Mustafa Fetouri
PISjournal – Bivši francuski predsjednik Nicolas Sarkozy proglašen je krivim i osuđen na pet godina zatvora zbog kršenja propisa o finansiranju kampanje, što je historijska presuda u slučaju koji je dugo zaokupljao pažnju pariške politike.
Sud je zaključio da je Sarkozy prekoračio zakonske limite potrošnje tokom svoje predsjedničke kampanje 2007. godine i da je učestvovao u zavjeri kako bi prikrio izvore nezakonitih sredstava koje je primio od pokojnog libijskog vođe Moamera Gadafija, što su pokazali različiti dokazi.
Međutim, iako je osuda usmjerena na novac, ona ostavlja netaknutom daleko veću ljudsku cijenu njegovih vanjskopolitičkih odluka – od intervencije u Libiji 2011. godine do kaskade ratova, raspada država i kriza uzrokovanih migracijama preko Mediterana i Sahela. Drugim riječima, francuski sudovi mogu kažnjavati nezakonito stečene eure, ali ne uzimaju u obzir krv prolivenu u nastojanju da se promijeni režim.
Ranije ove godine, dok smo raspravljali o sagi koja okružuje Sarkozyjeve fondove za kampanju, izvor koji mi je anonimno razgovarao, a potvrdio ga je bivši libijski obavještajni zvaničnik, prvi put je otkrio da je „dio novca navodno došao od libijske obavještajne službe, a preko italijanske granice ga je dostavila operativka“.
Iako sud nije definitivno povezao ova sredstva sa Sarkozyjevim rashodima za kampanju, tvrdnje odražavaju ranije navode Ziada Takieddinea, koji je preminuo u Bejrutu 23. septembra. On je tvrdio da je prevozio novac od libijskih zvaničnika u Pariz. Mračan trag posrednika naglašava složenost finansijskih mreža i kako se prikriveni strani uticaj može preplitati s domaćom politikom, čak i kada pravni sistem ne uspijeva dokazati direktnu upotrebu.
Posljedice Sarkozyjeve libijske intervencije daleko prevazilaze finansijske skandale. Uvodeći Francusku – a kasnije i cijeli NATO savez – u operaciju promjene režima protiv Muamera Gadafija 2011. godine, on je pomogao u demontiranju libijskih institucija, stvarajući vakuum koji je omogućio džihadističkim mrežama da se prošire po Sahelu.
Četrnaest godina kasnije, Libija se još uvijek nije oporavila od te invazije. Rezultirajuća nestabilnost izazvala je talase raseljavanja, prisiljavajući hiljade migranata da riskiraju prelazak Mediterana u potrazi za sigurnošću. Ono što je počelo kao „humanitarna intervencija“ pretvorilo se u kaskadu nenamjernih posljedica: oslabljene države, regionalna nesigurnost i humanitarna kriza s kojom se Evropa i dalje bori više od decenije kasnije.
Sarkozyjeve odluke ilustruju kako vanjskopolitički izbori mogu imati duboke, dugoročne posljedice koje dosežu daleko izvan neposredne političke ili finansijske sfere.
Sarkozyjevo libijsko kockanje i dalje odjekuje širom Afrike, gdje se ogorčenost prema Francuskoj produbila usred pučeva, političke nestabilnosti i stalnih stranih intervencija. Od Malija i Nigera do Burkine Faso, antifrancusko raspoloženje je poraslo, potaknuto percepcijom neokolonijalne arogancije i prekršenih obećanja.
Na Generalnoj skupštini UN-a 23. septembra 2023. godine, ministar vanjskih poslova Malija Abdoulaye Diop podsjetio je na odobrenje Vijeća sigurnosti UN-a iz 2011. godine za vojnu intervenciju NATO-a u Libiji, napominjući da je to bilo protivno prigovorima afričkih lidera i rezultiralo je „posljedicama (koje) su trajno destabilizirale ovu bratsku zemlju, kao i cijeli region“.
Izdaja Gadafija, koji je nekada smatran potencijalnim strateškim saveznikom, postala je simbol nepoštivanja afričkog suvereniteta od strane zapadnih lidera, ilustrujući kako avanture promjene režima mogu ostaviti kontinent koji se godinama bori s posljedicama. Sarkozyjeva osuda za kršenje propisa o finansiranju kampanje, iako značajna u Parizu, ne može izbrisati širi geopolitički preokret koji su njegove odluke izazvale – suočavanje s trajnom sjenom neokolonijalnog miješanja. Mnogi vjeruju da je francuska obavještajna služba odigrala ulogu u Gadafijevom ubistvu kako bi se prikrio skandal s finansiranjem kampanje.
Sarkozyjeva osuda otkriva moralnu trulež koja stoji iza zapadnog narativa o humanitarnoj intervenciji, ali ne uspijeva da ga pozove na odgovornost. Od Iraka do Afganistana, Libije do Sirije i Gaze, ideja da se vojna akcija može opravdati isključivo humanitarnim razlozima više puta je diskreditovana. Lideri ističu odgovornost za zaštitu, ali prečesto intervencije služe strateškim, političkim ili finansijskim interesima – ostavljajući za sobom uništenje, raseljavanje i smrt. Fokus francuskog suda na nezakonita sredstva za kampanje naglašava ovo licemjerje: zloupotreba novca može biti kažnjena, ali zapanjujući ljudski troškovi ratova koje predvodi Zapad ostaju neobjašnjeni, što je sumoran dokaz nekažnjivosti koju uživaju oni koji orkestriraju intervencije pod zastavom morala.
U konačnici, ovo bi trebalo izazvati širu diskusiju o granicama odgovornosti Zapada. Sudovi mogu ciljati kršenja propisa o finansiranju kampanja, ali i dalje ne postoji mehanizam za pozivanje lidera i država koje vode na odgovornost za ratove koje započinju pod lažnim izgovorima. Slučaj otkriva selektivnu prirodu pravde: manje finansijske nepravilnosti su kažnjive, ali krvoproliće, kolaps države i masovne patnje ostaju nekažnjeni. Sarkozyjev pad je simboličan: on pokazuje da pravna i moralna kontrola može dotaći čak i najmoćnije, ali samo ako sistem odabere koje zločine će procesuirati.
Također nudi rijedak uvid u odgovornost u sistemu osmišljenom da zaštiti zapadnu moć. Pokazuje da čak i predsjednici mogu pasti kada pravna kontrola otkrije njihove finansijske greške – ali također otkriva zasljepljujuću selektivnost pravde. Ako ikada treba postojati istinska odgovornost, ona se mora proširiti izvan eura na živote, odluke i politike koje oblikuju sudbinu nacija. Do tada, strukturna nekažnjivost zapadne moći traje, ostavljajući svijet da snosi posljedice odluka za koje niko nije odgovoran.
