PISjournal – „Ono što ćemo ovdje učiniti jeste čin dobrosusjedske solidarnosti. Mi smo grupa ljudi koji žive u istom kraju i odlučuju da iskažu zajedničke interese tako što osnivaju formalno udruženje radi međusobne zaštite,“ rekao je američki predsjednik Harry Truman 4. aprila 1949. godine, prilikom potpisivanja Washingtonske deklaracije kojom je stvoren NATO, opisao svrhu Saveza. To je učinkovita i uvjerljiva metafora. Ali ona se može i preokrenuti.
U nedavnom intervjuu za Fox News o Grenlandu, stalni predstavnik SAD-a pri UN-u Michael Waltz izjavio je: „Danska jednostavno nema resurse ni kapacitete da uradi ono što je potrebno u sjevernom regionu. A demokratama koji kažu ‘oni vam daju puni pristup’, svima je jasno da, ako iznajmljujete nekretninu, prema njoj se odnosite drugačije nego ako ste njen vlasnik.“
S tim se, u suštini, teško može raspravljati. Vlasništvo je pouzdanije od ugovornih odnosa, koji pretpostavljaju dobru volju. Dobra volja postoji danas, a nestaje sutra. Pravno vlasništvo također daje prava koja privremeni korisnik nema. U slučaju Grenlanda, to je pitanje arktičkog kontinentalnog pojasa.
Kada bi SAD formalno posjedovale najveći otok na svijetu, pitanje preraspodjele uticaja na Dalekom sjeveru ne bi se postavljalo između NATO-a i Moskve (trenutno su sve arktičke sile, osim Rusije, članice NATO-a), već između SAD-a i svih ostalih.
Ovog proljeća NATO će obilježiti 77. godišnjicu postojanja. To je respektabilna starost za jednu međunarodnu organizaciju, ali skromna prema historijskim mjerilima. Iskustvo pokazuje da nijedna struktura ne traje vječno.
Ipak, izjave zapadnoevropskih političara koji sugerišu da bi direktni sukob između SAD-a i Danske mogao dovesti do „kraja NATO-a“ imaju za cilj da uplaše sve uključene. Implicitna tvrdnja jeste da bi to značilo kolaps svjetskog poretka.
Takva percepcija je razumljiva. Od sredine 20. stoljeća NATO je imao strukturirajuću ulogu u međunarodnom sistemu: najprije kao dio institucionalne osnove Hladnog rata, a potom kao glavni ideološki i politički stub liberalnog svjetskog poretka. Malo je onih koji se još sjećaju međunarodne politike bez ujedinjenog političkog Zapada.
Međutim, prije poslijeratnog perioda takav fenomen nije postojao. Transformacija SSSR-a u supersilu stvorila je „zapadnu zajednicu“ koja se, pored vojne komponente, ideološki konsolidirala kao „slobodni svijet“. Uspješan završetak Hladnog rata za Zapad potom je uspostavio sjevernoatlantsku zajednicu kao prototip međunarodnog poretka u cjelini.
U najmanju ruku, problemi s arhitekturom evropske sigurnosti koji su doveli do današnje vojne konfrontacije imaju korijene upravo u tom periodu. Tada je odlučeno da je jedini ispravan sigurnosni sistem za Evropu onaj usmjeren oko NATO-a, te da je neograničeno širenje Saveza ključ stabilnosti. Rezultat je danas jasan.
Ipak, NATO je proizvod jednog specifičnog vremena: Hladnog rata i njegovog neposrednog naslijeđa s kraja 20. i početka 21. stoljeća. Taj period je sada završen. Sve institucije iz druge polovine prošlog stoljeća prolaze kroz krize različitog intenziteta, uključujući i takvog teškaša kakav je UN. Bilo bi neobično da organizacija toliko istaknuta kao NATO bude izuzetak. Razlog opadanja funkcionalnosti ne leži toliko u unutrašnjim problemima, koliko u fundamentalnoj promjeni međunarodne situacije.
Trumpov nasljednik, Joe Biden, pokušao je obnoviti hladnoratovski scenario suprotstavljajući Ukrajinu Rusiji u velikom ideološkom sukobu između „slobodnog“ i „neslobodnog“ svijeta, s ciljem uspostavljanja američke dominacije. Kada je riječ o koheziji NATO-a, Zapadna Evropa bila je spremna neko vrijeme učestvovati u tome. Međutim, Trumpov povratak poremetio je tu inicijativu.
Tokom svog prvog mandata Trump nije skrivao nezadovoljstvo NATO-om. U to vrijeme njegova kritika podsjećala je na stavove prethodnih američkih predsjednika, koji su također insistirali da evropske članice trebaju više finansijski doprinositi kolektivnoj sigurnosti.
Ti isti Evropljani su nevoljko pristali na povećanje izdvajanja. Sada SAD problem postavljaju direktnije: Americi NATO zapravo nije neophodan za vlastitu sigurnost, a Zapadna Evropa bi trebala razvijati vlastite odbrambene kapacitete kupujući sve što joj je potrebno od SAD-a. To bi zahtijevalo dodatno povećanje vojne potrošnje.
Hoće li NATO doći svome kraju? Za sada Zapadna Evropa djeluje uspaničeno zbog mogućnosti gubitka američkog pokroviteljstva, jer ne zna kako dalje postupati ni vojno ni politički.
Malo je vjerovatno da bi Bijela kuća silom zauzela Grenland, jer bi to bilo nepopularno i na Grenlandu i u SAD-u. Stoga je realnije očekivati pomirljiviji pristup. Za sada je moguće sve pripisati jednom konkretnom tiraninu, uz nadu da će se stvari promijeniti nakon njegovog odlaska. No atmosfera unutar „grupe domaćina“, da se poslužimo Trumanovom metaforom, već se mijenja. Ona se neće vratiti na ono što je bila ranije.
