PISjournal – Ekonomska saradnja između Irana i Kine predstavlja jedan od najvažnijih elemenata savremene geopolitike i globalne ekonomije – tačnije geoekonomije, posebno u kontekstu multipolarnog svijeta koji se razvija nakon hladnog rata.
Ova saradnja nije samo ekonomska, već i strateška, jer obje zemlje vide u međusobnom partnerstvu način da se suprotstave pritiscima Zapada, posebno Sjedinjenih Američkih Država. Iran, bogat prirodnim resursima poput nafte i plina, ali ograničen međunarodnim sankcijama, nalazi u Kini pouzdanog kupca i investitora.
S druge strane, Kina, kao predstojeća najveća svjetska ekonomija po paritetu kupovne moći, traži stabilne izvore energije i nova tržišta za svoje proizvode i tehnologije. Ova dinamika je kulminirala 2021. godine potpisivanjem 25-godišnjeg sveobuhvatnog strateškog sporazuma, koji je postavio temelje za dubinsku ekonomsku integraciju. Do 2025. godine, ova saradnja se intenzivirala, sa fokusom na trgovinu, investicije i infrastrukturu, unatoč globalnim izazovima poput sankcija i regionalnih sukoba.
Ovaj esej će ispitati povijesni kontekst, ključne sektore saradnje, najnovije razvoje, izazove i buduće perspektive ove važne alijanse.
Historijski kontekst saradnje dvije države
Ekonomski odnosi između Irana i Kine datiraju još iz perioda antičkog Puta svile, ali su moderni odnosi počeli da se intenziviraju nakon Islamske revolucije u Iranu 1979. godine. Tokom 1980-ih i 1990-ih, Kina je postala važan dobavljač oružja i tehnologije za Iran, posebno tokom iransko-iračkog rata.
Međutim, pravi procvat ekonomskih veza dogodio se u 21. vijeku, kada su američke sankcije na Iran (ponovno uvedene 2018. pod Trumpovom administracijom) prisilile Teheran da se okrene istoku. Kina je iskoristila ovu priliku da osigura pristup iranskoj nafti po nižim cijenama, dok je Iran dobio pristup kineskim investicijama i tehnologijama. Ključna prekretnica bio je 25-godišnji sporazum o saradnji potpisan u martu 2021. godine u Teheranu.
Ovaj dokument predviđa kineske investicije u iznosu od 300-400 milijardi dolara u iranske sektore poput nafte, plina, petrohemije, infrastrukture i transporta. Sporazum je dio kineske inicijative „Pojas i put“ (Belt and Road Initiative – BRI), koja ima za cilj stvaranje globalne mreže trgovinskih puteva.
Iran je postao ključni čvor u ovoj inicijativi, zahvaljujući svom strateškom položaju na Bliskom istoku i pristupu Kaspijskom i Persijskom zalivu. Do 2024. godine, bilateralna trgovina dosegla je rekordnih 15,8 milijardi dolara, sa Kinom kao glavnim kupcem iranske nafte (oko 91% iranskog izvoza nafte ide u Kinu).
Ova saradnja je također obuhvatila vojnu komponentu, iako je ekonomija u fokusu, sa Kinom koja oprezno pristupa kako bi izbjegla direktne sukobe sa Zapadom.
Energija, infrastruktura, transport, trgovina
Ekonomska saradnja Irana i Kine koncentrisana je na nekoliko ključnih sektora, gdje se najjasnije pokazuje komplementarnost njihovih ekonomija. Kina je najveći uvoznik nafte na svijetu, a Iran jedan od najvećih proizvođača. U 2025. godini, Kina uvozi oko 43 miliona barela nafte mjesečno iz Irana, što čini 90% iranskog izvoza nafte i 13,6% kineskih potreba za sirovom naftom. Ovo je omogućeno popustima koje Iran daje Kini zbog sankcija, čime Kina osigurava jeftinu energiju za svoju industriju.
U zamjenu, Kina investira u iranska naftna polja, rafinerije i infrastrukturu, uključujući razvoj luka poput Chabahara. Do maja 2025., izvoz Kine u Iran porastao je za 2,05% (sa 595 na 607 miliona dolara), dok je uvoz porastao za 8,57%. Bilateralna trgovina između dvije zemlje dosegla je 9 milijardi dolara u ne-naftnim proizvodima u prva četiri mjeseca 2025. godine. Kina izvozi u Iran mašine, elektroniku i potrošačke proizvode, dok Iran izvozi mineralne resurse, hemikalije i poljoprivredne proizvode.
