PISjournal – Ideja o formiranju „Islamskog NATO-a“ već godinama je prisutna u političkoj literaturi islamskog svijeta, ali nikada nije realizirana.
Ipak, potpisivanje „Zajedničkog strateškog odbrambenog sporazuma“ između Pakistana i Saudijske Arabije ponovo je istaknulo ovu temu. Prema mišljenju nekih analitičara, ovaj sporazum može poslužiti kao model za ostale islamske zemlje da, prevazilazeći historijske razlike i geopolitičke rivalitete, krenu ka odbrambenoj i političkoj integraciji.
Takav savez, iako se u kratkom roku suočava s izazovima, dugoročno može promijeniti regionalnu ravnotežu moći i oduzeti inicijativu vanregionalnim akterima. Sporazum se opisuje kao prekretnica u redefinisanju regionalne sigurnosti, zasnovanoj na smanjenju uloge Sjedinjenih Američkih Država i slabosti zapadne odbrambene mreže u odgovoru na sigurnosne brige zaljevskih zemalja. Mnoge države regiona danas shvataju da se trajna sigurnost ne postiže oslanjanjem na strane sile, već isključivo kroz saradnju i međusobno povjerenje. Neuspjeh međunarodnih organizacija poput Ujedinjenih naroda u sprječavanju kriza dodatno je naglasio ovu potrebu.
Međutim, neki stručnjaci smatraju da ideja „Islamskog NATO-a“ više ima simbolički i propagandni karakter nego stvarni operativni kapacitet, i u najboljem slučaju može poslužiti kao instrument za demonstraciju političke solidarnosti. Oni tvrde da ostvarenje sveobuhvatnog vojnog saveza u islamskom svijetu nailazi na brojne prepreke.
Prvo, osnovni uslov svakog odbrambenog saveza je postizanje jedinstvene definicije zajedničke prijetnje, dok islamske zemlje imaju različita shvatanja prijetnji. Za neke su prioritet religijske i sektaške prijetnje, za druge etnički i teritorijalni problemi, dok za treće ekonomske i geoekonomske prijetnje dominiraju. Ove razlike sprječavaju izradu zajedničke odbrambene doktrine.
Drugo, historijske podjele i političko-vjerska rivalstva, naročito u pogledu liderstva u islamskom svijetu, pretvaraju sigurnosne inicijative u instrumente jačanja hegemonije pojedinih sila i izazivaju otpor drugih. Strukturna zavisnost islamskih armija od stranih sila, posebno Zapada, kroz naoružanje i vojnu obuku ograničava stratešku samostalnost i izlaže regionalne inicijative uticaju velikih sila.
S ideološkog aspekta, raznolikost religijskih i političkih pokreta znači da se svaki pokušaj integracije doživljava sumnjičavo, kao nametanje ideologije ili određenog modela vladavine. S ekonomskog aspekta, nejednak nivo razvoja i finansijskih kapaciteta zemalja islamskog svijeta otežava formiranje zajedničkog odbrambenog budžeta. Na kraju, geografska raspršenost islamskih zemalja preko više kontinenata i osnovne geopolitičke razlike otežavaju operativnu i logističku koordinaciju.
Sve ove činjenice ukazuju da je ideja formiranja sveobuhvatnog vojnog saveza u islamskom svijetu više idealistička nego realistična.
U tom kontekstu, usporedba s savezima poput NATO-a, Varšavskog pakta ili Organizacije za saradnju Šangaja pokazuje da čak ni veliki savezi nisu u potpunosti integrirani. U mnogima od njih postoje separatistički pokreti i etničke, vjerske i teritorijalne podjele: od Škotske i Sjeverne Irske u Velikoj Britaniji do Flandrije i Valonije u Belgiji, od Bretanje i Korzike u Francuskoj do Bavarske u Njemačkoj i Gornje Šlezije u Poljskoj. U južnoj Evropi, Sicilija i Veneto u Italiji imaju istoriju separatističkih težnji. Na istoku, Kurdistan u Turskoj, Tatarstan u Rusiji i Tibet u Kini predstavljaju izražene etničke i teritorijalne razlike, dok u zapadnom NATO-u Kvebek u Kanadi i Katalonija i Baskija u Španiji spadaju među najistaknutije primjere.
Ovi primjeri pokazuju da čak i među članicama velikih međunarodnih saveza potpuna integracija ne postoji i da iza njihove naizgled stabilne i jedinstvene slike postoje duboke historijske i identitetske podjele.
