Ovi faktori doprinose političkoj fragmentaciji, posebno unutar savezničkih snaga „Koordinacijskog okvira“ i povezanih milicija, bilo da su pro-iranske ili nastoje uskladiti djelovanje s trenutnom vladom. Iran, koji pomno prati američko povlačenje, fokusira se na upravljanje aktivnostima različitih šiitskih snaga kako bi održao njihovu jedinstvenost i spriječio moguće unutarnje razjedinjenje. Ovaj pristup odražava očekivanje Teherana o mogućem nastavku sukoba s Izraelom i SAD-om, uz pretpostavku da će njegovi regionalni saveznici aktivno pružati podršku Iranu na terenu.
Trenutna američka administracija nije komentirala prethodno potpisani sporazum s Irakom, koji predviđa plan povlačenja do septembra 2026. Ova šutnja, u kontrastu s uobičajenim reakcijama na poteze administracije Bidena, ukazuje na implicitno prihvaćanje sporazuma. Mogući razlozi uključuju šire napore za smanjenje globalnog vojnog prisustva ili fleksibilnost sporazuma koja omogućava ponovno raspoređivanje američkih snaga uz smanjenje troškova i broja osoblja, a da se pritom ne naruši američki uticaj na sigurnost i politiku u Iraku.