Kineske investicije uključuju projekte poput izgradnje željeznica, luka i fabrika. Naprimjer, Kina je uključena u razvoj iranske nuklearne infrastrukture za civilne svrhe i u projekte obnovljive energije. Iran nudi Kini veliko tržište, mladu radnu snagu i konkurentne troškove, što olakšava transfer tehnologije i zajedničke investicije.
Kina finansira projekte poput željezničke veze između Irana i Kine, koja omogućava alternativne rute za izvoz nafte i trgovinu. Ovo uključuje razvoj luka Bandar Abbas i Chabahar, koje služe kao ključni čvorovi za trgovinu sa Azijom. U 2025., ovi projekti su pojačani kako bi se smanjila zavisnost od Hormuskog prolaza, koji je pod prijetnjom regionalnih sukoba.
Saradnja se u posljednje vrijeme proširila na turizam, obrazovanje i tehnologiju. Kina pomaže Iranu u diversifikaciji ekonomije, smanjujući zavisnost od nafte kroz razvoj ne-naftnih izvoza. Također, postoji rastuća saradnja u oblastima poput obavještajnih tehnologija i kibernetičke sigurnosti.
Inicijative i aktuelni izazovi
U 2025. godini, ekonomska saradnja je dobila novi zamah, posebno kroz multilateralne forume poput Šangajske organizacije za saradnju (SCO). Na summitu SCO-a u Pekingu 2. septembra 2025., iranski predsjednik Masoud Pezeshkian sastao se sa kineskim predsjednikom Xi Jinpingom, gdje su razgovarali o proširenju bilateralnih veza, jačanju ekonomske i trgovinske saradnje, te ključnim regionalnim i međunarodnim pitanjima. Kina je izrazila volju da proširi trgovinu i investicije sa Iranom, prema izvještajima CCTV-a.
Ovo je dio šireg konteksta gdje se SCO pozicionira kao forum za ekonomsku i sigurnosnu saradnju, sa Kinom i Rusijom kao glavnim stubovima. Iranski vrhovni vođa Ajatolah Khamenei pozvao je na punu implementaciju 25-godišnjeg sporazuma, ističući njegovu važnost za jačanje ekonomskih veza.
U augustu 2025., odnosi su se konsolidovali usred pritiska SAD-a i Izraela, sa fokusom na ekonomsku stabilnost. Kina je također pregovarala o tarifama sa Iranom, što bi moglo uticati na trgovinu. Međutim, kineski pristup je oprezan, posebno u vojnoj saradnji, kako bi se izbjegle sankcije.
Uprkos vidljivom napretku, saradnja se suočava sa značajnim izazovima. Američke sankcije ograničavaju iranski pristup globalnim finansijama, što komplikuje kineske investicije. Kina, iako kupuje iransku naftu, oprezna je da ne izazove SAD, što dovodi do ograničenog obima partnerstva. Regionalni sukobi, poput cionističke agresije na Iran, ugrožavaju trgovinske rute, a kineska ekonomska usporenost (zbog trgovinskog rata sa SAD-om) mogla bi smanjiti potražnju za iranskom naftom.
Budućnost ekonomske saradnje Irana i Kine izgleda obećavajuća, posebno ako se sankcije kontra Irana olabave. Potencijalno, Iran bi mogao postati ključni dobavljač energije za Kinu, dok bi Kina pomogla u diversifikaciji iranske ekonomije. Međutim, ovo ovisi o globalnoj geopolitici: ako se trgovinski rat SAD-a i Kine pojača, Iran bi mogao biti pogođen.
U zaključku, ova saradnja predstavlja model „Look East“ politike za Iran, omogućavajući mu opstanak usred pritiska, dok Kini pruža stratešku dubinu u Bliskom istoku. Ona naglašava pomak ka multipolarnom svijetu, gdje Azija postaje centar ekonomske moći, ali zahtijeva oprezan balans između ekonomskih koristi i geopolitičkih rizika.
Ekskluzivno PISjournal
