PISjournal – Danas, 20. marta 2023. godine navršava se 20 godina od početka rata u Iraku. Rat ili bolje rečeno invazija Zapada koju su predvodile Sjedinjene Države, za 6 sedmica pretvorile su jednu bliskoistočnu zemlju, svog nekadašnjeg saveznika u ratu protiv Irana, u jednu ruinu koja se teško oporavlja i nalazi se rascjepkana između političkih i vjerskih frakcija.laž laž laž laž laž laž laž laž laž laž laž laž
Kako je sve započelo?
Irak obuhvaća područje Mezopotamije između rijeka Eufrat i Tigris i susjedna planinska i pustinjska područja. Na jugoistoku obalom dužine 58 km izlazi na Perzijski zaljev. Na jugu graniči s Kuvajtom i Saudijskom Arabijom, na zapadu s Jordanom i Sirijom, na sjeveru s Turskom i na sjeveru i istoku s Iranom.
Gledano iz etničkog i vjerskog ugla, stanovništvo Iraka nije homogeno. Većinu stanovništva, kada gledamo na vjersku pripadnost, čine šiiti dok su sunniti u manjini, potom Jezidi, kršćani, zoroasteri i mandejci. Što se etničke pripadnosti tiče, Arapi su dominantni, a slijede ih Kurdi i Turkmeni.
Dolazak Saddama Husseina na vlast
Godine 1979. na vlast u Iraku dolazi Saddam Hussein. Saddam i njegova Bas partija vladali su Irakom sve do početka invazije, odnosno, njegova vlast je pala 3 sedmice nakon početka invazije.
Saddam je vladao željeznom rukom, svojim načinom vladanja podsjećao je na Staljina. Njegovi mnogobrojni zločini su dokumentovani i o njima se piše i priča. Nakon što je u Iranu pobijedila Islamska revolucija i nakon što je voljom naroda uspostavljena Islamska republika, Saddam je, pod nagovorom Zapada, napao Iran i započeo osmogodišnji rat.
Mnogoborojni su zločini koje je počinila Saddamova vojska nad Irancima. Sam iračko-iranski rat odnio je više od milion života. Sjedinjene Države, kao i Njemačka, davale su iračkoj vojsci hemijsko oružje koje su ovi koristili u ratu protiv vojnika i civila.
Zapad je pod izgovorom sprječavanja širenja iranskog utjecaja u regiji otvoreno stao na iračku stranu. Godine 1982. Sjedinjene Države su uklonile Irak s popisa država koje podržavaju terorizam. Dvije godine nakon toga uspostavljeni su diplomatski odnosi, koji su bili prekinuti još od arapsko-izraelskog rata 1967. Glavni irački dostavljač oružja bio je njegov dugogodišnji saveznik – SSSR.
No, nekoliko zapadnih država, uključujući Britaniju, Francusku i Sjedinjene Države, potajno je prodavalo oružje i vojnu opremu Iraku, a Amerikanci su sa Sadamovim režimom surađivali i na obavještajnom planu.
Nakon rata sa Iranom, Saddam je napao Kuvajt i držao ga pod okupacijom 7 mjeseci. Iako je Kuvajt bio saveznik Iraku tokom rata sa Iranom, irački nacionalisti su smatrali da je Kuvajt oduvijek bio dio Iraka i da je svoju nezavisnost stekao pod Britancima. Stoga je iračka vojska 2. augusta 1990. godine prešla granicu sa Kuvajtom i započela okupaciju.
Nakon što je Vijeće sigurnosti UN-a osudilo invaziju, pozvalo je Irak da se povuče iz Kuvajta. Nakon niza neuspjelih pregovora između velikih svjetskih sila i Iraka, koalicione snage predvođene Sjedinjenim Državama pokrenule su masivan vojni napad na Irak i iračke snage stacionirane u Kuvajtu sredinom januara 1991. Do 16. januara, saveznički avioni su gađali nekoliko iračkih vojnih snaga lokacija i iračko ratno zrakoplovstvo je uništeno. Neprijateljstva su nastavljena do kraja februara, a 25. februara Kuvajt je zvanično oslobođen od Iraka. Tokom iračke okupacije, oko 1.000 kuvajtskih civila je ubijeno, a više od 300.000 stanovnika pobjeglo je iz zemlje.
Iako se Saddam neposredno prije početka rata 2003. godine izvinio za invaziju na Kuvajt, masovni zločini koje je počinila njegova vlada ostat će upamćeni.
Nova kriza
U septembru 2002. godine izbija nova kriza. Tadašnji američki predsjednik Džordž Buš izašao je pred američku javnost sa tvrdnjom da Irak posjeduje “oružje za masovno uništenje” i da pomaže teroristima Al-Kaide, što je zapravo bio plan da se i Irak uvuče u priču o napadu 11. septembra u New Yorku.
Još je ranije naveo da su “Irak, Iran i Sjeverna Koreja osovine zla”. Irak je izjavio da ne posjeduje oružje za masovno uništenje. U novembru 2002. Vijeće sigurnosti UN-a odobrilo je rezoluciju 1441 kojom se zahtijeva da Irak surađuje sa svojim obavezama za razoružanje što je ta država prihvatila, na što su UNMOVIC inspektori počeli sa svojim pretragama.
