Mehmet Celik
PISjournal – Dok su fudbalski navijači pomno pratili spektakularno otvaranje FIFA Svjetskog prvenstva 2022. na stadionu Al Bayt u Al Khoru u zaljevskoj državi Katar, fotografija predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana kako se rukuje s egipatskim predsjednikom Abdel-Fattahom el-Sisijem na marginama ceremonije otvaranja je objavljena u medijima. sastati sastati sastati
Iznenađujuća fotografija zasjenila je ceremoniju otvaranja Svjetskog prvenstva u očima “ljubitelja diplomatije i međunarodnih odnosa”. Stisak ruke je bio iznenađenje jer su Ankara i Kairo u sukobu otkako je el-Sissi preuzeo vlast u zemlji nakon što je zbacio prvog demokratski izabranog predsjednika Egipta, Mohameda Morsija. Međutim, nedavno su ponovo otvoreni diplomatski kanali i održavani su tajni sastanci na nižim nivoima.
Stisak ruke, ili recimo pokušaj Ankare da ponovo uspostavi veze s Kairom, uslijedio je nakon niza poteza turske vlade za uspostavu odnosa sa drugim zemljama i to s Ujedinjenim Arapskim Emiratima (UAE), Izraelom i Saudijskom Arabijom, kao i Armenijom. Regionalni odnosi i napori za normalizaciju sigurno su olakšani povlačenjem Sjedinjenih Država iz regije i Bidenovim stavljanjem Bliskog istoka na stranu – za sada – budući da su igre na Pacifiku trenutno zanimljivije za Washington. Osim toga, rastuću regionalnu moć Turske sada razumiju i prihvaćaju drugi akteri kojima sada nedostaje kruta podrška Bijele kuće. Ova rasprava je, međutim, tema za drugi članak.
Hoće li se Erdoğan sastati sa Assadom?
Pomirenje sa regionalnim akterima dostiglo je novi nivo pokušajem Ankare i Kaira da poprave veze. Istovremeno, iako ne tako popularna kao “fotografija rukovanja”, još jedna vruća tema također zaokuplja stručnjake: može li Erdoğan da se sastane s vođom sirijske vlade?
U vezi sa tekućim procesom normalizacije s Egiptom i mogućom diplomatskom normalizacijom između Turske i vlade Bashara Assada u Siriji, Erdogan je rekao da Turska može preispitati svoje odnose sa zemljama s kojima ima problema.
“U politici nema vječitog zamjeranja ili svađe. Kada dođe vrijeme, sjednete, procijenite situaciju i shodno tome radite na obnovi. U ovom trenutku, kao Turska, možemo preispitati odnose sa zemljama sa kojima imamo poteškoća. Pogotovo nakon junskih izbora, možemo to učiniti iznova. I u skladu s tim, nadam se da možemo nastaviti svojim putem.” Erdoğan je ranije rekao da bi se mogao sastati s Assadom kada dođe pravo vrijeme, pojačavajući nedavne korake za obnavljanje veza između dvije strane.
Ako ništa drugo, Turska je najviše propatila ekonomski, politički i socijalno, s obzirom na činjenicu da je primila oko 5 miliona izbjeglica unutar svojih granica, ne računajući sigurnosni aspekt duž granice sa Sirijom i još jednom propalom državom, Irakom.
Za gladijatore svjetske politike “trajni interesi ostaju stalni, dok se prijatelji i neprijatelji mogu mijenjati”. Drugim riječima, pragmatizam se ponekad poziva kada su interesi u pitanju. Ovo, međutim, ne treba prevoditi kao da države nemaju principijelne stavove kada je riječ o diplomatiji ili vanjskoj politici.
Hoće li se Erdoğan sastati sa Assadom? Pa, svakako bi se mogli sresti, ali zašto bi? Možda su sazreli određeni razlozi da dvije države uspostave neku vrstu veze kao početak otvaranja novih kanala komunikacije.
Teritorijalni integritet Sirije
Prije svega, za Ankaru, teritorijalni integritet Sirije bio je fundamentalan i pitanje o kojem se nije moglo pregovarati u bilo kojem razgovoru u kojem je do sada učestvovala. Ako je isto pitanje konstanta za Assadovu vladu i njegovog saveznika Rusiju, onda bilo koji entitet unutar Sirije koji cilja i na teritorijalni integritet Sirije, a u isto vrijeme predstavlja prijetnju sigurnosti Turske, mora biti eliminisan. Drugim riječima, dogovor o eliminaciji ogranka terorističke organizacije PKK-a u Siriji, YPG, koji predstavlja prijetnju teritorijalnom integritetu Sirije i koji ostaje jedan od glavnih izvora nestabilnosti u regiji, može biti odskočna daska za približavanje.
Damask koji pristaje da eliminiše YPG, ako ga, također, podrži glavni Assadov podržavalac Moskva, može olakšati razgovore i proces pomirenja sa Ankarom. Prebacujući svoj vojni fokus sa Sirije na Ukrajinu, čini se da Rusija nema volje da se sirijski rat produži. Ovu dinamiku podržava i aktivna posrednička uloga Turske tokom ruske invazije na Ukrajinu.
Ako i kada počne proces pregovora između Ankare i Damaska i budu postignuti opipljivi rezultati, onda se može razgovarati i o drugim stvarima, kao što su siguran povratak Sirijaca u domovinu, rekonstrukcija Sirije i eliminacija drugih ekstremističkih grupa u Idlibu.
Osim toga, tu je i pitanje američkih trupa u Siriji, čije prisustvo nikako ne odgovara Moskvi, te kako će se Iran postaviti u slučaju da Ankara popravi svoje veze s Assadom. Međutim, mora se naglasiti da ako Assadovi saveznici budu složni da se održi sastanak sa Ankarom, eliminacija YPG-a kao entiteta koji predstavlja prijetnju sigurnosti Turske i koji cilja turske građane mora biti glavna tema na dnevnom redu prije nego što krenu raspravljati o drugim stvarima.
