PISjournal – Izbor Sanae Takaichi za prvu premijerku Japana 21. oktobra bio je prekretnica u zemlji kojom je dugo dominiralo muško političko vodstvo.
Ali iako je njen uspon probio rodnu barijeru, njeno upravljanje do sada odražava kontinuitet više nego promjenu. Takaichi nije politički autsajder – ona je veteranka Liberalno-demokratske partije (LDP) i štićenica pokojnog Shinza Abea, čije nacionalističko i konzervativno naslijeđe nastavlja oblikovati smjer Japana.
Njeno imenovanje uslijedilo je nakon što je LDP pretrpio velike izborne neuspjehe i javno povjerenje narušeno zbog korupcijskih skandala i ekonomske stagnacije. Uzdizanjem Takaichije, stranka je signalizirala obnovu kroz zastupljenost, ali ne i kroz reforme. Ona je novo lice za stari sistem.
Trumpova i Abeova sjena
Takaichin diplomatski stil blisko odražava Abeov, posebno u njenom ličnom pristupu odnosima sa SAD-om. Njen sastanak s predsjednikom Donaldom Trumpom u Japanu krajem oktobra bio je bogat simbolikom. Oduševljeno je pohvalila Trumpa, obećala da će ga nominovati za Nobelovu nagradu za mir i poklonila mu Abeovu palicu za golf – gest koji je signalizirao namjerno prepuštanje baklje od Abea Trumpu preko Takaichija.
Takaichijine geste prema predsjedniku Trumpu – obilježene divljenjem i simboličnim odavanjem počasti – signaliziraju namjeran napor da se nastavi Abeov stil diplomatije, gdje se lični odnos s američkim liderima tretirao kao strateška prednost. Abeov bliski odnos s Trumpom postao je temelj japanske vanjske politike, a Takaichi izgleda namjerava očuvati tu dinamiku.
Ipak, oslanjanje na individualnu hemiju umjesto na institucionalno usklađivanje nosi rizike: može izložiti japansku diplomatiju nepredvidivim promjenama u vodstvu i ograničiti njenu sposobnost da se autonomno snalazi u globalnim promjenama.
Simbolika bez strukturne reforme
Uprkos svom historijskom statusu, Takaichi se nije zalagala za ravnopravnost spolova. Japan je i dalje na 118. mjestu od 148 zemalja u Globalnom izvještaju o rodnom jazu, gdje žene zauzimaju manje od 16% mjesta u donjem domu i samo 10% ministarskih pozicija. Takaichi se protivi ženskom nasljeđivanju carskog prijestolja i odbacuje reforme poput dozvole bračnim parovima da zadrže odvojena prezimena.
Njeno vodstvo je, stoga, simbolično, ali ne i transformativno. Ona ruši plafon, ali ostavlja zidove netaknutim. Tradicionalne hijerarhije japanske politike ostaju netaknute.
Kineski strateški plan
Dok je Takaichi komunicirala s predsjednikom Trumpom gestovima divljenja i simboličnom diplomatijom, njen sastanak s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom 31. oktobra 2025. u Gyeongjuu, Južna Koreja – na marginama sastanka ekonomskih lidera APEC-a – imao je znatno drugačiji ton.
Xi je predstavio strukturiranu i pragmatičnu viziju regionalne saradnje, pozivajući Japan da usvoji pristup usmjeren ka budućnosti i obostrano koristan. Kontrast je istakao delikatno balansiranje Japana između njegovanja ličnih veza i snalaženja u institucionalnoj diplomatiji u sve složenijem globalnom okruženju.
Na sastanku s japanskom premijerkom, predsjednik Xi je naglasio pet ključnih stubova:
1: Poštovanje historijskih obaveza, uključujući Murayama izjavu i Zajedničku izjavu Japana i Kine o Tajvanu iz 1972. godine.
2: Saradnja u kojoj svi dobijaju, posebno u oblastima kao što su zeleni razvoj, digitalna ekonomija i briga o starijim osobama.
3: Veze među ljudima, kroz proširenu razmjenu i međusobno razumijevanje.
4: Multilateralna koordinacija, zasnovana na jednakosti i nemiješanju.
5: Upravljanje razlikama, s fokusom na konsenzus i stabilnost.
Xi je također spomenuo 15. petogodišnji plan Kine, predstavljen tokom četvrte plenarne sjednice 20. Centralnog komiteta KPK, kao model upravljanja utemeljen na dugoročnom planiranju i obostranoj koristi.
Sigurnosne ambicije naspram ekonomske realnosti
Takaichijina domaća agenda nastavlja Abeovu asertivnu politiku prema Japanu. Ona podržava reviziju pacifističkog ustava, povećanje vojnih izdataka i pooštravanje kontrole imigracije. Ove politike odražavaju njen nacionalistički stav.
Ali japanska ekonomska i demografska realnost komplikuju ovu viziju. Zemlja se suočava sa smanjenjem stanovništva, starenjem radne snage i jednim od najviših nivoa javnog duga na svijetu. Ograničavanje imigracije uz istovremeno povećanje vojnih budžeta samo će produbiti ove napetosti. Njen jastrebovski stav prema Kini također se sukobljava s ekonomskom međuzavisnošću, budući da Kina ostaje najveći trgovinski partner Japana i vitalna karika u njegovim industrijskim lancima snabdijevanja.
Na samitu APEC-a, Takaichi je priznala ovu napetost. Naglasila je važnost stabilnih odnosa s Kinom i potvrdila stav Japana o Tajvanu. Njeno pažljivo formulisanje sugerira da razumije potrebu za saradnjom, čak i dok je domaća politika gura ka konfrontaciji.
Strukturni zamor LDP-a
Takaichi nasljeđuje stranku koja je u sporom padu. LDP vlada Japanom gotovo neprekidno od 1955. godine upravljajući birokratskim mrežama i ruralnim pokroviteljstvom. Ali njena glavna baza podrške – stariji, konzervativni birači – se smanjuje, a mlađi Japanci je smatraju izgubljenom.
Njen fokus na ideologiju i odbranu privlači tradicionalne konzervativce, ali ne uspijeva riješiti probleme mlađih generacija: nesigurnost posla, nejednakost spolova i društvenu mobilnost. Bez hrabrih ekonomskih reformi ili inkluzivnih politika, njena vlada rizikuje da postane još jedna kratkotrajna administracija u japanskoj politici rotirajućih vrata.
Između tradicije i transformacije
Takaichijino vodstvo odražava poznatu konzervativnu ravnotežu u japanskoj politici: moderno u prezentaciji, oprezno u praksi. Njeni gestovi prema Trumpu i lojalnost Abeu signaliziraju kontinuirano oslanjanje na ustaljene formule. Ipak, rastući izazovi Japana – ekonomska stagnacija, demografski pad i geopolitička nestabilnost – zahtijevaju više od simboličkog kontinuiteta.
Njen nedavni razgovor s predsjednikom Xijem naglasio je promjenjiva očekivanja s kojima se suočava Tokio. Bez obzira na to da li se Japan angažuje u toj viziji ili ne, ovaj trenutak je istakao potrebu za strateškom rekalibracijom. Ako Takaichi ostane usidrena u naslijeđenoj ortodoksnosti, rizikuje da bude viđena kao čuvarica. Ali ako iskoristi ovu priliku da preispita diplomatski stav Japana, mogla bi se pojaviti kao prelazna figura sposobna da usmjeri zemlju ka prilagodljivijoj i autonomnijoj ulozi u regiji.
