Ahmed Najar
PISjournal – Dana 16. jula 2025, izraelski ratni avioni napali su središnji Damask,
bombardirajući Ministarstvo odbrane, područja u blizini predsjedničke palače i vojne položaje u Sweidi.
Najmanje tri osobe su poginule, a desetine su povrijeđene.
Izrael je tvrdio da je djelovao kako bi zaštitio drusku zajednicu. Druzi u Siriji, prvenstveno koncentrirani u pokrajini Sweida, dugo su imali složen odnos sa sirijskom državom, ali su se nadali mirnoj budućnosti pod novim sirijskim vodstvom. Ali, izraelski napad ovdje nije bio anomalija. Bio je to izraz nečega mnogo starijeg i daleko opasnijeg.
Decenijama se Izrael ponašao kao odmetnička država, nekažnjeno ubijajući, napadajući i uništavajući. Više je puta kršio međunarodno pravo, uključujući Rezolucije 242 i 2334 Vijeća sigurnosti UN-a, koje pozivaju na povlačenje s okupiranih teritorija i prekid naseljavanja ilegalnih doseljenika. Izraelsko nepoštivanje
tih zakona dobro je dokumentirano.
Izrael je vršio atentate na nuklearne naučnike u Iranu, stotine puta bombardirao Siriju, pokrenuo ratove u Libanonu i održavao decenijama dugu opsadu Gaze – sve to primajući milijarde dolara američke vojne pomoći i uživajući političku podršku. Prema Kongresnoj istraživačkoj službi, SAD je Izraelu dao preko 174 milijarde dolara bilateralne pomoći od 1948, uključujući 3,8 milijardi dolara godišnje u okviru 10-godišnjeg Memoranduma o razumijevanju. To je dovelo do toga da Izrael ne očuva regionalnu stabilnost, već je sabotira.
Najnoviji izraelski zračni napad na Damask oštetio je civilne zgrade, vladinu infrastrukturu i elektropostrojenja. Pogođeno je više stambenih naselja. Desetine ljudi je povrijeđeno, dok su neki i dalje zarobljeni pod ruševinama. Iako su izraelski dužnosnici govorili o “preciznim” napadima, napad je bio sve samo ne ograničen.
Uzorak eskalacije
U Libanonu je Izrael pojačao svoju vojnu ofanzivu, unatoč prekidu vatre. Na jugu je sravnio sa zemljom kuće, bolnice i škole. Uništene su vodovodne i električne mreže. Novinari i medicinari su ubijeni.
Prema Human Rights Watchu, izraelski napadi raselili su desetke hiljada civila od kraja 2023. Izraelski čelnici otvoreno su prijetili da će Libanon “vratiti u kameno doba” – upozorenje koje je ministar odbrane Yoav Gallant izrekao u junu 2024.
Ali, svijet je zatvorio oči – sve dok Hezbollah ne uzvrati, a onda ne počnu pozivi “obje strane” da prekinu eskalaciju.
U aprilu 2024. Izrael je bombardirao iranski konzulat u Damasku, ubivši 16 ljudi, uključujući visoke zapovjednike Korpusa islamske revolucionarne garde (IRGC) – izravan napad na diplomatsko predstavništvo.
Iran je odgovorio napadom sa stotinama projektila i dronova, izazvavši najizravniji sukob između dviju zemalja do sada.
Zatim, nešto više od godinu dana kasnije, Izrael je eskalirao tenzije, pokrenuvši neviđene napade duboko u Iranu, ciljajući nuklearna postrojenja i ubijajući visoke vojne vođe. Iran je uzvratio balističkim projektilima. Ovo nije bila recipročna razmjena. Bio je to rat koji je izazvao Izrael, predstavljen kao samoodbrana, a dočekan je šutnjom sila koje tvrde da poštuju međunarodno pravo.
A onda je tu i Gaza
Prema podacima Ministarstva zdravstva Gaze, od oktobra 2023. ubijeno je gotovo 58.500 Palestinaca. Većina civili i djeca. Ali, čak i taj broj potcjenjuje razaranje.
Recenzirana studija u časopisu The Lancet, jednom od vodećih svjetskih medicinskih časopisa, otkrila je da je broj smrtnih slučajeva povezanih s traumom u Gazi bio 41% veći od prijavljenog, preko 64.000 do sredine 2024, s vjerovatno više od 70.000 do oktobra. Studija iz 2025. procijenila je 84.000 smrtnih slučajeva, a The Economist je sugerirao da bi stvarni broj, uključujući neizravne uzroke, mogao premašiti 100.000.
Posebni izvjestitelji UN-a opisali su izraelske postupke kao “školski primjer genocida”, navodeći obrasce ciljanih napada na civile, uskraćivanje hrane i lijekova te masovno raseljavanje. Drugi su ovaj rat nazvali domicidom, skolasticidom i ekocidom – sistematskim uništavanjem domova, škola i okoline.
Izrael je sravnio sa zemljom čitava naselja, bombardirao škole i bolnice, uništio vodovodne mreže, uništio pekare i kamione s pomoći te izgladnio 2,3 miliona ljudi.
Čak je i Jemen – zemlja već uništena godinama rata i gladi – uvučen u haos. Kao odgovor na izraelske zločine u Gazi, Hutiji, formalno poznati kao Ansarallah, počeli su ciljati brodove povezane s Izraelom u Crvenom moru. Izrael je odgovorio napadima unutar jemenskog teritorija, a njegovi saveznici su se pridružili napadu. Još jednom je još jedna suverena država uvučena u izraelsko samostvoreno pozorište beskrajnog rata.
Doktrina haosa
Postoji jasan i zastrašujući obrazac. Svaki put kad se pojavi trenutak stabilnosti, Izrael eskalira. Svaki put kad se otpor organizira, on se slama. Svaki put kad se međunarodni pritisak pojača, on izaziva novi front. Ovo nije odbrambeni stav. To je doktrina haosa, osmišljena kako bi Izrael ostao jedina neosporna vojna sila u regiji.
Ta politika nije slučajna. Izraelska vojska, u svojoj vlastitoj doktrini Dahiya, ocrtava upotrebu ogromne sile protiv civilne infrastrukture kako bi se odvratila opozicija. Izraelska strategija “rata između ratova” dodatno institucionalizira rutinske napade u susjednim zemljama, osiguravajući da nijedan front ne ostane neaktivan.
A razlog zašto to može učiniti je jednostavan: nekažnjivost.
Dok su druge države sankcionirane, napadnute ili izolirane za daleko manje, Izrael je nagrađen. Godišnje prima 3,8 milijardi dolara američke vojne pomoći. U Vijeću sigurnosti UN-a decenijama ga štiti više od 45 američkih veta – veta koji su blokirali istrage, prekide vatre i osude. Krši više rezolucija UN-a nego gotovo bilo koja druga zemlja, a ništa se ne događa.
Izraelski zračni napad na Siriju 16. jula nije bio izolirani čin. Bio je dio dugog, destruktivnog nasljeđa – onog koje je Bliski istok iznova i iznova dovodilo do ruba propasti.
Ono što regiji treba nije više američkog oružja u izraelskim rukama. Potrebna mu je odgovornost. Ono što svijetu treba nije više retorike o demokratiji. Potrebna mu je pravda.
Jer dok je jednoj državi dopušteno uništavati, ostali smo osuđeni živjeti u ruševinama koje ona ostavlja za sobom.
