PISjournal – Svako jutro u današnjoj Indiji počinje s dva paralelna toka vijesti. Jedan, koji se emituje na televizijskim ekranima, pažljivo je režiran: panel-rasprave o Pakistanu, hinduističkom ponosu i beskrajnom teatru o „novoj Indiji“. Drugi, neteleviziran, ali duboko stvaran, jeste svakodnevica muslimana koji se linčuju, uznemiravaju, zatvaraju i demonizuju.
Između ta dva svijeta poruka je jeziva: muslimanska patnja se ili briše ili pretvara u spektakl, koji većina konzumira kao večernju zabavu, dok sami muslimani žive kao vječiti optuženici – uvijek sumnjivi, nikad saslušani.
Uzmimo ubistvo sedmogodišnjeg muslimanskog dječaka u Azamgarhu ovog septembra. Njegovo tijelo, ugurano u torbu, komšije su otkrile s hladnom ravnodušnošću – kasnije su uhapšene. Na trenutak su lokalni mediji prenijeli priču, ali je ubrzo nestala iz udarnih vijesti, zamijenjena vatrenim debatama o „ljubavnom džihadu“, graničnim tenzijama ili kriketu s Pakistanom. Smrt muslimanskog djeteta nije se uklapala u scenarij „nacionalnog gnjeva“. Umjesto toga, postala je dio tihog arhiva normaliziranog nasilja.
Sociolog Stenli Koen nekad je pisao o „stanjima poricanja“ – društvima u kojima se zločini ne kriju, nego se toliko ponavljaju da više ne šokiraju. To je današnja Indija: ubistva muslimana dešavaju se usred bijela dana, ali ih većina doživljava kao pozadinsku buku.
Istovremeno, mržnja nije samo tišina – ona je performans. Kad su muslimani u Kanpuru podigli transparente s natpisom „Volim Muhammeda“, policija je reagovala ne zaštitom, već prijavama protiv 1.300 muslimana i masovnim hapšenjima. Sam čin ljubavi kriminaliziran je. A kada se u Maharashtri ili Madhya Pradeshu okupljaju hindutva-mobovi koji otvoreno pozivaju na genocid, televizijske ekipe ih ili veličaju ili okreću glavu. Nasilje nad muslimanima postalo je svojevrsno pozorište, scenarij u kojem su muslimani uvijek optuženi, a hindutva snage glume čuvare civilizacije.
Ta selektivna vidljivost nije slučajna. Pojava „jihadi-mukt bazara“ u Indoru, gdje su muslimanski trgovci preko noći protjerani, jeste ekonomski linč. Čitave porodice izgubile su egzistenciju, djeca su prestala ići u školu, žene su morale prositi kod komšija. Nacionalni mediji to su predstavili kao „prilagodbu reda i mira“, jedva spomenuvši ljudsku cijenu. Hindutva grupe su slavile na društvenim mrežama, pretvarajući muslimansku patnju u viralnu zabavu. Ono što je trebalo biti nacionalni skandal, upakovano je kao rutinska „lokalna tenzija“.
Glavni ministar Jogi Adityanath utjelovljuje ovu kulturu spektakla. S državne govornice sipa otrov protiv muslimana, nazivajući ih „uljezima“ i „simpatizerima terorizma“. To nisu rubni glasovi – to je vladajuća elita. Ipak, tzv. opozicione partije ne reaguju gnjevom, nego vlastitim, razvodnjenim verzijama hindutve, nadmećući se ko može biti „veći hinduista“, dok se muslimanski strahovi prešućuju. Taj dvostranački konsenzus jasno pokazuje: muslimani više nisu politički subjekti u Indiji – oni su politički rekviziti.
Posljedice su dublje od fizičkih – one su psihološke i egzistencijalne. Biti musliman danas znači živjeti kao stalni osumnjičeni – posmatran u džamiji, prosuđivan na pijaci, sumnjičen u učionici. Svaka džuma je rizik. Svaki ezan na zvučniku doživljava se kao provokacija, iako je on otkucaj srca zajednice. Urdski pjesnik Sahir Ludhijanvi jednom je napisao: „Džine naaz hai Hind par, voh kahaan hain?“ („Gdje su oni koji se ponose Indijom?“). Pitanje odjekuje i danas: ako je ovo veličina Indije, zašto se svaki dan mjeri poniženjem muslimana?
Ugandsko-muslimanski učenjak Mahmud Mamdani nudi okvir koji pomaže da se ovo imenuje. U svom djelu Good Muslim, Bad Muslim, objašnjava kako države dijele muslimane na „dobre“ – koji šute i pokoravaju se – i „loše“ – koji se opiru ili iskazuju dostojanstvo. U Indiji se ta podjela svakodnevno koristi kao oružje. Musliman koji skriva vjeru, koji ostaje nevidljiv, može se tolerisati. Ali musliman koji potvrdi svoj identitet – koji javno kaže „Volim Muhammeda“, koji traži jednaka prava, koji odbija da nestane – odmah postaje mujrim, zločinac. Mamdani podsjeća: ovo nije teološko pitanje, nego pitanje moći – ko ima pravo određivati legitimnost, a ko mora živjeti pod sumnjom.
Zato se snimci linčeva dijele na WhatsAppu kao šale, zato voditelji s podsmijehom šire teorije o „muslimanskoj populacijskoj eksploziji“, i zato se rulje smiju dok pale dućane. Mržnja više nije samo politika; ona je postala kolektivna zabava. Kad okrutnost postane komedija, kad poniženje postane udarna vijest, linija između demokratije i fašizma već je izbrisana.
Historija upozorava: društva koja pretvore patnju manjina u zabavu ne ostaju pošteđena truljenja. Šutnja njemačkih liberala tokom nacističkih mitinga, ravnodušnost Amerikanaca prema linčovanju crnaca, ili aplauzi izraelskih masa tokom bombardovanja Gaze – svi oni podsjećaju da zabava izgrađena na mržnji na kraju proguta i samu zajednicu. Indija nije izuzetak.
I zato se vraćam pitanju: jesmo li mi muslimani ili mujrimi? Zašto moramo živjeti na optuženičkoj klupi dok ubice slobodno hodaju? Zašto se smrt naše djece briše, dok država slavi „Amrit Kaal“? Odgovor ne mogu dati samo muslimani; on pripada većini u Indiji – hoće li nastaviti gledati mržnju kao omiljenu seriju ili će konačno ugasiti ekran?
Jer onog dana kad mržnja postane jedini oblik nacionalne zabave, odjavna špica neće se vrtjeti samo preko muslimanskih tijela – ona će označiti smrt same Republike. A historija neće pitati jeste li bili hinduista ili musliman, desničar ili liberal; pitaće samo zašto se društvo koje se dičilo civilizacijom pretvorilo u pozorište okrutnosti i tišine.
Ako danas plješćeš kad se musliman kažnjava kao mujrim, sutra ćeš se probuditi u zatvoru države za koju si navijao – i tada će jedini zvuk koji ostane u Republici biti smijeh mržnje.
