Admir Lisica
Autor je magistar historije, istraživač u oblasti regionalnih političkih odnosa, međunarodnih politika i dijaspornih zajednica. Doktorant je na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.
PISjournal – Prije nekoliko dana obilježene su trideset i dvije godine od održavanja Bošnjačkog sabora, događaja koji je još uvijek tema polemika.
U ovih više od tri decenije koje su iza nas, imali smo priliku da čujemo različite interpretacije potonjeg historijskog događaja, koji s pravom nazivam historijski jer je u velikoj mjeri oblikovao predstojeće političke i društvene tokove Bošnjacima. Ključna tri događaja na Bošnjačkom saboru jesu reafirmacija nacionalnog imena Bošnjak i bosanskog jezika, te odbacivanje međunarodnih ideja o podjeli Bosne i Hercegovine.
Shodno tome, ovaj događaj spada u red onih koji su kreirali svojevrsnu prekretnicu jedne zajednice. U opkoljenom Sarajevu, pred najezdom srpske agresije, odlučeno je o temeljnim pitanjima, koja nisu mogla čekati „bolja vremena“, već promptan odgovor. Poučeni iskustvom, Bošnjaci nemaju luksuz da odgađaju, već u svojoj političkoj agendi moraju imati spremne aktivnosti u smjeru jačanja i zaštite vlastite društveno-političke pozicije. Više od tri decenije nakon reafirmacije imena Bošnjak, politički utjecaj Bošnjaka proširen je i izvan granica matice Bosne i Hercegovine, te tako Bošnjaci imaju danas svoje političke predstavnike u parlamentima i skupštinama susjednih država.
Uprkos činjenici da su Bošnjaci uspjeli da se i pored svih nepovoljnih okolnosti u prethodne tri decenije nametnu kao politički faktor, vidljivo je da svoju političku moć nekada ne koriste dovoljno, onako kako bi mogli, a u svrhu jačanja vlastite pozicije. Godinama unazad u javnom prostoru imamo stidljivo detektiranje određenih nedostataka unutar bošnjačke politike, ali bez jasne vizije kako promijeniti paradigmu i pokrenuti određene procese, koji su predugo čekali „bolja vremena“.
Primjera radi, Sporazum o specijalnim i paralelnim vezama bh. entiteta RS i Srbije omogućava da građani ovog enititeta mogu imati državljanstvo Srbije i druge privilegije. Bosanski Hrvati također veoma lahko dolaze do državljanstva Hrvatske. S druge strane, bošnjačka politička elita se do danas nije potrudila da pronađe modul kako da Bošnjaci Sandžaka lakše dobiju državljanstvo Bosne i Hercegovine.
Je li to izostalo da nam se ko ne bi naljutio ili rekao “isti smo kao oni”? Činjenica je da nedostaje vizije i empatije prema Bošnjacima izvan domovine i takve pasivne politike se moraju mijenjati!
Primjer dvostrukih standarda i zakašnjele reakcije u kontekstu pitanja državljanstva, jedan je od nedostataka vizije u bošnjačkoj politici od 1996. godine do danas. Platforme bošnjačkih stranaka bi stoga trebale na narednim izborima da uključuju i ovo pitanje, koje se možda u političkim krugovima unutar Sarajeva smatra nebitnim usljed sveopćih nasrtaja na državu Bosnu i Hercegovinu od strane susjednih hegemonskih stremljenja od strane Srbije, te političke uzurpacije i kontrole koja se pokušava implementirati od strane Hrvatske.
Ipak, ono je važno, kako za Sarajevo, tako i za Novi Pazar! Ukoliko se bošnjačka politička elita ne pozabavi ozbiljnije Sandžakom, ne trebamo se onda žaliti zbog čega Beograd i Ankara, svako na svoj način i iz različitih interesa, popunjavaju prazan prostor na potonjem području. Donosioci odluka među Bošnjacima moraju međusobno razgovarati i definirati potrebe i prioritete, što će omogućiti prisnost i veće razumijevanje.
Ovdje potenciram odnos prema Novom Pazaru, ali je jasno kako isto treba biti posmatran i ostatak regiona, nazvan domovinskim prostorom Bošnjaka. Nameće se pitanje, da li Bošnjaci iz regiona mogu u političkom smislu učiniti više? Sigurno je da mogu, a ovdje ćemo navesti primjere sa Kosova, gdje su političkim radom Bošnjaci uspjeli dobiti važna mjesta u institucijama, koja im omogućavaju lakše artikuliranje stavova o njima bitnim pitanjima.
Mjesto zamjenice premijera Kosova, pripada Bošnjacima, što je dobar primjer da Bošnjaci mogu otići korak dalje, a što omogućava osim poboljšanja položaja unutar države u kojoj žive i lakše povezivanje sa državom Bosnom i Hercegovinom. Uloga Bošnjaka Crne Gore u prethodne tri decenije bila je presudna u kontekstu proglašenja nezavisnosti Crne Gore, ali i unaprjeđenju odnosa između Sarajeva i Podgorice, koji su uz sve nedostatke, poprilično relaksiraniji.
Odnedavno Bošnjaci imaju svog Sabornika u Hrvatskoj, a tim činom je znatno olakšan rad mnogobrojnih udruženja sa bošnjačkim prefiksom u ovoj državi. Na primjeru Kosova vidimo da mala zajednica Bošnjaka može dobiti određene značajne pozicije, te da se ne treba zadovoljavati folklorom, te zašto onda ne potencirati da Bošnjaci u Hrvatskoj u nekoj od budućih Vlada, budu na najvećim funkcijama, poput možda potpredsjednika Vlade?
Sasvim sigurno bi se na taj način učinio korak ka redefiniranju odnosa između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, jer Bošnjaci kao i na primjeru Crne Gore imaju mogućnost biti ključni faktor u potonjem, veoma izazovnom procesu. Bošnjačka i bosanskohercegovačka politika su kontinuirano podudarne, te nema kolizije u kontekstu interesa, stoga jedno drugo ne isključuje niti ograničava.
Bošnjaci će morati u vremenu pred nama odbaciti strahove i hrabrije se upustiti u određene procese, te voditi politku kakva njima odgovara, a ne kako bi to drugi htjeli!
Ekskluzivno PISjournal
