PISjournal – Zračna baza Bagram, koja je posljednjih desetljeća postala najveći operativni i logistički centar Sjedinjenih Država u Afganistanu, oduvijek je bila više od obične vojne baze; predstavljala je odraz dubokog uticaja i odlučnosti Washingtona za održavanje superiornosti u srcu Azije.
Ova baza nije bila ključna samo za protuterorističke operacije protiv grupa poput Al-Qaede i ISIS-a, već je s geopolitičkog aspekta služila kao strateški promatrački punkt za nadzor i ograničavanje aktivnosti američkih suparničkih sila, posebno Kine i Rusije, u blizini njihovih kritičnih granica. Uprkos tako visokoj strateškoj važnosti, postavlja se temeljno pitanje zašto su Sjedinjene Države ovu utvrdu uticaja napustile na haotičan i ubrzan način.
Zagonetka povlačenja i kontradikcija u američkim strateškim kalkulacijama
Iznenadno povlačenje iz Bagrama, a potom i iz cijelog Afganistana, na prvi pogled djeluje kontradiktorno s geopolitičkom važnosti baze, no odluka je bila rezultat kombinacije kratkovidnosti. Strategija je nastala zbog prevladavanja trenutnih unutrašnjih prioriteta nad dugoročnim interesima.
Sjedinjene Države su napustile Afganistan jer su nakon dva desetljeća napora i troškova glavni cilj – izgradnja stabilne nacionalne države i nezavisne vojske – ocijenile neuspjelim. Daljnja prisutnost u okviru aktivnog rata za podršku vladi koja nije mogla opstati više nije imala vojni ni financijski smisao; stoga je Bagram, nužan za upravljanje tim ratom, postao žrtvom preraspodjele vanjskopolitičkih prioriteta.
Glavna kontradikcija leži u tome što je američka administracija pri povlačenju dala prioritet smanjenju finansijskih i ljudskih troškova rata te usmjeravanju na konkurenciju velikih sila s Kinom i Rusijom u drugim regijama (poput Indijsko-pacifičke regije i Evrope); no napuštanjem Bagrama, nehotice je izgubila ključni alat za tu istu konkurenciju. Ovo ubrzano povlačenje nije samo oslabilo povjerenje regionalnih saveznika, već je praktično stvorilo veliku prazninu moći koju brzo popunjavaju Peking i Moskva, pretvarajući Bagram iz „vojne baze“ u „simbol strateškog neuspjeha“ i „izgubljenu polugu kontrole“, čiju važnost sada pokušavaju povratiti visoki američki dužnosnici.
Uzroci strateške pogreške i prevlast kratkoročnih unutarnjih prioriteta
Američka strateška pogreška u povlačenju iz Bagrama rezultat je kombinacije faktora koji su svi doveli do „strateške kratkovidnosti“; među njima: prvo, prevlast kratkoročnih unutarnjih prioriteta nad geopolitičkim interesima bila je očita.
Glavni razlog bio je ekstremni unutarnji politički umor od „beskonačnih ratova“ i snažan pritisak za okončanje sukoba. Odluka se više temeljila na kratkoročnim zahtjevima birača nego na budućim potrebama za ograničavanjem Kine. Drugo, došlo je do pogrešnog prioritetiziranja u „natjecanju velikih sila“; u novoj američkoj doktrini glavni fokus bio je na konkurenciji s Kinom i Rusijom u prioritetnim regijama poput Indijsko-pacifičke regije i Istočne Evrope, dok je Afganistan smatran „skupim odmetom“ od glavnog fokusa.
Američki čelnici su mislili da mogu upravljati terorističkom prijetnjom preko „over-the-horizon“ operacija, no u praksi su zanemarili jedinstvenu stratešku vrijednost Bagrama kao stalne i bliske pozicije u središtu Azije. Konačno, zanemarivanje simboličke i psihološke dimenzije povlačenja pogoršalo je situaciju; iznenadno napuštanje Bagrama i predaja velike vojne opreme bilo je više od vojnog povlačenja, što je značajno oslabilo povjerenje regionalnih saveznika i ohrabrilo suparnike poput Rusije i Kine.
