PISjournal – Ekonomski indikatori na koje se danas oslanjamo kako bismo razumjeli pravac ekonomije, zapravo imaju historiju od tek stotinjak godina.
Ovi koncepti su prvobitno razvijeni kako bi odgovorili na potrebe svog vremena, kako bi učinili društvene nejednakosti vidljivim i kako bi mjerili koliko se pravedno raspoređuje blagostanje u društvu. Tokom decenija, metodologije su se razvijale, a proračuni postali precizniji; ipak, brojke koje dobijemo i dalje predstavljaju “najbliži pogrešan odgovor istini.”
Međutim, društva su po svojoj prirodi sastavljena od različitih grupa sa različitim prioritetima. Dakle, čak i kada se objavi jedna i konačna cifra, poput stope rasta zemlje, njen uticaj na svakodnevni život može se znatno razlikovati od pojedinca do pojedinca, od klase do klase ili od sektora do sektora. Ekonomski indikatori često podsjećaju na metaforu sa slonom: svi dodiruju istu cijelinu, ali svako percipira različiti dio.
Upravo je to razlog zašto su sadašnje rasprave o „rastu“ u Evropi toliko zanimljive. Za neke, niska stopa rasta signalizira stagnaciju; za druge, ona odražava svjesno usporavanje u nastojanju da se postigne održivost. U vremenu kada je EU često optuživana da “ne raste,” pravo pitanje možda glasi: Da li je problem u tome što Evropa ne raste, ili u tome što je potrebno promijeniti samo definiciju rasta?
U današnjem dobu globalne nesigurnosti, sve je suprotno onome što izgleda, a ništa nije suprotno onome što se čini. Svrha ovog članka nije osporavanje samih brojki, već preispitivanje značenja koja im pridajemo. Zaista razumjeti ekonomiju znači ne samo poznavati podatke; znači prepoznati intelektualni okvir, vrijednosne sudove i odluke koje stoje iza njih – jer svaka brojka nosi i priču koju priča i priču koju skriva.
Stoga, dok svijet prolazi kroz bolove velike tranzicije, neophodno je preispitivati sudske i konačne perspektive – i ne zatvarati se u “istine jučer” – ako želimo držati korak sa duhom našeg vremena.
Ispregledan rast ili stagnacija?
Sa globalne perspektive, u pejzažu dominiranom borbom za moć između Sjedinjenih Američkih Država i Kine, slika Evrope izgleda gotovo jasna: stope rasta su historijski niske. Njemačka je povučena, Francuska stagnira, a Italija jedva raste. Iz perspektive Turske ili mnogih azijskih ekonomija, ovaj scenario inspirira naslove poput “Evropa propada.” Ali stvarnost je daleko od tako jednostavne.
Evropa već dugo ne samo da doživljava stagnaciju, već je i teoretizuje. Tokom posljednjeg desetljeća pojavio se izražen „zamor od rasta“. Konstantan rast više se ne posmatra kao cilj, već kao paradigma koju treba nadmašiti. Koncepti poput “redistribucije bogatstva,” “karbonski neutralne ekonomije” ili “razvoja fokusiranog na kvalitet života” zamijenili su klasične indikatore rasta novim normativnim idealima.
Duboko ukorijenjena ideološka posvećenost zaštiti prirode donijela je političke rezultate u Evropi, gdje su na izborima 2019. oni koji su zaštitu okoliša smatrali prioritetom osvojili značajnu zastupljenost – oko 10% – u Evropskom parlamentu. Vizija Evropske komisije “Iza BDP-a” dolazi ovdje do izražaja: Bruto domaći proizvod više nije mjera uspjeha, niti referentna tačka.
Tu leži ironija: dok Evropa tvrdi da je “prerasla rast,” ona zapravo pokušava stagnaciji dati smisao. Usporavanja se preimenuju u „održivost“, a manjak proizvodnje opravdava se pod krinkom „etičke zrelosti“. Ovaj novi diskurs sažet je u konceptu “preraslog rasta,” odnosno nadilaženja rasta. Ipak, možda Evropa zapravo ne nadilazi rast, već ga estetizira. Kada se posmatra kroz prizmu krajnje desnih grupa, čiji uticaj nastavlja rasti u debatama o zaposlenju, ekonomskom blagostanju i politikama štednje, pojavljuje se vrlo drugačija perspektiva. Ipak, obje perspektive predstavljaju realnost Evrope u 2025. godini.
