Yousaf Junaid
PISjournal – Oktobar stiže s blagim dodirom jeseni dok lišće postaje zlatno, a zrak hladniji, signalizirajući tihi prolaz godišnjih doba.
Priroda nas podsjeća da nakon svake zime dolazi proljeće, sezona obnove, topline i nade. Pa ipak, za narod Džamua i Kašmira, to proljeće je ostalo srceparajuće daleko. Više od 78 godina izdržali su dugu zimu neizvjesnosti i ugnjetavanja, čekajući pravdu, slobodu i ispunjenje obećanja koja su nekada svečano dale Ujedinjene nacije, a najvažnije od same Indije: pravo na samoopredjeljenje.
27. oktobra 1947. godine, indijske trupe su se iskrcale u Srinagaru, započevši jednu od najdužih i najtežih okupacija u modernoj historiji.
Za milione stanovnika Kašmira, 27. oktobar nije samo datum; to je živi podsjetnik na prekršeno obećanje, uskraćenu budućnost i slobodu koja tek treba da se ostvari. On simbolizira borbu koja je trajala decenijama – borbu za dostojanstvo, za priznanje i za jednostavno pravo da sami određujemo svoju sudbinu.
Spor oko Džamua i Kašmira potiče od same podjele Britanske Indije 1947. godine. Plan podjele predviđao je da će se područja s muslimanskom većinom pripojiti Pakistanu, a područja s hinduističkom većinom Indiji, pri čemu je geografska povezanost ključni faktor.
Džamu i Kašmir, kneževinska država s muslimanskom većinom koja graniči s Pakistanom, trebala se pridružiti Pakistanu. Međutim, pod kontroverznim i prisilnim okolnostima, tadašnji maharadža, Hari Singh, neizabrani hinduistički vladar, dozvolio je indijskim snagama da uđu u regiju. Ovaj nelegitiman čin, izveden bez pristanka kašmirskog naroda, postavio je temelje za decenije okupacije i previranja.
U januaru 1948. godine, Indija je sama iznijela ovo pitanje pred Vijeće sigurnosti UN-a. UN je odgovorio nizom rezolucija kojima se potvrđuje pravo kašmirskog naroda da odredi svoju budućnost putem slobodnog i nepristrasnog plebiscita provedenog pod nadzorom UN-a. I Indija i Pakistan su prihvatili ovaj okvir.
Ali u decenijama koje su uslijedile, Indija je sistematski izbjegavala provedbu rezolucija UN-a, plašeći se vjerovatnog ishoda, a to je glasanje za pristupanje Pakistanu. Umjesto toga, sve dosadašnje indijske vlade oslanjale su se na pravne, političke i vojne mjere kako bi učvrstile svoju vlast nad teritorijom, gušeći kašmirski zahtjev za samoopredjeljenjem kroz represiju i demografski inženjering.
Danas je Indijski ilegalno okupirani Džamu i Kašmir (IIOJK) među najmilitariziranijim regijama na svijetu, s preko 900.000 indijskih vojnika stacioniranih širom teritorije. Ove snage su bile uključene u široko rasprostranjena kršenja ljudskih prava, uključujući proizvoljna pritvaranja, mučenja, prisilne nestanke i vansudska ubistva – sve zaštićeno drakonskim zakonima koji sigurnosnim snagama garantuju potpunu nekažnjivost.
Situacija u IIOJK-u se dodatno pogoršala nakon što je Indija 5. augusta 2019. godine povukla Član 370, čime je regija lišena ograničene autonomije. Od tada je uveden niz pravnih i administrativnih mjera s ciljem promjene demografije i političkog pejzaža Kašmira, od izdavanja prebivališta nerezidentima, izmjene zakona o vlasništvu nad zemljištem, do prekrajanja izbornih granica u nastojanju da se Kašmirci oslobode moći i oduzmu im prava glasa i promijeni muslimanski identitet regije.
Ovi koraci krše ne samo vlastita ustavna obećanja Indije regiji, već i relevantne rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a i međunarodno pravo, posebno Četvrtu Ženevsku konvenciju, koja zabranjuje jednostrane akcije koje mijenjaju status sporne teritorije.
Uprkos decenijama borbe, otpornost kašmirskog naroda ostaje nepokolebljiva. Pakistan je dosljedno održao svoju posvećenost kašmirskom cilju i nastavlja pozivati međunarodnu zajednicu da ispuni svoje moralne i pravne obaveze. Spor oko Džamua i Kašmira ostaje na dnevnom redu UN-a više od sedam i po decenija. Kontinuirana šutnja i neaktivnost međunarodne zajednice samo ohrabruju one koji krše međunarodne norme i standarde ljudskih prava.
Kašmirski spor uzrok je brojnih sukoba u regiji i nastavlja ugrožavati izglede za regionalni mir, stabilnost i prosperitet. Regija je nedavno svjedočila još jednom činu kršenja principa Povelje UN-a u obliku ničim izazvane i neopravdane vojne agresije Indije protiv Pakistana, pod lažnim izgovorom incidenta u Pahalgamu.
Kao odgovor, Pakistan nije imao drugog izbora nego da iskoristi svoje pravo na samoodbranu. Srećom, Pakistan je ne samo odbio nečuveni indijski napad, već je oborio šest njihovih borbenih aviona i nanio tešku štetu na nekoliko indijskih vojnih objekata.
Ali ovi uznemirujući događaji indijskog ratobornog ponašanja podsjetnik su da neriješeni spor oko Džamua i Kašmira ostaje primarni izvor sukoba u Južnoj Aziji. Postoji hitna potreba za obnovljenim i usklađenim naporima pod okriljem UN-a kako bi se osiguralo pravedno, trajno i mirno rješenje spora.
Kašmir nije samo bilateralno pitanje između Indije i Pakistana; to je globalni test pravde i odgovornosti. Uz Palestinu, Kašmir predstavlja jedan od posljednjih ostataka neriješenog kolonijalnog naslijeđa gdje je obećanje slobode odgađano generacijama. 27. oktobar ne bi trebao biti samo historijski biljeg, već poziv na savjest.
Vrijeme je da UN, međunarodna zajednica i organizacije za ljudska prava osiguraju pravo na samoopredjeljenje za Kašmirce. Narod Džamua i Kašmira zaslužuje ono što im je obećano: pravo da slobodno i pravedno biraju svoju sudbinu.