CIA je u februaru 2002. poslala Josepha Wilsona da istaži tvrdnje o izvještajima prema kojima Irak pokušava nabaviti uranij od države Niger. Wilson se vratio i informirao CIA da su izvještaji o prodaji uranija Iraku “potpuno krivi”. Buševa administracija je tvrdoglavo ustrajavala na tom stajalištu, osobito u Buševom obraćanju naciji u januaru 2003. u kojem je izjavio da Irak kupuje uranij, citirajući britanske tajne službe.
Hans Blix, švedski diplomata i direktor Međunarodne agencije za atomsku energiju je 2003. godine otišao u Irak i nije našao nikakve tragove zabranjenih oružja.
Iako je u februaru 2003. iznio razmjerno negativno izvješće o saradnji Iraka s međunarodnim inspektorima, ipak je izjavio da nije našao nikakav dokaz da Irak skriva ili posjeduje oružje za masovno uništenje. U intervjuu u septembru 2003. godine Blix je čak iznio procjenu da je Irak uništio svoja oružja za masovno uništenje još prije 10 godina.
No, američki predsjednik Buš je idalje insistirao na tome da Irak skriva svoj arsenal od inspektora i da pomaže teroristima. Državni sekretar SAD-a Colin Powell čak je održao prezentaciju u Vijeću sigurnosti UN-a i predstavio navodne dokaze o tome kako Irak posjeduje pokretne kamione/laboratorije u kojima proizvodi antraks te da planira nabaviti nuklearno oružje. I britanski premijer Tony Blair je snažno zagovarao vojnu intervenciju, navodeći kako se pod Husseinovim režimom kršilo humanitarno pravo te je nastradalo oko 400.000 ljudi te kako Irak ima oružje koje je sposobno doseći i Veliku Britaniju.Nakon neuspjelog pokušaja da se u UN-u dobije rezolucija koja podržava upotrebu vojne intervencije, SAD su 17. marta 2003. objavio ultimatum – Saddam Hussein mora “napustiti Irak u roku od 48 sati ili će biti rata”. Kada se to nije dogodilo, SAD i Britanija započeli su s Koalicijom drugih država rat s Irakom, navodno kako bi se riješili diktatora Saddama Husseina i “stabilizirali regiju.”
Vojno, Irak se nije imao čime suprotstaviti invaziji velikih razmjera „koalicije voljnih” iz SAD-a, Velike Britanije, Australije i Poljske. Iako je na početku iračka vojska pružala impresivan otpor,kako je vrijeme odmicalo irački vojnici su u sve većem broju počeli da dezertiraju, a diktator Saddam Hussein svrgnut je poslije tri sedmice. A šest sedmica nakon početka rata, 1. maja 2003. godine, predsjednik Buš trijumfalno je objavio kraj velikih borbenih operacija na nosaču aviona Abraham Lincoln.
Do tada je, prema američkoj vojnoj studiji, koalicija predvođena SAD-om bacila tačno 29.166 bombi i drugih projektila. Veliki dio infrastrukture u zemlji ležao je u ruševinama. A prema uglednoj britanskoj nevladinoj organizaciji Iraq Body Count, živote je izgubilo više od 7.000 civila.
Rezultati rata
Ukupan broj poginulih u ratu u Iraku je između 200.000 i milion ljudi, zavisno od procjena. Ugledni medicinski stručni časopis “Lancet” je već 2006. godine objavio broj od preko 650.000 “dodatnih smrtnih slučajeva”. A rat u Iraku je i tada bio daleko od kraja. Tek 2011. su se američki vojnici povukli – privremeno. Vratili su se kako bi podržali Irak u borbi protiv terorističke organizacije Islamska država – američkog proizvoda i Trojanskog konja koji bi trebao omogućiti Americi novo prisustvo na Bliskom istoku.
Džordž Buš nikada nije bio pozvan na odgovornost zbog rata u Iraku. Čak je u svojim memoarima pod imenom “Decision points” rekao da je bio šokiran i ljut kada je otkrio da u Iraku nikada uopće nije ni bilo nikakvog oružja za masovno uništenje.
Ali je ipak pokušao da opravda invaziju govoreći kako je Saddam bio brutalni diktator koji je “htio” kupiti gore spomenuto oružje i da su svijet i SAD sada sigurniji bez njega.
Naknadno, 1. maja 2005., “Bilješka s Downing Streeta” je objavljena u The Sunday Timesu. Sadržavala je pregled tajnog susreta između britanske vlade, Ministarstva odbrane i britanske tajne službe 23. jula 2002. koje su raspravljale o nastanku rata u Iraku. Bilješka je navela da je “Buš htio maknuti Saddama, uz pomoć vojne akcije opravdane spojem terorizma i oružjem za masovno uništenje. Ali, izvještaji i činjenice su se “uređivale” oko te politike.”
I bez ovog izvještaja jasno je svima da je invazija na Irak bila još jedna brutalna predstava Zapada za oči javnosti i da je bila bazirana na laži. Nažalost, ta laž je nepovratno odnijela živote i uništila jednu državu, a niko za to nije odgovarao i vjerovatno neće nikada.
Ekskluzivno PISjournal