Kako Evropska unija ulazi u posljednje tromjesečje 2025. godine, suočava se s dubokim raskolom u svojoj politici rasta. Glavne ekonomije poput Francuske, Italije i Španije i dalje ne ispunjavaju fiskalne i dugovne kriterije, dok novi automatski plan smanjenja duga Komisije, koji će stupiti na snagu 2026. godine, budi sjećanja na eru “štednje bez rasta” iz 2010-ih. U fazi kada se fiskalna disciplina ponovo idealizira, Evropa izgleda kao da ograničava vlastiti ekonomski zamah.
Istovremeno, hvaljena zelena tranzicija još se nije razvila u strategiju održivog rasta. “Zeleni industrijski plan” ostaje uglavnom na papiru, troškovi energije su visoki, a industrijska konkurentnost slaba. Unutrašnja potražnja stagnira, povjerenje domaćinstava je nisko, a dinamika rasta je regionalno fragmentirana. Sve ovo postavlja dublje pitanje o tome kako Evropa sada definiše ekonomski prosperitet: više potrošnje ili održivu prirodu.
Ispred ili zaostali?
Iz perspektive zemalja u razvoju, ovaj scenario također je vrijedan pažnje. Na globalnom konkurentskom planu, ideja „ne rasta“ često se doživljava gotovo kao katastrofa. Historijski gledano, rast ostaje sinonim za prosperitet, zapošljavanje i društvenu mobilnost. Politike post-rasta Evrope stoga se dočekuju s oprezom, ne samo iz ekonomskih razloga, već i historijskih: dok se Evropa približava pragu zrelosti, većina drugih zemalja tek sada dostiže prag razvoja.
Ekonomske brojke uvijek pričaju dvije priče: jednu vidljivu, jednu skrivenu. Priča Evrope danas je upravo to. S jedne strane, diskurs etičkog rasta; s druge strane, ekonomska struktura koja je izgubila dinamiku. Bez obzira kako svijet odluči vidjeti ovu sliku, Turska mora pažljivo tumačiti, čitajući i krize i prilike koje ona pruža.
Obavezni da iskoriste pun potencijal
Ako Evropa svjesno ograničava rast, turski izvozni kanali direktno su pogođeni, posebno u sektorima visoke potražnje kao što su automobilska industrija i kućanski aparati. U kratkom roku, narudžbe mogu opasti, ali ova situacija također pruža Turskoj priliku da preusmjeri proizvodne kapacitete ka segmentima koje Evropa napušta.
Naprimjer, komponente za električna vozila (EV) i tehnologije zelene energije – oblasti koje EU nije u potpunosti prioritizovala u svojoj industrijskoj strategiji – nude Turskoj šansu da poveća proizvodne količine i diverzifikuje izvozni portfolio.
Čak i ako ukupna evropska potražnja opadne, Turska može iskoristiti logističku blizinu i troškovne prednosti kako bi osvojila tržišni udio u nišnim segmentima, jačajući svoju dugoročnu stratešku poziciju.
Štaviše, stagnacija Evrope služi kao opomena Turskoj da preispita svoje strategije brendiranja i visoke dodane vrijednosti. U EU, konkurencija se sve više definiše ne samo cijenom, već održivošću, etičkom proizvodnjom i kvalitetom. Turska može iskoristiti ovaj jaz jačanjem svojih brendova u zelenoj proizvodnji i sektorima visoke dodane vrijednosti.
U automobilskoj industriji, napredna proizvodnja komponenti za EV-ove ističe se kao ključna prilika da se popune praznine u potražnji koje je stvorio ograničeni rast Evrope i visoki troškovi energije. Time se Turska može pozicionirati ne samo kao proizvođač, već kao strateški brend na globalnoj konkurentskoj sceni.
Bez obzira na izbor Evrope po pitanju rasta, poruka za Tursku je jasna: kako je Mustafa Kemal Atatürk naglasio, potrebno je biti vrijedan i produktivan, a ta produktivnost treba odgovarati zahtjevima našeg doba, odražavajući viziju prosperiteta koja nadilazi puki ekonomski rast.