Iskustvo NATO-a također pokazuje da su, čak i suočeni s zajedničkom prijetnjom poput Rusije, geoekonomski interesi godinama prevladavali nad geostrateškim razmatranjima, budući da su mnoge članice velik dio svoje energije uvozile iz Rusije. Ta situacija bila je održiva sve dok sigurnost i opstanak članica nisu bili ugroženi. Početak rata u Ukrajini bio je prekretnica, jer je Rusija postala neposredna prijetnja egzistenciji članica, a geostrateške prioritete su postupno nadjačale geoekonomske interese, a zavisnost od ruske energije polako se smanjivala.
Kritičari također ističu da su odnosi među islamskim državama oduvijek obilježeni dubokim i ukorijenjenim razlikama, dijelom historijskim, a dijelom novim geopolitičkim rivalstvima. Široka ideološka raznolikost u islamskom svijetu – od strogo religioznih interpretacija do sekularnih tendencija – često nije donijela intelektualno bogatstvo, već sukobe i nepovjerenje, stvarajući stalnu konkurenciju među državama. Zbog toga svaka sigurnosna inicijativa u očima nekih aktera više liči na nametanje ideologije ili modela vladavine nego na pokušaj integracije.
Usporedbe radi, NATO nije nastao na zelenim poljima Evrope, već na ruševinama dva svjetska rata, iskustvu koje je pokazalo nužnost sigurnosne integracije. Ipak, čak i NATO nije u potpunosti homogen; Turska, iako dugogodišnji član, religijski se razlikuje od većine članica i historijski je, kao islamski halifat, smatrana prijetnjom hrišćanskom svijetu, što i dalje utiče na njen put ka Evropskoj uniji. Albanija, muslimanska država i član Organizacije islamske saradnje, predstavlja još jedan primjer unutrašnje raznolikosti.
Navodi se da rivalstvo za političko ili vjersko vođstvo u islamskom svijetu pretvara sigurnosne inicijative u instrumente jačanja hegemonije određenih sila, što prirodno izaziva otpor drugih članica. Međutim, kao što u NATO-u uticaj Luksemburga ili Sjeverne Makedonije nije usporediv s Amerikom, Francuskom ili Velikom Britanijom, u mogućem islamskom savezu prirodno je da položaj zemalja poput Turske, Irana ili Pakistana nije jednak položaju Kuvajta, Bahreina ili Katara. To pokazuje da u svakom međunarodnom savezu, bez obzira na razlike u geopolitičkoj težini članica, manje države često traže zaštitu pod okriljem većih sila.
S druge strane, za razliku od tvrdnji da geografska raspršenost islamskog svijeta predstavlja ozbiljnu prepreku integraciji, osnovna jezgra islamskog svijeta ima visoku geografsku povezanost; od Bliskog istoka i Srednje Azije do Južne Azije, Sjeverne Afrike i Arabijskog poluostrva, formiran je isprepleteni mrežni sistem koji može funkcionirati kao koherentan sigurnosni blok. Čak i ako se gleda geografski razmak između Kanade, SAD-a i Evrope u NATO-u, ta udaljenost manja je od razmaka Malezije, Indonezije i Bangladeša od srca islamskog svijeta. Formiranje „Islamskog NATO-a“ u prvom koraku više se oslanja na ovo centralno jezgro nego na periferiju.
Iskustvo sigurnosnih saveza pokazuje da je osnovni uslov svakog vojnog saveza postizanje jedinstvene definicije zajedničke prijetnje. NATO i Organizacija za saradnju Šangaja, uprkos unutarnjim razlikama i sukobima, uspjeli su okupiti članice upravo na temelju takve definicije. Sigurnost i opstanak bili su ključni faktori koji su uvjerili države da se povežu.
S tog gledišta, ključno pitanje je: jesu li prijetnje i velike katastrofe koje su posljednjih decenija pogodile islamski svijet – od ratova i bombardiranja u Afganistanu, Iraku, Siriji i Jemenu do stalne okupacije i sukoba u Palestini i Libanonu – uspjele stvoriti osjećaj zajedničke prijetnje među islamskim državama? Jesu li planovi poput ideje „Velikog Izraela“ u srcu Bliskog istoka, koji ugrožava postojanje mnogih islamskih država, predstavljali egzistencijalnu prijetnju? Jesu li stalni napadi i prijetnje Iranu i upozorenja da bi druge zemlje poput Pakistana, Egipta ili Turske mogle biti sljedeće mete, dovoljno snažni da stvore zajedničku političku volju? Iz tog razloga, izazovi pred „Islamskim NATO-om“ moraju se sagledavati u kontekstu ovih iskustava – iskustava koja pokazuju da nijedan savez nije imun na unutarnje razlike, ali da neki savezi ipak uspijevaju uspostaviti održive okvire za sigurnosnu saradnju.