Bagram, izgubljena karika u ograničavanju Kine i ruskom uticaju
Gubitak Bagrama izravno je povezan s američkim izazovima u provođenju strategije ograničavanja Kine. Za pojašnjenje, pojam „karike ograničavanja Kine“ označava geopolitičku strategiju čiji je cilj smanjiti ekonomski i vojni uticaj Pekinga kroz vojna raspoređenja i strateška savezništva duž kopnenih i morskih granica Kine. Lanac počinje u Japanu i Južnoj Koreji na istoku, prolazi kroz Tajvan i Južno kinesko more, te se proteže na južnu Aziju i Indijski okean (poput Indije i Australije).
Bagram, kao posljednja karika u Afganistanu, smješten je na kraju ovog lanca i u blizini zapadnih granica Kine, posebno osjetljive regije Xinjiang (mjesto ključnih nuklearnih i infrastrukturnih objekata). Stoga je Bagram svojim sposobnostima prikupljanja obavještajnih podataka i operativnim kapacitetom mogao biti ključna kopnena karika za izravni nadzor i odvraćanje kineske ekonomske i sigurnosne ekspanzije prema zapadu (putem velikih projekata poput Inicijative pojasa i puta). Njegovo napuštanje prekinulo je ovu kariku i omogućilo Kini neometano širenje uticaja u Središnjoj Aziji.
Istodobno, ta praznina moći omogućila je Rusiji da ojača svoj uticaj prihvaćajući novu realnost. Rusija je kontroverzno priznala Talibane s ciljem da ih iskoristi kao sigurnosni tampon protiv terorizma i ključnog regionalnog aktera u odsustvu američkog suparnika.
Predviđanja kontrole Bagrama i budućnosti geopolitičke regije
S obzirom na odlučan otpor Talibana prema bilo kakvoj stranoj vojnoj prisutnosti, potpuno američko vraćanje u Bagram vrlo je malo vjerovatno i rizično. Umjesto toga, američki pokušaji kontrole Bagrama u budućnosti uglavnom će se odvijati putem nenasilnih i političkih instrumenata: političko-sigurnosni pregovori i pritisci, koristeći alate poput sankcija, blokiranja imovine i neprepoznavanja međunarodnog priznanja Talibana, kako bi ih se natjeralo na pružanje obavještajnih ili ograničenih tehničkih pristupa u zamjenu za Bagram. U ovom scenariju, Bagram može postati „neformalni centar za prikupljanje obavještajnih podataka preko horizonta“, što omogućuje SAD-u da virtualno poveže kariku ograničavanja Kine bez izravnog sukoba.
U slučaju uspješnog američkog pokušaja bilo kakvog povratka ili pristupa Bagramu, time bi se izazvao položaj Rusije i Kine u Afganistanu. Ovaj potez mogao bi narušiti sve jače odnose Rusije i Talibana te prisiliti Talibane na težak izbor između zapadne pomoći i regionalne sigurnosne saradnje s Moskvom i Pekingom. Povratak SAD-a u Bagram, s moskovskog stajališta, smatrao bi se destabilizirajućim faktorom i vjerovatno bi doveo do pojačane sigurnosne saradnje Rusije i zemalja Središnje Azije unutar Organizacije ugovora o kolektivnoj sigurnosti (CSTO) kako bi se neutralizirao američki uticaj.
Stoga, iako je strateška pogreška napuštanja Bagrama bila vođena kratkoročnim unutrašnjim prioritetima, njegova važnost za dugoročno ograničavanje Kine i neutraliziranje ruskog uticaja u Središnjoj Aziji i Kavkazu ostaje. Konačno, sudbina Bagrama, kao strateškog centra s kompleksnom baštinom od Hladnog rata do rata protiv terorizma, postala je ključni pregovarački alat u konkurenciji velikih sila u srcu Azije. Ova baza simbolizira da pitanje Afganistana još uvijek nije zatvoreno u američkoj strateškoj viziji i ostaje potencijalna poluga pritiska u igri međunarodne ravnoteže snaga.
Ekskluzivno PISjournal