Čak i uz različite sigurnosne prioritete svake države prema njenoj geografskoj poziciji, geografska raspršenost islamskog svijeta ne predstavlja nepremostivu prepreku za formiranje ovog saveza. Zar u NATO-u ne postoje slične razlike? Sigurnosne brige Poljske i zemalja Baltika zbog blizine Rusije mnogo su intenzivnije nego kod Španije i Portugala. Čak je i u sadašnjem trenutku Španija prijetila isključenjem iz NATO-a zbog neplaćanja svog doprinosa. Nadalje, Finska i Švedska pridružile su se NATO-u tek u posljednjim godinama, nakon više od sedamdeset godina neutralnosti, osjećajući neposrednu prijetnju od Rusije. Ovi primjeri pokazuju da se sigurnosni prioriteti država mijenjaju s promjenom okolnosti i pojavom novih prijetnji. Stoga je prirodno da sigurnosne brige zemalja poput Maroka i Alžira nisu iste kao kod država u središnjem jezgru geostrateškog bloka islamskog svijeta. Ipak, to samo po sebi ne sprječava formiranje sveobuhvatnog saveza, jer nijedan savez – bilo NATO ili Organizacija za saradnju Šangaja – nije odmah obuhvatao sve sadašnje članice. Ovi savezi su se širili postepeno, u odgovoru na nove prijetnje. Prema tome, u islamskom svijetu također se može očekivati da sigurnosni savez prvo nastane oko centralnog jezgra, a s vremenom i promjenom okolnosti i druge zemlje mu se pridruže.
Zaključak
Uprkos svemu navedenom, kako kritičari ističu, jedna od glavnih prepreka realizaciji „Islamskog NATO-a“ je uplitanje i pritisci svjetskih sila. Iskustvo pokazuje da svaka regionalna sigurnosna inicijativa koja nije u skladu s politikom velikih sila brzo nailazi na diplomatske, ekonomske ili čak sigurnosne pritiske. Istovremeno, sigurnosna struktura mnogih islamskih zemalja u velikoj mjeri zavisi od vanjskih sila, posebno Zapada. Veći dio njihove vojne i naoružane moći dolazi od tih sila, a prisustvo brojnih stranih vojnih baza širom islamskog svijeta, zajedno s postojanjem Izraela u srcu regije, praktično čini geostrateški islamski blok ranjivim i fragmentiranim. Takva zavisnost ne samo da ograničava stratešku samostalnost, već stavlja velike sile u poziciju da regionalne sigurnosne inicijative kontroliraju ili čak neutraliziraju.
Iz historijske perspektive, velike sile su uvijek pokušavale spriječiti formiranje nezavisnog islamskog bloka. Osmansko Carstvo je stoljećima predstavljalo ozbiljnu prijetnju geostrateškom hrišćanskom bloku u srcu Evrope, a Persijsko Carstvo (Iran) je u posljednja dva stoljeća imalo uticaj sve do granica Indije i Carske Rusije. Ova iskustva pokazuju da je kontrola i transformacija islamskih sila, slično onome što se dogodilo s Njemačkom nakon Drugog svjetskog rata, bila dio zapadne strategije kako bi se spriječio nastanak suparničkog bloka. Članstvo Turske u NATO-u više od ikakve integracije predstavlja barijeru protiv uticaja islamskog svijeta prema Zapadu.
Na kraju, realnost je da islamski svijet predstavlja star i geostrateški blok s potencijalom velike moći, zahvaljujući ogromnim energetskim resursima, vrijednim geopolitičkim pozicijama i kontroli nad međunarodnim vodnim putevima i strateškim tjesnacima. Ipak, danas je zbog vanjskih pritisaka od strane konkurenata poput Rusije, Kine, Indije i Zapada, te unutarnjeg uticaja Izraela i stranih vojnih baza, blok sve više fragmentiran i oslabio. To pokazuje da svaka islamska sigurnosna inicijativa prvo mora prevazići izazov zavisnosti i vanjskog uticaja – izazov koji, ako se ne prevaziđe, otežava realizaciju bilo kakvog nezavisnog saveza.
Ekskluzivno PISjournal
